I toj je život / Igor Isakovski - CDNK,
Podgorica, 2007.

Sudbina velikih pisaca je da nakon smrti nastave živjeti u tekstovima koje pišu ljudi hiljadama milja od mjesta na kojima su istrošili svoje živote. Jednom piscu čijega se imena u ovome trenutku ne mogu sjetiti sa sigurnošću / jednu crnogorsku asocijaciju imam premda je se ne usuđujem izreći glasno/ rečeno je da se u njegovom pismu nastanio umrli Borhes. Ako je takvo što moguće, zapravo ako vjerujemo u čuda koja su moguća, kada pročitamo knjigu poezije Igora Isakovskog I to je život nametne se misao: Bukovski nije mrtav. Samo se odselio iz L.A. i danas živu u Skoplju, u ulici Nikole Trimpare, pod imenom Igor Isakovski.

Analogije Isakovski - Bukovski su brojne. Toče, otprilike, jednake doze. Opraštajući se od prijatnih snova na sličan način upadaju u novu, uvijek istu svakodnevicu, sve što čine čine na osnovu načelnih ubjeđenje. Principijelno su raskalašni. Ispovijedaju vjeru da je za pisanje potrebno imati velika muda. Bukovski nije pisao pjesme slučajnog karaktera. Ni Isakovski to ne čini...

No, kako zapravo ovdje jeste riječ o dvije nazavisne stvaralačke volje / ukazivanje na analogije sa poezijom Bukovskog samo je, moguće, efektan način da se preporuče stihovi Igora Isakovskog, jer boljega načina da se nešto označi od metode njegovog poređenja sa nečim što nam je poznato, um, za sada, ne poznaje / recimo što elementarne odlike autentično organizovanih poetičnih ilustracija suštine kakvom je vidi Igor Isakovski. Značajan je njegov talenat da psihološka i metafizička stanje petrificira u formi lirske minijature i da ih kao takve, okamenjene, nepokretne, fiksirane, učini stajnom tačkom sa koje se jasnije sagledava usamnjenost kao esencijalno čovjekovo stanje. Kao što vješti prsti skulptora uspijevaju iz amorfne materije oblikovati nekakav veličanstven stalan oblik, na isti način Isakovski uspijeva da iz plamen živoga jezika izdvoji ono što jasnijim i podnošljivijim čini konsekvence neovladljivog poretka koji postulira samoću. Isakovski, definitivno, jeste raskalašan.Ali, raskalašan je na plemenit način. Raskalašan je iz svjesnog ubjeđenja da je raskalašnost njegov (i tvoj časni čitaoče) izlaz iz stupice egzistancijalnih (ne)potpunosti.

Teorijski, jasna je linija razdvajanja personaliteta autorskog Ja i lirskog subjekta. Ali, u praksi, poezija Igora Iasakovskog negira ovu, teorijski, neoborivu činjenicu. Energija sa kojom on pjeva ne dovodi u pitanje ličnost na koju se (o)pjevano odnosi.Taj čovjek koji noćima rati sa gradom, zagledan u njegove raspale desni, taj čovjek kojega ni jedna misao nije smirila, niti će se što slično ikada desiti, taj gorski čovjek sa prstima od sunca, taj čovjek koji igra igru uvijek se nadajući da on neće biti plijen, taj čovjek okružen zidovima koji upijaju duboke drhtaje punih boca, taj čovjek je Igor Isakovski, muž, otac dvoje djece, muškarac, dakle stalno nastanjen na adresi Ul. Nikole Trimpare - Skoplje.

Poezija proširuje granice ličnosti pa je pjesnik i biće koje je sa svijetom jedno. Ma koliko djelovao iz uvjerenja da sve što radi ima duboku etičku opravdanost isključivo u njemu. Istina, Isakovski kaže: I ja i Svijet osjećamo se drugačije. Različito. Ali, čuda su moguća. Taj čovjek čije se tijelo u vremenu koncentrisanog beznađa ne rasprsne jer je fiksirano u veličanstvenim senzacijama mutnih noći i blještavih dana koja vrhune stihovima Igora Isakovskog: Ti si, časni čitaoče.

Nimalo slučajno poezija Igora Isakovskog ništi razlikovanje personatoj “devijaciji” insistira. Ona je sva od protesta i negacije. Relikt buntovne energije. Ona je čulna, racionalna stilizacija sa određenom svrhom. Veličanja dodira, recimo, bez želje da bude okamenjen.

prsti, koji noć grebu kao iznošenu svilu...
prsti, koji govor svoj ne mogu pronaći,

pa postaju grubi, trapavi nevješti

prsti na tvojim očima
prsti u mojim očima
prsti upleteni u čvor šutnje i boli

moji prsti na tvojim usnama

šuti, ljubavi, samo šuti
i ovako dovoljno boli

Sav alkohol, seks i bluz što se gomilaju u poeziji Igora Isakovskog nijesu pozerska igra, ispisana sa ambicijom da se u ispovjednom tonu učini publicitet svojemu egu, pokušaj skandalizacije združivanja sa Drugim, jalovo sjeme očajnih dana. Isakovski razmišlja preko osjećaja i instikta, diše duboko i smije se kad god mu dođe da se smije. Minimalističke i intimističke projekcije tih truju egzotičnih stanja u slučaju Isakovskog oblik su subjektivne psihološke introspekcije, djelatna projekcija apstraktnog zbivanja u realnom ambijentu, a tekst pokušaj sanacije modernističke anksioznosti. Alkohol, seks i bluz, pojednostavljeni jezik, preciznost jezika, tu nedosegnutu tajnu čovjeka koji je čist u duši i bistar u glavi, čine mogućom.