Izabela je usnila san. Na njeno rame sletio je anđeo. Trebala je da u zemlji s onu stranu mora nađe zavjetnu ploču na kojoj muškarac kopljem skida zmiju sa lozove grane, da desnicu spusti na konjaničko bedro i izgovori: Oslobađam te Konstancije Hlor.

Ona i Đenaro nedavno se bijahu nastanili u sjenovitoj vili na rubu ulice Pacinotti. Nijesu imali potomstva. Taj mutni san tumačili su kao pouzdan znak da bi se problema sa proširenjem porodice mogli riješiti.

Naravno, imena crnogorskog grada, gdje su trebali poći nije se mogla sjetiti. Svi imaju teško pamtljiva, robustna imena. Molila se brzoj pomoćnici. Satima su razgledali mape. Uzalud.

Potom, Đenaro učini posjetu crnogorskom konzulatu u Rimu. Nevješto slaga da je hobist koji se zanima antičkim nasljeđem na tlu Prevalitane. Reče što traži. Konzul, vitak muškarac, izduženog lica ljubazno ga je slušao.
- Imate sreće, mladiću. Ne morate dalje tragati. Taj zavjetni kamen od djetinjstva poznajem – izgovori.
- Gorim od nestrpljenja da saznam gdje je – kaza Đenaro.
Konzul ne bijaše sklon duljiti.
- U Nikšiću.
Opraštajući se, učtivo Đenaru preporuči da po dolasku u Crnu Goru, na Cetinju, pronađu istoričara umjetnosti i pjesnika, Mladena Lompara.
- Držim da će Vas uputiti na pravu stranu, što god da Vas, što se umjetnina na tlu Crne Gore bude zanimalo.

U Crnu Goru otputovali su na dan kada je započela Korizma. Kratili su put. Prvo, let do Dubrovnika. S tog se mjesta, tako im je rečeno, brzo stiže na odredište. Iznajme auto. Posluži ih lijepo vrijeme. U vrijeme pasoške kontrole, na crnogorskoj granici, sa radija čuju izričitu molbu koju je Papa, na blagdan Katedre svetoga Petra, uputio katolicima. Kazano je: Draga braćo i sestre, ovaj mi blagdan pruža prigodu da vas zamolim da me pratite svojim molitvama, da mogu vjerno izvršavati uzvišenu zadaću koju mi je božanska providnost povjerila kao nasljedniku apostola Petra. Zazovimo za to Djevicu Mariju, koju ovdje, u Rimu, slavimo s lijepim naslovom Gospe od Pouzdanja. Nju zamolimo također da nam pomogne da s dužnim raspoloženjem duše zakoračimo u vrijeme Korizme. Neka nam Marija otvori srce za obraćenje i poučljivo slušanje Božje riječi.

Ganut molbom Svetoga Oca, s ubjeđenjem da je čuti njegov glas u trenutku kada stiže među ljude koje ne pozna, znak brige Gospodnje, Đenaro primijeti da su okruženi krajolikom kakav viđaju u Italiji, na jugu i ostrvlju. Saopšti Izabeli da uviđa sličnost sa Sicilijom.
- Dragi moj, vjerujem da je pejzaž jedina sličnost, uzvrati i stisnu se uz njega.

Nakon što su se provezli obalom čudesnog fjorda, serpentinama se uspnu uz litice planine koju Crnogorci smatraju svetom. Nakon mučnog uspona, zanoće na Cetinju, istorijskoj prijestonici zemlje. Izjutra posjete Lompara. Kad mu saopšte što je razlog njihove posjete, nakon dužeg uvoda, očito sročenog sa ambicijom da impresionira Izabelu, pjesnik reče:
- Reljef o kojemu govorite nalazi se u nikšićkom Zavičajnom muzeju. Nađen je uz trasu nekadašnjeg carskog druma. Prema predanju, Jure Puljiz, Imota, siromah, početkom prošlog vijeka sanjao je mjesto na kojemu je sakriveno blago. Zaputio se iz Baške vode i stigao u Crnu Goru, u Riječane. Na rubu polja, u gustoj drači, pronašao je raskošan mauzolej tesan od skupocjenog korčulanskog kamena. Na pokrovu sarkofaga bješe reljef kakvim ga opisujete. Pokrovu sarkofaga klesanog u slavu časnoga Konstancija Hlora, koji je pod njim počinuo, mještani su, tek što se Dalmatinac udaljio, hitro našli novu namjenu. Klesan je sa naličja i pretvoren u pojilo za goveda. Patrolirajuć i duž kolebljive granice, godine 1911. u blatu je pokrov pronašao austrijski oficir, kolekcionar antičkih predmeta. Poslao ga je u Sarajevo, u Zemaljski muzej. U Nikšić je zavjetni kamen Konstancija Hlora stigao nakon sloma Trećeg Rajha, kao poklon generala Nenezića, oslobodioca Sarajeva, tek osnovanom lokalnom muzeju. Koliko znam, trebao bi biti tamo. Svojevremeno sam polemisao sa lokalnim arheolozima, dovodeći taj reljef u vezu sa krvavim istočnjačkim kultovima, i to onim koji zmiju smatraju majkom sviju stvari. Moji oponenti vjerovali su da bi to mogla biti varijacija na temu nekog nižeg božanstva plodnosti štovanog na obodima carstva. U svakom slučaju budite oprezni i držite se gradova, reče Lompar.

Bio je spreman sa njima otputovati u Nikšić. Izabela to prihvati sa radošću. Mutan sjaj u zjenicama njegove žene, bijaše Đenaru povod da se gospodinu zahvali na dobroj volji. Kaza: Dovoljno ste za nas učinili.

Sve i da je bio spreman ignorisati Izabelinu sklonost ka naočitim muškarcima, morao ga je odbiti. Nije bio spreman potisnuti utisak da Lompar pripada ljudima kojih se, ma koliko se znali pretvarati, ne dotiče učenje o primatu Petrovu, da nije spreman slijediti učenja, izlaganja i tumačenja savršenih naših otaca. Na rastanku Lompar, nesporno učtiv čovjek, mada savršen agnostik, učini Izabeli dostojan poklon. Dariva je grafikom majstora Dimitrija. Biješe to neka varijacija na temu odnosa Iskupitelja i Marije Magdalene.

Muzej u Nikšiću nađu slijedeći njegova uputstva. Na samom ulasku u grad s desne strane druma stoji crkva. To bijaše orjentir. Priđu zgradi podno uzvišenja pod stoljetnjom borovinom. U skladu sa lokalnim navikama u njoj nije bilo nikoga. Nakon dužeg čekanja pojavi se riđokosa žena. Kustosica. Besprijekorno je govorila italijanski. Njen otac je svojevremeno službovao u provinciji Pulja. Uspela se uz široke stepenice. Đenaru bijaše prijatno hodati, ritam koraka prilagođavajući gibanju svilastih prevoja njezina tijela.

Sjeti se riječi iz poslanice episkopa Novog Epira, upućenih imperatoru Leonu: Ugasite taj oganj prije no što se uspne u nebesa.

Kao da čuje njegovu misao, ne zaustavljajući uspon, preko ramena ga prostrijeli pogledom koji preponama godi kao nepcima slatki oganj meda antiohijskog.
- Molim?
- Prokleta vrućina.
Inteligentnijeg se odgovora ne moga sjetiti.

Potom, ugledaše reljef. U neuglednom okruženju izgledao je veličanstveno. Izabela zaplaka.
- Baš kao u snu – kaza i spusti ruku na konjaničko bedro.
Prošaputa: Oslobađam te Konstancije Hlor.

Kustosica bijaše raspoložena da pokaže ostatak postavke. Izabela se opravdala zamorom od dugog puta i ostala je uz reljef. Narednih pola sata Đenaro je morao slušati priču koja ga se nije doticala. Provincijalna hvalisanja. Krš.

Potom, riđokosa kaza: Morali bi poznati Franka. U kući, na domak razvalina mauzoleja u kom je pronađen zavjetni kamen, postoje stvari koje bi vas mogle zanimati.On je vlasnik.

Đenaro prihvati poziv. Izabelu nije trebalo ubjeđivati. Obećaju riđokosoj nadoknadu ako pođe sa njima i pomogne im da se sporazumiju.

Sat kasnije stajali su na oskudnim ostacima carske ceste. Nije se od te Saltue imalo što vidjeti.
- Šezdeset godina otac je posvetio ovome. Divi se starom Rimu, kaza mladić kojeg riđokosa predstavi kao Frankovog sina.
- Ne sumnjam da bi ga i novi zadivio, prošaputa Đenaro.

Na posljetku, predstaviše im starca. Nije se mogao oteti utisku da ga je već negdje vidio. Sumnju otkloni pomišlju da čovjek koji godinama gleda prirodnjačke i istorijske televizijske kanale, svakako negdje mora vidjeti nekog ko savršeno odgovara opisu Kalabreza, nevoljnika dovoljno nesretnog da dočeka poznu starost u zemlji trećega svijeta.

Saznaju da je Franko u Crnu Goru stigao u vrijeme italijanske uprave. Poslije pada Italije ostao je u Riječanima. Oženio je mještanku koja mu je rodila sina i umrla. Danas je tu. Jeli su kozji sir i pili lozovu rakiju.

U neko doba Franko pozove Đenara da pređu u drugu sobu i pogledaju njegovu zbirku iskopina. Izabelinu radoznalost preduprijedi riječima.
- Prvenstvo će imati gospodin... Ovdje živimo samo sin i ja. Muškarci ponekad znaju imati čudne navike. Ne bih vam htio učiniti neugodnost... Gospođa će razumjeti.

Zbirka bijaše sirotinjska. Bezvrijedne sitnice. Desetak bakarnih novčića iz trećega vijeka. Kaciga. Vrh koplja. Makaze. Isječci iz lokalne štampe koja je netalentovano izvještavala o arheološkim nalazima u Riječanima.

Franko zamoli Đenara da sjede u stolovaču. Figurom je zaklanjao prozorčić kroz koji je dopirala oskudna svjetlost. Lik mu se nije mogao najbolje razabrati. Kod Đenara to stvori nelagodu. Šutali su. Franko progovori.
- Đenaro, vidjeli ste vi i vrjednije stvari. Arheologija nije svrha vaše posjete. Znam za san vaše žene. Uskoro ćete saznati kako. K meni vas je dovela radoznalost. Ne morate se plašiti. Kao radoznalom čovjeku prvo ću vam saopštiti da sve što ćete doživjeti činim na zapovijed velikog radoznalca. Kao dobar katolik ne izgovarate njegovo ime ali slutite da je riječ o najljepšem među anđelima. Znate i priču o njegovu padu. Dalje, ne sumnjam da poznate i priču o uskrsnuću Lazarevom. Dragi Đenaro, ma koliko djelovalo nestvarno i protivilo se svemu što znate i što smatrate mogućnim, živio sam u Isusovo vrijeme. Držim da neću pretjerati ako primijetim da sam bio jedan od njegovih najvatrenijih pristaša. Od svih njegovih čuda i dana izdvojiću ono koje me se najdublje tiče. Dakle, vijest o uskrsnuću Lazarevom zatekla me u vinogradu. Nastojao sam kopljem skinuti zmiju sa grane, kad, sva usplahirena, banu Marija od Magdale sa viješću da je Nazarećanin oživio Lazara. Vratim se u kolibu. Prilegnem. Na san mi dođe anđeo. Kaza mi da je volja njegova da Nazarećaninu dam priliku da još jednom odagna sumnju nevjernika. Savjetova me da ubijem Lazara, da žrtvujem sebe jer je moja žrtva trebala popločati put ispunjenju poslanja Isusova. - Sin je Božji i ponovo će ga oživjeti, kaza anđeo.
Uradim kako mi je rečeno. Ubijem Lazara. Nedugo potom pozva me Nazarećanin. Priznam što me navelo na zločin.
U potonjim riječima koje mi je uputio razabrao sam da je zmija koju sam htio ubiti u vinogradu bio đavo koji se svetio dolazeći mi na san, te da me zbog moje lakovjernosti sljeduje prokletstvo dvijehiljade godina života na zemlji, sve sa sviješću i sjećanjem na sve moje živote, smrti i uskrsnuća. Prihvatio sam kaznu. Na Ilirikum sam došao sa Pavlom šireći hrišćanski nauk. Apostol me uputio u unutrašnjost, da nevjernicima donesem dobru vijest. Klonem duhom i želja da to činim brzo me je prošla. Nešto sam novca nabrao baveći se trgovinom. Tako sam prvi svoj život završio pod imenom Konstancije Hlor, upravitelja Saltue. Pred smrt, dao sam da se u djevičanski bijelom mramoru ovjekovječi moj susret sa zmijom. Danas ste ga vidjeli. Đenaro, od Raspeća na Gologoti, do danas, živio sam bezbrojne sudbine. Sve do jedne bile su tegobne. Sa sedmom sam legijom, kao predvodnik kohorte u dva navrata ratovao u Galiji. Pamtim i urlik germanskog čopora, Kasija Kareju i bol što me preplavio na vijest o njegovoj smrti. Godine 529. čitao sam Justinijanovu zapovijest o ukidanju posljednje filozofske škole. Gradio sam hrišćanski hram u Antiohiji. Hiljadu godina kasnije predvodio sam skupinu sinova pustinje koji su ga, slaveći ime Prorokovo, darivali ognju. Potom je uslijedio niz postojanja koja smatram nevrijednim pamćenja. Negdje na ovom dugom putu upoznao sam ljude koji slave zmiju i vjeruju da prinošenjem na oltar glave žene koja je u krvnoj srodstvu sa Isusom mogu dostići vječni život. Potom sam u Polineziji naučio kako da ulovim tuđi san. Đenaro, ja sam anđeo što je došao u san vašoj gospođi. Za ishod ove priče nebitno je objašnjavati vam na koji je način ona potomak Iskupitelja. Bliži se čas kada će isteći dvijehiljade godina na koje me je osudio. Valjda nije trebalo ispasti tako, ali uz svu muku zemaljsku besmrtnost mi se dopala. Ako će vam biti lakše, nijednom nijesam posumnjao da nećete stići na vrijeme. Dakle, za žrtvu koju moram učiniti bila mi potrebna glava vaše žene. Riđokosa i vi Đenaro, nebitni ste. Bonus...
Mladić se ukoči pred užasom predstojećeg trenutka.

U bezglavom strahu vrisnu. Htjede Izabeli dati znak da bježi. Prekasno. Na vratima je stajao Frankov sin. U rukama je držao dvije odsječene glave sa kojih je kapala krv. Odbaci ih na prljavu postelju i zakorači ka Đenaru.

Franko se pokrenu.
- Što mislite mladiću, kakva je smrt - izusti.
- To ne mogu znati. Pretpostavljam, hladna. Blagoslovena da je - promuca Đenaro.