Vrijeme u kojemu sam prošlost - hronike rastrojstva
| * * * Gospode za mučeništvo hvala tvojoj milosti i bih ga dostojan stojeći mu nasuprot ali sve će potonuti bez njegovog teško uobličenog sadržaja kanonski osiguranog od ljudi jer svemu što unaprijed istrpjeh sad se vraćam bježeći od sopstvene praznine * * * U djetinjstvu sam noćivao, a često i provodio vrijeme u prostoriji od kamena dozidanoj pri staroj kući. Bila je to suhomeđa, sa krovom od iskidanih i ispravljenih limenih bačava postavljenih preko tankih greda. Pritiskan je teškim kamenjem da ga vjetar ne bi odnio. Zidove su, zavisno od sezone, naseljavala različita bića. Leptiri, mravi, škorpije, crvi, gusjenice, puževi, gušteri, miševi... Zmije nikad nijesam vidio, iako je, bez sumnje, i njih bilo. Tek kasnije, za krovne gredice, prikovane su daske, nejednake debljine i širine, a između njih i plehova su natrpavane novine i papirne kese, radi bolje izolacije. Tu se nastanio dio mojih stalnih gostiju. Postepeno su se i prostori između kamenja u zidu popunjavali, a onda se jednog dana sve omalterisalo. Životinjski svijet preselio se ispod dasaka, koje su zamijenile prvobitnu kartonsku oblogu na podu. Često sam noću, ušuškan u toplu perinu, slušao njihove vječite igre i pokrete. * * * U Topolskoj ulici u Beogradu, u suterenu jedne dvospratne kuće, imao sam iznajmljenu sobu. Ne sjećam se kako su izgledali moji stanodavci, ali sobu pamtim, zbog vrta (bili su neki proljećnji mjeseci) čija je raskoš popunjavala neveliki prozor postavljen u visini trotoara. Ponekad bih vidio i nečije noge. Više ne pamtim one što su me posjećivali. Sem jednu Janju. Zaricasmo se (u dubokoj nemaštini) da nikad nećemo biti bogati. Jer snovi nam bijahu najveći posjedi. Tu sam danima pisao neke priče i poeziju, što niko nije htio da objavi. Bili su loši tekstovi. Uništavao sam ih, pisao druge, i opet uništavao. Naveče sam odlazio na književne večeri, gledao i slušao pisce kao nedosegljiva bića, a potom po kafanama pio. I uvijek sa nekim sebi sličnim, zaludnim i promašenim piscima... Danas tekst ponekog od njih pronađem u novinama, ili u nekoj knjižari naiđem na njihove knjige. I pomislim da im je najvažnije što su istrajali. I, možda, pobijedili vremenom. Bilo je to uzdrhtalo doba. I neobuzdanost koju je moglo samo vrijeme dovesti u mirnu tačku stvaranja. Dugo su tek nađene riječi padale u tišinu, umorene napetošću i prostorom koji ograničava. Samo meni nešto je značila kad je zamijenila rite i auru tuge što joj davahu Janja nije bila više lijepa izgubi s njima miris izbe u kojoj je živjela i bijaše nekako prezriva dok me ostavljala a samo meni nešto je značila * * * Kao što znate, dugo sam radio ovaj zapis. Vjerovao sam za ono što se moglo desiti da nije zauvijek propalo. I da je daleko godina u kojoj će mi se osvetiti spavanje po podrumima predgrađa, boemija, prolazne bolesti... Štoviše, mislio sam da mi nije ni zapisana. Neznanje je ubijalo gorčinu konačnosti. I pomisao da je ovo najličnije. Ali, jednog proljeća početkom sedamdesetih, dok sam na nekom nasipu blizu Dunava tražio pravilne nevelike školjke, srušio sam se od nemoći i dugo ostao na pijesku... Ponovni susret sa sviješću bili su samo pokreti očima. Prepoznavao sam oblake i drveće, a onda, okrećući glavu, i kompletan pejzaž. I pomislio: ipak je zapisano. Mrači se sjećanje bez sigurnosti u zakutu gdje je odlagano. I ne shvatam gdje je ustvari bila istina. Smješten sam u zastakljeni boks jedne beogradske klinike sa neljubaznim osobljem. Dovodili su iznad mene studente. Razgovarali su međusobno, a ja ništa nijesam razumijevao. Gledao sam kako se izdiše u tim malim prostorima. Za malo umiranje. Mislio sam srećniji umiru u ljepšim sobama. I pred ljepšim licima. Jer tu se osjeća samoća kao jedini smisao. I posljednjim pogledom ište ljepota. Bila je to klica bolesti koje su se liječile. I rastrojstva što mu nijesam nalazio trava. Neke od tih godina sahranili smo Mašu. Ni u to više nijesam siguran sa osamnaest godina Maša je poginula prije nego što su je odnijeli na groblje u kući gdje je rasla uz majku čulo se samo moje ridanje pa sam pobjegao od začuđenih pogleda a na pogrebu oko njenog lijesa bijahu strana lica i pitao sam se što ja tu radim poslije sam uzalud smišljao riječi dostojne stvarnosti što je nevidljivo udaljavala sad samo mislim da je Maša bila lijepa ali ni u to više nijesam siguran Nije mi svejedno imao sam san i buđenje ga je odnijelo sad ga opljačkan i ne pamtim ali znam da je bio i nije mi svejedno Hronika rastrojstva nema me više među prijateljima (po kojima bih dokazao prošlost) nema misli sa skrivenom porukom pusto vrijeme nesanica bijes pa udah sjećanja i leptirice sluđele bjelinom papira koji preda mnom i dalje ne progovara kojim je stihom počeo rat za lijepu Helenu Margariti noć je i kiša za bdjenje uz lampu i ovo pismo po kojemu prosipaš crnilo (kao ranjena hobotnica) za scenu buđenja praha iz zemlje i njegovih bivših oblika i kretnji za ljepotu grješnih i grješnosti vatre od kojih ti se još koža žari sad su pepeo po kojemu možeš zaigrati nijesi više ona iz bajki dugo si se proljepšavala i prepoznavala svoje vjernike (jer se ne ublažavahu presude Gospodnje) zato je i ovo divljenje za sve što si prošla od plamena do svjetlosti Gospa od anđela Gospo u svetilištu su olupine naših zakletvi i vjerovanja i mrak bez kandila što su ga žegli samotnici pred tvojim likom i šarka skružana u oltaru a vani bršljan oko zidina šipak i noć što pada u tišinu dok vjetar odlazi uz obalu i slijepa kula kao razoreni kenotaf školjke ispod pijeska i ljudi sa bolnim željama u bezvoljnom tijelu i ja što tražim tajne vremena koje mi ne pripada Mladen Lompar, iz knjige Vrijeme u kojemu sam prošlost - hronike rastrojstva, CDNK, II dopunjeno izdanje, 2009. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||