Momci sa japanskog broda prošle su godine silovali Žapčevu kćerku. Tjerali su, svjedoče istražitelji, siroticu da pije njihovu mokraću. Navodno je jedan sa ledine gdje se istresaju psine, pokupio suvo govno i mala je morala, Bog da joj dušu prosti, to pojesti. Na kraju su je bacili u gepek one sive olupine koja još od velikog potresa trune na placu iza tvornice. Japanci su isplovili. Bio je jul mjesec. Svanulo je. Dan je odmicao. Vjerovatno da je unutra, u gepeku, bilo kao u rerni. Moguće da joj je noć donijela olakšanje. Ponovo je svanulo. Ponovo se pekla. U tom je užasu izdahnula.
Našli su je nakon sedmicu dana. Smrad je postao neizdrživ pa su ljudi iz Tvornice obišli plac i shvatili da tu nešto nije u redu. Pozvali su policiju. Ja sam bio sa Žapcem kad je čuo za nevolju.
Uđoše kerovi i najstariji od njih priđe stolu. Smrdio je na strvinu.
Žabac izgovori: Našli su malu?
Aha - reče policajac.
Pa, dobro - ka‘e Žabac.
Pokupio je kese. Vraćao se s pijace kad sam ga svratio u tavernu.
Rekoh: Žabac, idem s tobom da pokupimo malu. Volio bih da ti se nađem. U redu - kaže i ne vidim da mu se mijenja lice.
Ni glas mu se ne mijenja.
Izađe Žabac. I ja s njim izađem. I policajac izađe.
Pita: Imate li auto ?
Nas dvojica idemo taksijem - kažem.
Odoše žandari. Žabac spusti one kese. Izdahne. Stavi ruku na leđa i zaljulja se naprijed - nazad. Gleda u nebo.
Zavrti Žabac glavom pun krug slijeva na desno. Sagne se u koljenima, pokupi kesu i uđemo u taksi.
Dođemo do Tvornice. Bijahu trakama ogradili dio placa. Do zla Boga je zaudaralo. Shvatih da je drot smrdio na lešinu. Žabac se šepavo kretao. Sudija se rukuje s njim i daje znak rukom. Bolničar klekne i povuče čaršav. Žabac potvrdno klimne glavom. Sudija ga okrene, prebaci mu ruku preko ramena i korača skupa s njim sve do trake. Čujem kako kaže da će sve učiniti da pronađe tragove koji bi policiju mogli dovesti do ubica. Žabac klima glavom. Rastaju se.
Izjavim saučešće Žabcu. Stišće mi ruku. Kaže: Žensko je prokleto. U psećim ću govnima počinuti. Kad me ne bude shvatićeš da maloj nije bilo spasa. I znaćeš što ti je činiti. Ne zaboravi na mene.
Mislim - bunca Žabac.
Svršili smo to sa malom. Nakon toga Žapca nijesam viđao. Odselio se iz Bara. Povukao se u stari kraj, u hrvatsku Zagoru. Ovamo je svake druge sedmice dolazio da obiđe grob od male. I kuću. Tokom posjete sredinom septembra umre. Stiže glas da je mrtav. Znali smo se. Pođem na bdenje. Toliko smo mu dugovali. Bio je nesmiren ali dobar čovjek oko kojega su se okupljali mnogi. U brdu iznad Čanju smo nas dvanaest presjedjeli na mjesečini cijelu noć. Iz kuće se širio zadah leša. Pušili smo i izmicali se dublje u baštu nastojeći da ga zatomimo.
Pred zoru, ako me pamćenje ne izdaje, neko kaza Kavafijeve stihove: Zlatnu odoru skide, odloži svoje grimizne cipele / Brzo se odjenu u odjeću skromnu, i pobježe / Čineć ono što i svaki glumac koji se, kad predstava skonča, presvuče i ode /
Sjetio se, potom laka mu crna zemlja i on je preminuo, profesor Matković, i nekakvog Bowra koji je navodno kazao da se Grk u toj pjesmi služio prošlošću kao sredstvom tumačenja sadašnjosti i nepromjenjivih ljudskih puteva. Smorio bi nas, no srećom, utiša ga carinik. Poče priču.
- Pred smrt me zvao k sebi Žabac. Naložio mi je da ljudima koji budu na bdjenju saopštim nevolju s kojom je živio. Svi smo vjerovali da je kuću u Čanju Žabac kupio pošto što mu je žena umrla u Imotskom, da se iz starog kraja iselio jer je bio u razmirici sa tazbinom. Nijesu mu htjeli povjeriti na brigu dijete, pa je kupio kuću od njih dovoljno daleko, da je u nju doveo majku da bi stara čuvala malu dok on plovi. U to smo vjerovali.
Ne. Nije Žabac bio otac od male. Niti je stara koja je živjela nekada ovdje bila njegova majka. Žabac mi se na samrti povjerio da je mala koju su silovali Japanci kćerka kreolke koju su trojica: Žabac, nekakav Litvanac i Niko Franetić iz Ostrošca, dok su bili na vezu u brazilskoj luci Porto Alegre đavolisali. Bilo mu, kaže, žao male. Sve vrijeme je dok su njih trojica nastojali uništiti tragove svog boravka u kolibi, vrištala u korpi pod prozora, pa je Žabac pokupio iz limenog brloga u kojemu je skončala njena mati. Krišom je unio na brod. Krio je. Niko mi bijaše s ruke. Litvanac se, govorio je Žabac, cerio. Rekao mu je da je priprema za ono što se zbilo njenoj majci. Rekao je da se otarasi male. Rekao je da će na kraju zažaliti.
Udavi stvora - kaže Litvanac.
Mrš - kaže Žabac skotu.
Donio je malu u Pulu. Tamo je znao prosjakinju. Dogovore se da kupi kuću na južnom Jadranu i uz njenu pomoć podiže dijete. Iduće zime doplovio je ovamo i kupio kuću kod Čivuta. Sve što se zbilo poslije toga znamo. Ovo vam govorim je mi je, prije no što je ispustio dušu, Žabac rekao da će jedan među nama znati što nam je činiti.
Carinik završi priču. Zgledasmo se. Ustanem. Pođem niz maslinjak. I ostali se spuste. Stigosmo na izglodanu i zasranu ledinu gdje su Lazovići nekada vezivali terijere. Na podesnom mjestu stanem. Neko reče da donesu lopate. Iskopasmo raku. Donesemo Žapca. Bacimo ga unutra.
Matković pomenu Lukijana i nekakav san.
Ne seri - odbrusi Krivi.
Onda smo šutali. Delfin desnom rukom učini znak krsta i kaza: To je taj čovjek.
Šuštale su pale. Svitalo je dok smo se razilazili.