Tišina je bila teška. Unaokolo se nije moglo vidjeti ništa "živo". I siromašno rastinje koje se grčevito držalo za kamen djelovalo je "neživo". S jedne strane puta uzdizala se blaga padina s većim ili manjim gromadama polusivog, gotovo plavkastog kamenja, zaobljenog i pritisnutog uz tlo. S druge strane, u istoj boji kamena i oskudnog rastinja, protezao se stari, zakržljali, neobrađeni vinograd.
Rijetki vozači, koji bi prolazili tuda, nisu se ni obazirali na njegovo mahanje, na njegovo stopiranje. Uperenih pogleda ispred sebe izvrsno su se uklapali u krajolik. Sve je, onome koji se nije tu rodio ili bar duže živio, izgledalo kao s nekog drugog planeta. Podrhtavanje toplog vazduha na vrelom kamenu upotpunjavalo je dodatno čaroliju predjela.
Počeo je da govori sam sa sobom. Na početku tiho i nerazgovjetno, a onda sve glasnije i sve jasnije. Gotovo je vikao. Kada čovjek ostane sam u nepoznatom okruženju, on počinje da razgovara sam sa sobom. Popuste neke unutarnje kočnice i on se, izgubivši strah i stid od okoline, počne ponašati suprotno navikama kojih često nije ni svjestan, ali po kojima se nepogrešivo odvija mehanizam svakodnevnog života.
Čekanje mu nije bilo teško. Bio je jedan od onih sretnika koji su obdareni darom za čekanje. Niti njegovo dosadašnje školovanje (bio je student završne godine muzičke akademije), niti njegovo životno iskustvo (poprilično zaštićen u obitelji i okolini i zato pomalo stidljiv) nisu u njemu stvorili strah od života, još manje posebnu hrabrost za sučeljavanje s njim. Vanjski dojam koji je ostavljao na okruženje bio je, kao što to često biva, mnogo drugačiji od prave slike njegovog karaktera i njegovog unutarnjeg stanja. Djelovao je mnogo ozbiljnije i staloženije nego što je ustvari bio. Odavao je utisak čovjeka koji malo griješi i koji dobro zna šta hoće i kako će do toga doći.
Vozaču, koji mu je napokon stao i primio ga u kola, izgledao je pristojno. Izmjenili su samo nekoliko uobičajenih rečenica i zašutjeli su. To mu je odgovaralo. Nije volio prazne i beskonačne priče s nepoznatima. Kad je već bio prisiljen da uđe u dulje razgovore, njegova mašta bi nepogrešivo plela mrežu podataka, likova, mjesta i događaja, koji bi odgovarali znatiželjniku preko puta. Bio je od onih koji su za to imali dara. Nikada ne bi pretjerao i gotovo nikada njegova priča ne bi izazvala pozornost sugovornika. A godila bi. I bila je odraz inteligentnog mladog čovjeka, sveobuhvatnog interesa i obrazovanja. Doticala se svega i svakoga. Rasplinjavala bi se i širila, zgušnjavala i koncentrirala. Ta priča je opčinjavala i znala da se pojavi u pravom momentu i na pravom mjestu. Obično bi se usmjeravala tokovima koji bi odgovarali sugovorniku. Gotovo nikada nije griješila u odabiru pozicija. Nije bila opterećena zaključcima i neprikosnovenim konstatacijama. Strpljivo i precizno plela bi mrežu povjerenja. To povjerenje bilo bi jedini njen rezultat. Sve više bi gubila i epitet priče. Prelazila bi u istinu (ionako su sve priče "laži" koje su izrasle iz "istine"). Vješto usmjeravana putevima postojanosti, ona je uvijek imala efekt.
Vrlo brzo stigoše do mora. Obala je blještala na suncu, a linija stapanja vode i kopna gubila se u prijatnom miješanju boja izniklih jedna iz druge. Obale mediteranskih mora poznaju se po mirisu. Taj miris je mješavina mirisa soli i smole rastinja uz vodu. Težak, ali ugodan, on je stalno prisutan i vrlo prepoznatljiv.
Zaustavili su se na pločniku pred malim, ugodnim restoranom u samom centru mjestaš
ca, koje kao da je izašlo iz utrobe kamenog grebena nad morem. Sve je u ovim gradićima skladno i nepogrešivo na svom mjestu. Sabijene kamene kućice u teško odgonetnutom redu u uskim ulicama koje su se preplitale, razdvajale pa opet sastajale i koje su se doimale kao niti paukove mreže koja vas obuhvaća, iz koje nema izlaska, ali koja nije neprijateljska, nije opasna i zrači nekom tajanstvenošću, kao da će iza svakog ugla, iz svakog zida progovoriti jedna prošlost.
Našao je bez većih poteškoća sobu u samom centru jer sezona još nije bila počela i osjetivši da ga obuzima umor odmah se uvukao u nju. Od tog momenta sve mu je izgledalo pomalo ružno. Umor i dug put učine da čovjek, kada prvi put dođe u nepoznat grad, osjeća nelagodnost, počinje da žali što je uopće došao. Obuzme ga nemir, postane razdražljiv i sve mu izgleda pomalo drugačije nego što u stvari jeste. Sve mu izgleda strano i nenaklonjeno. U njega polako počinje da se uvlači strah. Počinje se pitati da li je baš morao ovo upoznati.
Novi dan i san koji je donio bistriji pogled, obično, u potpunosti mijenjaju sliku od prethodne večeri. Kad prođe noć, kada se čovjek odmori, sve mu izgleda ljepše, vedrije, sve poprima drugačije boje i oblike.
Ustao je rano i uključio radio. Vijesti i podaci o vremenu:
"Točno je šest sati. Vrijeme je sunčano i tako će se zadržati tijekom cijelog dana. Jutarnja temperatura zraka iznosi dvadeset stupnjeva, a preko dana očekuju se temperature do dvadesetšest stupnjeva. Temperatura mora je između šesnaest i osamnaest stupnjeva. More je mirno i ne očekuju se značajnije promjene. Visina zračnog tlaka je..."
Ravnodušan na ovo, brijao se i umivao. Izvještaj o vremenu nije ga uzbuđivao. Nesvjesnim, dobro uvježbanim pokretima, obavljao je sve radnje jutarnjeg rituala u kupatilu. Otvorio je prozorčić ispod kojeg su se opasno naginjali stari kameni krovovi, djelimično prekriveni nekom crno sivom patinom kao znakom dugog vremena koje ih je pritiskalo. Na obližnjoj kamenoj ploči, direktno ispod prozora, u osojku susjednog zida, ugledao je nekoliko posljednjih kapi jutarnje rose. Rani sunčevi zraci prelamali su se kroz njih u stotine prekrasnih, žarkih boja. Osjetio je kako ga obuzima drhtava prijatnost od tog prizora. Nije više bio ravnodušan prema okolini. Osjećao se sretnim, punim energije. Javila mu se želja da razgovara, da pjeva.
Kaleidoskop na krovu trajao je kratko. Sunce je brzo isparilo kapi rose. Njegovo raspoloženje je ostalo. Bilo mu je prijatno oko srca. Hitro se obukao i gotovo trčeći izašao na ulicu. Žurno je potražio prvi otvoreni kafe i sjeo za jedan od okruglih stolića prekrivenih stoljnacima pastelnih boja i bez vidljivog reda razbacanih na platou ispred lokala. On je bio jedini gost. Mlada i zgodna djevojka, sa jedva vidljivim znacima umora i neispavanosti, poslužila ga je kavom i nestala u mračnoj utrobi kafane. S velikih plakata na zidu preko puta smješile su mu se oskudno odjevene ljepotice koje su reklamirale neki parfem.
- Cijeli svijet je erotiziran - pomislio je.
U zraku se nije osjećalo ništa što bi narušilo idilu tog jutra.
Tik uz suprotnu stranu ulice stao je veliki autobus. S njegovog mjesta i zbog odbljeska sunca u staklima, nije se vidjelo je li netko izašao na suprotnoj strani i nije se mogla naslutiti svrha njegovog zaustavljanja tu. Nedugo zatim autobus je krenuo dalje.
Na pločniku ispod velikog plakata stajali su muškarac i žena. On je bio odjeven u jednostavno svijetlo odijelo, sa malom putnom torbom u ruci, a ona u praktičan, ali elegantan proljetni kostim, glave zamotane svilenom maramom koja ju je kompletno zatvarala i čiji krajevi su bili vezani na vratu pozadi. Velike, crne naočale pokrivale su dobar dio još vidljivog lica. Muškarac se obazreo lijevo desno, prilično nervozno, kao da je nešto tražio ili očekivao nekoga, a žena je stajala mirno, kao sfinga, okrenuta upravo u pravcu kafea i cijelo vrijeme (mada to nije mogao sigurno znati zbog naočala) izgledalo mu je kao da gleda direktno u njega. Lagano su krenuli preko ulice, (muškarac jedan korak naprijed) hodajući gotovo u istom ritmu. Izgledalo je kao da će se njemu obratiti i zbog toga je poče osjećati nelagodnost. U tom trenutku muškarac je prošao pokraj njega i ušao u kafe, a žena se zaustavila i nemarno se osvrnula po maloj bašti (činilo se kao da traži slobodno mjesto iako su sva bila prazna) spustivši se na prvi stolac kraj kojeg je stajala i dalje okrenuta prema njemu. Žurno je prevrtala po svojoj tašni i izvadila paket cigareta, te uvježbanim pokretima zapalila jednu. Žene uvijek posegnu za tašnom vadeći cigarete ili neku drugu sitnicu kada se osjećaju na trenutak napuštene i posebno kada znaju da ih netko nepoznat promatra. I dalje nije znao da li gleda njega ili u vrata iza njega u kojima je nestao njen pratilac. Odjednom se nagnula malo prema njemu, progovorivši u isti mah:
Oprostite! Poznajete li neki hotel tu blizu?
Zbuni se iznenađen, u prvi mah ne pomislivši da se obraća njemu. Klimnuo je glavom i objasnio da tu, iza ugla, ima jedan mali hotel otvoren u ovo doba godine. Tada je izašao njen pratilac. Dobivši valjda istu informaciju unutra, dao jedva vidljiv znak ženi da ga prati i odlučno krenuo prema uglu. Ona je ustala naglo, kao na komandu i krenula za njim. Nakon korak dva blago se okrenula, povukla naočale prema dole i cvrkutnim glasom gotovo zapjevala:
Hvala na informaciji!
Nasmijao se kratko i tog momenta postao svjestan ženine ljepote. Bila je skladno građena, sa izrazito lijepim očima koje je samo nakratko vidio. Bila je u neodređenim godinama između tridesete i četrdesete i odavala ljepotu sigurne, pametne žene.
- Lijepa žena je rijetko poštena - pomislio je, ni sam ne znajući odakle mu se javila ta
misao.
Nastavio je da misli o njoj cijeli dan. Osjećao je da ga ta ozbiljna i zrela žena privlači i što je najgore, bio je siguran da ni on u njenim očima nije ostao neprimjećen. Neiskusan u ljubavi, nesvjesno je mislio da bi ga njena naklonost učinila značajnim i ponosnim (mlad čovjek više poželi nego što u tri ljudska života može da se desi). Uranjao je u misli sve dublje i dublje da bi naglo, kao ronilac kojemu ponestaje daha te hita izvan vode, izlazio na površinu, otrijeznio se, ali samo na trenutak i ponovo zaranjao u bezdan, gubivši osjećaj vremena i prostora.
Kasno uveče, nesvjesno, ili to sebi nije želio da prizna, krenuo je prema hotelu o kojem joj je govorio, nadajući se da je ona tamo i da će ju ponovo vidjeti. Njegove misli nisu više imale odlučnost iz njegovih maštanja i nije znao šta će u stvari uraditi ako je ugleda. Čim je izbio iza ugla, počinjala je mala ljetna bašta kamenog hotela. „Nepoznata" je sjedila za prvim stolom do niske ograde, sama, ispijajući piće čudnih boja. Sve se dogodilo u trenu, taj susret više nije mogao da izbjegne. Zbunjen, vjerovatno i crven u licu, tražio je pogledom nešto ili nekoga po gotovo praznoj bašti praveći se da je ne primjećuje.
O, moj ljubazni spasilac od danas. Tražite nekoga? Ako imate vremena sjedite na trenutak i poručite piće da mi pravite društvo!
Kao iz daljine čuo je njen glas, polusvjestan da se njemu obraća. Ne pruživši mu šansu za bilo kakav odgovor, malčice je pomjerila stolicu do sebe i pokretom ruke, kao kod balerine, pokazala mu da sjedne. Obasula ga je pitanjima na koja je jedva stigao da odgovara glasom koji mu je bio stran i koji nije osjećao kao svoj, kao da neko drugi iz njega progovara. Govorio je o sebi, o svom studiju, o svemu što ga je pitala. Jednog momenta je, uhvativši priliku, pitao za njenog pratioca iz autobusa. Promrmljala je nehajno nešto o njegovoj obavezi da je doprati tu, nešto o tome da se radi o kolegi sa posla i zaćutala je.
Pijuckao je svoje vino ne usuđujući se da je gleda direktno u oči. Govorila mu je nešto o moru i ljudima tu, o obavezama koje je očekuju. Sve mu je to pomalo postajalo neprijatno. Želio je da se digne, da krene s njom u noćnu šetnju pokraj mora. Osjećao je da bi tako bio sigurniji, da bi mogao nešto ozbiljno da joj kaže, ali nije smogao hrabrosti da išta uradi što bi promijenilo situaciju.
Prošetajmo malo, zar ne bi bilo dobro! - Odjednom je zapitala vrlo energično, kao da izdaje naredbu. (Mlad čovjek mnogo predlaže, star uvijek odlaže, a onaj u sredini izvršava nakanu bez mnogo premišljanja).
Noć je bila mirna i njemu je izgledalo kao da šeta kroz bajku. Na jedva izgovorene upite o njihovoj šetnji, odgovorila je tajanstvenim osmijehom zbog kojeg je uzdrhtao (Postoje žene između čijeg se da i ne ne može umetnuti ni vrh od igle).
Tri dana su mu prošla kao u snu. U izolaciji, obasut nježnošću, sve mu je izgledalo kao da se dešava nekome drugom. Sve konture događaja imale su lelujave ivice i cijeli prostor izgledao je ispunjen nekom mirišljavom, ružičastom maglom, koja ga je opijala i svemu davala pomalo nestvaran izgled. Samo je ona djelovala potpuno stvarno i imala prepoznatljivo ime. Opustila se potpuno i govorila mu je o sebi, svom životu i o mnogo čemu drugom. (Neke žene mogu da sačuvaju u sebi samo ono što ne znaju).
Činilo mu se da ju je dobro upoznao. Prostirala je uzvišenost, kao da se pravdala za svoju iskrenost. Stajala je s obje noge na zemlji. Nije dozvoljavala sebi luksuz da voli. Kada joj je bilo stalo do nekoga, iskreno se borila za njega i svoju vezu, ali po unaprijed utvrđenim pravilima iz njene glave, kao po čvrstom projektu neke građevine od kojeg se teško moglo odustati i sve što bi moglo odstupiti bile bi nijanse koje ne bi narušile ideju konstrukcije. Sve je moralo biti na svom mjestu kao kod onih žena kojima osjećaj rede i simetrije oduzimaju sate i sate, tjerajući ih da stalno pomjeraju i dotjeruju keramičke figurice na besprjekorno ispeglanom i uštirkanom stoljnaku, na savršeno uglačanoj komodi. Sve je kod nje moralo da se složi u određene kockice, da bude u simetriji i po stotinu puta bi provjeravala u svojoj glavi sve moguće opcije koje je dokučivala ženska intuicija, pokušavajući da nađe grešku koja nije postojala. Kada bi je osjećanja savladala, tada bi iz uredno složene ladice svog racija izvlačila uhodane i provjerene principe. Strah da ne pogriješi kod nje je bio nesvjestan. On je često blokirao njenu reakciju i dovodio je u stanje prividne superiornosti. Krila se iza njega. Stvorila je sebi azile u koje je bježala čim bi se pred njom ukazala opasnost da se potpuno prepusti volji nekoga drugog. Pa ipak, ta tajanstvena stabilnost gordih oblika i (njemu je izgledalo) egzotičnog, pomalo mističnog izgleda, bila je senzibilna, uzburkana ljudska duša koja je u zabačenom krajičku osjećala da je zaslužila da bude više voljena nego što joj je to okolina do tada pružala. Taj tihi osjećaj je tinjao u njoj i s vremena na vrijeme prijetio da se razbukta u plamen, da postane "nevera i bura".

*

Sa istoga mjesta promatrao je, kako držeći ispod ruke svog pratioca koji ju je i doveo u ovaj gradić, ulazi u autobus ne osvrćući se. Bila je obučena u onaj isti kostim, sa onom istom maramom i naočalama. Lagano je, bez ijedne riječi, napuštala njegov život. Znao je da će tragovi ostati. Njen glas i njenu nježnost moći će uvijek prepoznati, taj miris imat će uvijek u glavi, a svakodnevno će pod rukama osjećat njeno prisustvo kao dobro naučenu partituru neke sonate, koja se poslije sati vježbanja ne zaboravlja. Nije stigao ni da se pozdravi sa njom. Možda to ona nije ni željela? Možda i nije bilo nikoga tko ga je mogao pozdraviti?

Lagano se udaljavao prema izlazu iz gradića, očekujući da će ga neko povesti natrag. Zeleni maslinjak pokazivao je nebrigu ljudi za njegovu raskoš. U daljini bi ugledao ponekog galeba, ali njegov krik nije dopirao do njega. Za cvrčke je još bilo rano. Sve je još bilo u snu. Sunce je bilo visoko i raskošno obasipalo scenu svojom toplinom. Unaokolo se nije moglo vidjeti ništa "živo".
Samo je teška bila ta tišina.