U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga vijeka, skoro svi značajniji crnogorski književnici bili su članovi Udruženja književnika Crne Gore, državne kulturne organizacije koja je bila članica krunskog Saveza udruženja književnika Jugoslavije. Uslovljenost rada UKCG i društveno-političkih okolnosti u SRCG krajem osamdesetih godina prošloga vijeka u velikoj mjeri doprinijela je polarizaciji članova te kulturne organizacije na prosrpski i procrnogorski orjentisane književnike. Takva podjela, međutim, ne bi imala značaj koji joj se pripisao u devedesetim godinama prošloga vijeka da Udruženje nije započelo proces uticaja na političke tokove, odnosno da ono nije bilo na unaprijed pripremljenom i sistematizovanom udaru istih. Naime, s višestranačkim vihorom stigli su i novi kulturni vjetrovi, a ključna duhovna tačka spram koje se poetički i stvaralački ravnao dobar dio crnogorskih književnika bila je proslava šest vjekova od Kosovske bitke. Uslijedila je i ideološka podjela a za njom i brojne turbulencije unutar Udruženja. Rezignirani odnosom prema vlastitom kulturnom nasljeđu, brojni pisci dovedeni do pozicije gubljenja članstva ili samovoljnog napuštanja te organizacije ubrzo su primili ili dali ostavke, ali i stupili u nove organizacione forme, što je doprinijelo oštrom polarisanju crnogorskog intelektualnog tkiva s jedne, i podršci samosvjesnom tretmanu crnogorske književnosti s druge strane.
Značajan dio tih kulturnih i naučnih poslenika stali su se grupisati oko nekoliko centara, s različitim nazivima, i posebnim oblicima finansiranja, a takav javni nastup imao je za cilj da ublaži institucionalno cenzurisanje crnogorskih pisaca i javni linč crnogorske književnosti, koji se sprovodio u nastavnim planovima i programima i odborima najviših naučnih tijela.
S ciljem da se grupišu nezavisni crnogorski pisci, koji su zbog svojih političkih stavova izgubili podršku zvaničnog Udruženja književnika Crne Gore, godine 1990. osnovani su Crnogorsko društvo nezavisnih književnika (CDNK) i Crnogorski P.E.N. centar. Time je povraćena mogućnost da crnogorski književnici kreiraju kulturnu politiku. I ne samo to – na bazi političkih i nacionalnih uvjerenja i opredjeljenja, ona književna Crna Gora, koja svoje nasljeđe nije smatrala dijelom suśedne nacionalne književnosti, uspostavila je kontratežu i započela antiratnu aktivnost.
Ne možemo danas reći da je takva situacija inicirala i diferencijaciju na planu umjetnosti, odnosno da je ideološki stav nužno projicirao i estetsku dimenziju tekstova nastalih u tom vremenu, ali se, takođe, ne možemo oteti utisku da je otklon od politike usvajanja jubileja 6 vjekova od Kosovskog bitke kao duhovno-poetičke osnove stvaranja dao izvjesne rezultate i na polju umjetnosti. Stoga će i u pretežnom broju estetski vrijednih tekstova nastalih u posljednjoj deceniji XX vijeka, ali i početkom trećega milenijuma, biti izbjegnuta afirmacija rata i slavne gubitničke prošlosti. Naročito se takav pristup nije ticao u to vrijeme mladih crnogorskih pisaca, koji su se svijali uz gnijezda starijih književnika, išćeranih iz UKCG ili onih koji su dali ostavke na članstvo u njemu.
Za nas je ođe bitnija činjenica da sredinom devedesetih, doduše tada rjeđe nego posljednjih godina XX vijeka, mladi pisci donose korupus, uslovno rečeno, novih tema u crnogorskoj književnosti, a time i, uzročno-posljedično, čitav niz žanrova slabije prisutnih u crnogorskoj književnosti. Prije svih časopis Plima, ali i drugi književni časopisi pokreću tematske brojeve, temate, s kraćim narativnim tekstovima crnogorskih autora, odnosno njihovim kratkim pričama, u kojima se crnogorski socio-kulturni kod i hronotopi modeluju u skladu sa zakonitostima strukture ljubavnih, horor ili krimi-priča.

Koje je mjesto Ognjena Spahića na novijoj crnogorskoj književnoj mapi?

Upravo objavljujući kratke priče i pripovijetke u časopisima Ars i Plima, Spahić se javio krajem devedesetih godina da zauvijek izmijeni pozicije tih proznih oblika u crnogorskoj književnosti. U prvo vrijeme skromno, uz dozu mladalačkog neslaganja s okoštalim formama crnogorske književnosti, te s neskrivenim simpatijama prema američkoj kratkoj priči, Spahić je načeo proces preplitanja tokova dviju nacionalnih književnosti, odnosno interferenciju čiji će se rezultati moći izmjeriti tek kada na scenu stupe nova preplitanja i novi uticaji. Međutim, već nakon tih, prvotnih pokušaja, Spahić se pokazuje ozbiljnim autorom, s posebnim darom za povezivanje mikrodetalja scene s emocijom lika. Naime, i u najranijim, ali i nešto kasnije objavljenim kratkim pričama i pripovijetkama Spahić se svojim naratorskim intervencijama promovisao u literarnoga laboranta visoko estetizirane narativne hemijske radionice. Vrlo hitro je promovisao stil koji je upućen na najsitnije čestice kosmosa, koji je opijen potragom za odgovorom na pitanje – zašto i na koji način svaki pojedini molekul možemo povezati sa svim živim i neživim. I obrnuto – kako se sve živo i neživo da objasniti formulama atomskih jedinjenja.

Kakav je položaj ženskih likova u Spahićevim narativnim svjetovima?

Izuzimajući roman Hansenova djeca, okićen jednom značajnom međunarodnom nagradom, koji nije bio u fokusu našega bavljenja, Spahićeve proze, odnosno narativni svjetovi, nose u sebi snažan trag uticaja ženskih likova. Čak i kada nije riječ o, kako ih je Lotman nazivao, djejstvujućim likovima, one su polazna tačka, ključna supstanca i konačna mjera narativnog svijeta. Posmatrani kroz fokus infantilije ili senilije, ženski likovi u Spahićevim kratkim prozama ujedno su i demonizirani elementi narativa koji u sebi nose, skupa s razložnošću svijeta, klice nepobjedivog i nezadrživog ličnog pogroma. Bilo da je riječ o trudnicama koje čitaju Karverove knjige, djevojčicama s odjećom od teksta, razvratnim turistkinjama, bivšim suprugama s neutemeljenim očekivanjima – sve one u sebi nose dekonstruktivističke tajne, tajne razgradnje narativnog svijeta, ogoljavanja do središta, jezgra, do pragrijeha.
Takav status ženskih likova skoro da je i ključna konstanta Spahićevih tekstova, jer, bez obzira na formu pripovijedanja, odnosno status glasa koji modeluje narativni svijet, uloga ženskog lika ostaje nepromijenjena. Da to dokažemo koristili smo se uporednom naratološkom sondažom dvije Spahićeve priče. Prva je objavljena u Arsu 2009. godine i nosi naslov Heliocentrične propovijedi doktora Maksima Džankića, a druga prije nekoliko mjeseci u dodatku za kulturu Nezavisnog dnevnika Vijesti, odnosno u dodatku Art Vijesti, s naslovom Kapi.
Naratorova pozicija u Heliocentričnim propovjedima je sljedeća. Najprije čujemo glas heterodijegetičkog pripovjedača, eksterne fokalizacije, koji se lagano s opisa scene spušta na pjeskovitu plažu, upravo u vrijeme sutona, koristeći priliku da neodređena domišljanja o Suncu svede na konkretnu emociju lika doktora Maksima Džankića, urologa u penziji, što će baš tu, na vrelom pijesku, postati ključna adresa naratorskog javljanja. Homodijegetičko pripovijedanje omogućava potom ono pristrasno, komentatorsko suđenje likovima koji će postati dio scene, a naročito suđenje ženi s psom, čijom će se pažnjom, odnosno njezinim zadobijanjem, upravo i opteretiti ostarjeli dr Džankić. Kao i u većini Spahićevih priča, narator lako stupa u sferu emocionalnosti, opijen detaljima ženske ljepote i hrabrošću koju ženski likovi ispoljavaju u običnim, svakodnevnim situacijama porodičnog teatra. Nakon Aninog poziva na večeru, dr Džankić odlazi u svoju sobu da se pripremi za taj neočekivani događaj. Vrijeme opisanoga događaja ne traje duže od sedam sati, ali je Spahić posegao za brojnim kanonskim formama pripovjednog ritma, u kome se kao ključna nameće deskriptivna pauza. Uz pojavu eksplikativnih analepsi, vrijeme do pośete dr Džankića bračnom paru ispunjeno je, dakle, upoznavanjem s glavnim likom, njegovom prošlošću, bolestima i očekivanjima. Na taj način formirana je svojevrsna linija horizonta nade, te stvorena mogućnost da se ista ta linija efektom oneobičavanja zauvijek raspe. I upravo je ženski lik, lik žene Ane, nosilac procesa razgradnje horizonta očekivanja. Spahić, naime, vrlo efektno, postupcima scene, tvori nadasve složen lik Ane. Nezadovoljna životom, svjesna očekivanja dr Džankića, Ana će pod uticajem alkohola, sedativa koje doktor nesebično nudi i emocija koje su plod nesređenog braka, obujmiti ukupnu scenu i zavladati prostorom terase, u gluhoj noći, koju samo na momente remeti daleka morska grmljavina. Prevlast nad scenom donosi i prevlast nad drugim likovima, naročito razočaranim doktorom Džankićem. Otjeraj ga Pavle! Neka ide u pizdu materinu! nastavila je sa smijehom. Uporno je pokušavala da se domogne čaše koju je Pavle izmicao lijevo desno. Otjeraj budalu. Vidiš kako nas gleda. Podlac stari... Tukao je našeg psa. Šutnuo je Rexa na plaži. I sad sjedi tu... Sjedi... kao da se ništa nije dogodilo. Kad je Ana završila monolog nastavila je sa mumlanjem koje je dolazilo iz dubine grudi. Pavle me je posmatrao kao da procjenjuje njene riječi, kao da zaista treba donijeti neku odluku.¹ No, Pavle će, ispostaviće se, zaista donijeti odluku, odluku da se razračuna s izvorom svojih ali i problema dr Džankića. Za smrt Ane, koja je nastupila kao posljedica trovanja doktorovim tabletama, optužiće upravo bivšeg urologa, a potom će režijskom funkcijom pripovijedanja recepijenti biti upućeni i u razložnost Džankićeve propovijedi.
Druga priča, s naslovom Kapi, donosi sličnu scenu, sa sličnim zapletom, ali izmijenjenom adresom naratorovog glasa. On zapravo u toj priči pripada neimenovanom ženskom liku, koji je, za razliku od lika Ane iz prijethodno opisane pripovijetke, pasivan lik. Početak priče takođe donosi promjenu nivoa pripovjedanja i fokalizatora – lik neimenovane žene biva u poziciji da opise scene dovede u ravan sa svojim emocijama i očekivanjima, odnosno emocijama i očekivanjima bivšeg muža s kojim śedi za istom stolom, kako bi obavila, ispostaviće se, i posljednji razgovor. Spahić i ovđe poseže za postupkom scene i govornom karakterizacijom. Iz monologa muškog lika saznajemo o razvodu braka, o njegovoj navodnoj pomirenosti sa situacijom i ravnodušnosti, a zapravo, kako monolog odmiče, o njegovoj dubokoj povrijeđenosti, njegovom srušenom svijetu i razorenoj liniji očekivanja. Iako muški lik o svemu tome izgovara nesređene i krvlju zalivene riječi, budući da je u naletu monološkog bijesa rukom smrskao vinsku čašu, glas naratora, ujedno i glas lika, dakle njegove bivše supruge, skoro da nestaje iz teksta s pojavom tog monologa. Tekst završava na sljedeći način: Otvorio je krvavi dlan u znak pozdrava i krenuo prema visokim stepenicama. Hodao je sporo, malo poguren, poput kakvog starca, kao da su se umjesto kapi u njegovo tijelo zabadale nevidljive kristalne sablje, koje sad režu njegovo meso i koje će tamo ostati zauvijek.² Dakle, finale je rezervisano za redove u kojima nema homodijegetičkog naratorskog glasa.
I da zaključimo, uprkos različitim pripovjedačkim situacijama, u kratkim pričama i pripovijetkama Ognjena Spahića likovi su takvi da se, prilikom pokušaja analize karakterizacijskih metoda, mogu povući i konkretne paralele koje ukazuju na skoro šablonizirani pristup tvorbi statusa ženskih likova. Iako se čini da žene u Spahićevoj prozi samo jesu, ma kako to njihovo jesu recepijenti doživljavali, nije riječ o pasivnim likovima, budući da se iz prividne pasivnosti i obrta u ponašanjima muških likova da naslutiti značaj nerečenog, neopisanog i namjerno izostavljenog. Taj manir, koji je elipsoidnog temelja, dio je narativne strategije Ognjena Spahića, kojom se izvantekstualnom svijetu šalju jasni signali ne o biblijskom grijehu, iako konture toga mita naziremo u jezgru Spahićevih dijegeza, već o filigranskim ispitivanjima uzroka odveć prećeranih očekivanja muških likova. Otud i Spahićev manir da sve muškarce naslika staračkim bojama, uprkos njihovim godinama, ili uprkos njihovoj istinskoj starosti. Stoga i smatramo da je Spahićeva glavna vještina u tome da detalj, kakav je boja kristala na pješčanoj plaži ili prvljavština u kapima koje padaju po lanenim muškim pantalonama, stavi u funkciju rasplitanja složenih emocionalnih ženskomuških odnosa. Po tome se Spahićevo stvaralaštvo itekako razlikuje od onih pisaca čija je ideološko-poetička vodilja bila Kosovska bitka. Po tome je, smatramo, Spahić i nov u crnogorskoj književnosti.

__________
¹ Ognjen Spahić, Heliocentrične propovijedi doktora Maksima Džankića, Ars (Cetinje), 2009, 03, 24.
² Ognjen Spahić, Kapi, Art Vijesti (Podgorica), 28.08.2010, 7.