U takvom društvenom kontekstu nužno slabi ona svijest koja u drhtaju pojedinčeve duše otkriva plan arhitekture kozmosa. A toga bez napetosti između dobra i zla nema. Kako bi tu svijest očuvali, čini mi se, ne ide gotovo drukčije nego da je onaj, kojeg se to tiče, pak, blago svet i lud, kako kažem u knjizi Nezavršeni hvalospjevi (Nedokončane hvalnice, Mladinska knjiga, Ljubljana 2000; za dio pjesama usporedi Skice za povratak: izabrane pesme, preveli Bojana Stojanović-Pantović & Milan Đorđević, Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka–Beograd 2001). Ti hvalospjevi razlikuju se od knjige Grad i dijete. Hvalospjevi se s križanja između socijalne povijesti i lirske intime uklone i upute prema naglašenim oblinama, u kojima – kako primjereno, zar ne? – slutim probljeske apsolutne istinitosti. Naime, figura žene u toj knjizi pokazuje više lica: prvo se radi o majci i ženi dojilji, koja brine za pretakanje životnog soka, a istodobno je, upravo kao zrela žena i ljubavnica, time, pak, otjelovljeni put u transcendenciju, u prostor apsolutne istinitosti.

Feminiziram ga zato da bi se što nazornije otvorile upravo nježnost, milina, milost, blagoslov, ukratko, one stvari koje u svakidašnjem životu svakom od nas nedostaju, jer ih nikad nije previše. Žena u mojim pjesama nije isključivo tjelesno i seksualno biće, nego se radi o lirskoj ritualizaciji duhovne pustolovine: bez tijela bi bila osuđena na askezu, bez momenata onoga što nas prevazilazi bila bi, pak, zarobljena u jednostavni čulni užitak. Možda zato u pjesmama sve otkrivenije i upotrebljavam religiozni rječnik, koji bi trebao pomagati pri probijanju do vrata u apsolutnu istinitost.  
    
Tjelesni kontakt je "samo“ prvi korak ka transcendenciji, ka duhovnom sjedinjenju s nečim što nas potpuno prevazilazi i što sam vidim kao erotski momenat. Erotski momenat sadrži i duhovni, međutim dok seksualna želja, u pravilu, nema duhovni impuls. Ali erotika, kao spoj čulnog i duhovnog, pretpostavlja da doživimo tjelesno združenje kao nužni uvjet mističnog jedinstva koju mi pjesnici i mistici tražimo još odavno. I azijske religiozne tradicije i kršćanstvo upotrebljavaju jezik ljubavi i spolnog odnosa kako bi opisali združenje s Bogom.     

A odmah moram naglasiti da je Bog pjesnikov drukčiji od Boga filozofā. Bog pjesnikov najbliži je Bogu mistikā. Religioznu svijest o povezanosti svih stvari pokušavam artikulirati riječima kojima raspolažem: te riječi se na neki način oslanjaju na jezik koji sam upotrebljavao u mladalačkim pjesamama, kad sam slušao tišinu, na primjer u knjizi Slovar tišine, Aleph, Ljubljana 1987; Riječnik tišine, preveo Branko Čegec, Quorum, Zagreb 1989, reprint 2002), samo što je u njemu manje taloga egzistencijalne ugroženosti, tjeskobe i očaja. A tu se, svakako, ne radi o nekakvoj konfesionalnoj religioznosti. Moram priznati da, bez obzira na ovu ili onu teološku zamisao, pomjeram, prerađujem i prilagođavam religiozne slike u skladu sa svojim posebnim, odnosno osobnim stvaralačkim potrebama.

Vjerojatno moje pjesme upotrebljavaju religiozni govor zato što drukčije ne mogu aludirati na uvjete združenja: s ženom, bogom, zrakom između tijela i tekućinama u njemu, kao što sugerira moja knjiga pjesama Pod gladino (Mladinska knjiga, Ljubljana, 2004; Ispod površine, preveo Edo Fičor, HDP, Zagreb 2006). Pjesme su oklijevajuće voditeljice, koje, u idealnom scenariju, vode do ruba apsolutne istinitosti, do svijeta svetosti i tajne, koje ostaju skrivene i onda kad se istina već pokaže.  

Ali moje traženje Boga je više povezano s osobnim osjećanjem egzistenicije apsolutne istinitosti, s postojanjem istinskog sjedinjenja s okolinom, s postojanjem doma, ako hoćete, nego s Bogom ove ili one institucionalne religije. Moje traženje Boga se, inače, nužno kreće u toku one tradicije koju je formirao Zapad, ali židovsko-kršćanska predaja me ne obavezuje na način koji bi iziskivao ekskluzivnost i poštovanje dogmi, pravila molitvi i obreda pripadnosti.