ARS br. 1-2 god. 2010. Slušao je o tome ravno pedeset dva mjeseca.
Svakoga božijeg jutra.
Śeli bi za kafanski sto i pauzu pretvorili u bjesomučni razgovor o mogućnostima pripovijedanja. Najprije mu se činilo kako je priča čisto hvalisanje Nepročitanoga. Kako Nepročitani zapravo nikakvog drugog motiva nema da mu iznova saopštava o svom iskustvu, o početničkoj egzaltaciji, o neophodnom padu i petogodišnjim porođajnim mukama - do prostoga skretanja pažnje na vlastiti diskurs. Do puke, očajničke potrebe da se izbori za kakvog takvog, ali upravo tog jednog i jedinog čitaoca.
Nakon trećeg mjeseca glas njegov već mu se bio ogadio. I njegov akcenat, nezasluženo i prkoseći prisutan, u svim varijantama i bojama jednoličja, u svim ravnomjernim dikcijskim taktovima. Bilo je tog četvrtog mjeseca slučajeva da se usred noći probudi s čudnim ośećajem da taj glas i dalje bubnja po njegovoj lobanji, da pomisli kako se prenosi po sobi i odbija o zidove, i da će tako biti sve dok ne svane, i upali automobil, koji će ga odvesti novom radnom danu i novoj pauzi za kafu.
Onda je, neđe oko desetoga mjeseca, uvjerio sebe u tako očiglednu stvar - Nepročitani treba pomoć. Ljekara ili duhovnika svejedno. Hitro se i zdušno predao web-u i psihološkim rječnicima. Razumio je da Nepročitani pati od hronične anksioznosti, da je njen uzrok pohranjen u vaspitanju, čiji je dominantni konstruktor bila majka. U njegovoj mimici, boji njegova glasa, tokom cijele godine pronalazio je znake obolijevanja. Široko zamahivanje rukama čitao je kao potrebu Nepročitanog da dohvati nešto, što bi ga u potpunosti pritislo, naviše okrenute dlanove kao pokušaj da se dosegne opravdanje za počinjeno, a podizanje ramena kao čin apsolutne njegove nemoći. Sve to naćeralo ga je da pomisli kako mu on, i samo on može pomoći.
Strategije liječenja primjenjivao je, takođe u pauzama, sve do 37. mjeseca. U razgovor bi povremeno unio dozu distanciranog retorskog zapitkivanja. Bacio bi udicu a Nepročitani bi onda svu pauzu potrošio na to da pokaže kako je suština upravo u postavljenom pitanju, u mogućnostima koje proizilaze iz potrage za besmislom odgovora, u priči koja je sama sebi cilj i svrha... Nepročitani se prosto davio vlastitom pričom, a on slavodobitno i smireno odlazio ostatku radnog i slobodnog vremena. I svojim opservacijama o razvitku bolesti, te njegovom doprinosu u suzbijanju njenih opakih posljedica.
Tog dana bio je slabe volje. Stigao je prije Nepročitanoga i naručio čaj. Uvjeren da sve teče po planu, da bolest pacijenta jenjava, prestao je intenzivno misliti o terapijskim strategijama. Uzgred, mučio ga je i prošloneđeljni sukob s urednikom, koji je valjalo amortizovati... Nepročitani ga je zatekao nagnutog nad kesicom industrijskog meda. Upitao ga je za zdravlje, za zdravlje ukućana... Sve je u redu, vrtio je glavom. Nešto na poslu? Sve je OK, ponavljao je i uporno vrtio. Da, kazao je Nepročitani, ima takvih dana kada se i nema posebnoga razloga za prećeranu brigu, pa opet, nešto pokrene melanholiju. Oblačan dan, iscijepani kaput klošara, staračko lice... To je tako s onima koji vide, govorio je Nepročitani. To je tako s onima koji nikako ne mogu da ne vide. A nije da ne žele. Jednostavno, ne mogu izbjeći. Ne mogu pobjeći i to je. Eto, on, na primjer, tim danima jedino i može da piše prozu. Nikako drugačije. Može biti zadivljen kakvom pjesmom, kakvim prizorom, kakvom ženom, mogu se sve muze ovoga i onoga svijeta poređati jedna za drugom u redu što čeka na njega, ali sve to ne bi ga dalo motivisati da śede pred računar. Ništa, ništa na ovom bijelom svijetu do takvog dana, do takve tupe emocije, do javljanja jednog posebnog čula koje budi sva ostala. Pa mu onda dođe da samo gleda i ćuti. A on, eto, nije ćutao skoro tri godine. I nije da nije okružen muzama - ta, pobogu, zar ga jedna nije proganjala više od godine dana - ali prosto mu se ne da da ukuca jednog jebenog slova. A od toga nema većeg zla. I prazno mu je, prazno kako nikad nikome bilo nije... I zato, govorio mu je Nepročitani, treba kucati, zaboga miloga samo kucati! Ići, što prije, i zahvaliti nebesima na ovom sjebanom danu...
Ćutao je i smješio se.
Tog dana napisao je prvu kratku priču. Kasnije ju je izbrisao iz računara, ali dobro se śeća kako mu se te noći činilo da ga je pohodio sam Eros, da je iz njegove sobe emitovan potres kosmičkih razmjera, te da je sve na svijetu imalo da izgubi od svojega prvobitnog lika. Istina, svijet se jeste izmijenio, ali tek u njegovim očima, a toga je postao svjestan nakon pedeset trećeg mjeseca od prve potrošene pauze za kafu. Jer ni te večeri, kao ni ranijih razumije se, oka nije sklopio, ali s bitnom razlikom - jedva je čekao da svane, da upali automobil i na pauzi za kafu započne priču o svojoj priči i njenom nastanku.
Nepročitani je bio ushićen.
Nešto od njegove mimike govorilo je i o prisustvu ljubomore, ali nju je potiskivalo istinsko ushićenje i radost. Jedva čeka, rekao je, ma, jedva čeka da je pročita. Ta, pobogu, on mu čak može biti i od koristi. Naime, preduprijediće eventualne pogrješke, one početničke, kojih sigurno ima ali koje ne trebaju da ga brinu, jer nema toga ko na početku nije mogao biti bolji...
Druga priča rođena je lakše.
U polusnu.
Tekla je iz njegovih prstiju kao iz tuđih.
Onda je, bez čitanja poslao Nepročitanome i s nestrpljenjem čekao jutro i njegovu reakciju...
Bravo, zateče ga povik na ulazu u kafanu. Nepročitani je raskošno bio pośeo debelu fotelju i rukom pokazivao na drugu. Na stolu nije bilo novina. Ni šoljice kafe, iako Nepročitani nema običaj da ga sačeka kada kasni. Ipak, smirio je ton i rekao kako mora biti posve iskren, kako ga je sve duboko iznenadilo, i kako je sve što može reći - da vidi pred sobom gotovog, zrelog pisca. Da, da, on je shvatio kako pred sobom ima pisca koji definitivno opaža i vidi. I najbitnije, koji zna kako ono što je viđeno treba pretočiti u tekst. Treba puštiti sad, govorio je, one dubokoumne raspre o formi, jer ako čovjek u sebi ne nosi ono zbog čega jeste, onda mu džaba sva znanja ovoga svijeta. Eto, na primjer, njemu taj opis pokućstva, one radnje glavnog lika koje otkrivaju duboke traume svakodnevice, taj dar da se karakterizacijski bravurozno pronikne u dušu svakog od likova, sve to skupa njemu je neponovljiva stvar. OK, govorio je, ima tu i tamo nekih momenata nad kojim bi se valjalo zamisliti, ali đe ih nema, ko ih zapravo nema. Pa evo, evo, treba uzeti bilo koji od njegovih tekstova, pa zar se ne bi u svakome mogla pronaći makar petina materijala za brisanje. To je stvar vremena, govorio je, stvar brušenja. On je, dakako, već u tekstu podvukao neke segmente o čijoj izmjeni bi se moralo misliti. Već je poslao mail s ispravkama... Jer, najveći problem, govorio je, u tom tekstu je zapravo tačka gledišta. Njeno sporno bježanje iz jednog kuta u drugi, od jednog lika ka drugom, s naratora na lika, i obratno. Vidiš, reče, sve to dešava se brzinom svjetlosti, a onaj koji čita nikada ne može tako brzo da prati prelivanja unutar teksta. Neke stvari prosto moraju da se najave, a za to postoje poštapalice, nekakvi imaginativni flasteri koji pokrivaju rupe na površini teksta. Eto, sad bi se moglo pomisliti da on zahtijeva od nekoga da bude u ravni Dostojevskog, da govori o tako dalekim postupcima, ili pokazuje prećerano neskromna očekivanja od početnika. Naprotiv, on vidi, ne, on prosto zna da je to moguće izvesti...
Sljedeću noć, i onu narednu, probdio je iznad upaljenog monitora. Najprije mu se činilo kako su komentari, koje je Nepročitani stikerima zalijepio na margine stranica, smjerokazi koji olakšavaju pristup boljem postupanju, koji obezbjeđuju kvalitetniji proizvod. Ali kada je prvi put postupio po njegovim instrukcijama shvatio je da to više nije bio njegov tekst. Potom je pokušao da sve promjene začini svojim riječima, ali je tako dobio nešto što ga je nepovratno udaljilo od prvotne ideje koja ga je i pokrenula da uopšte napiše takvo što.
Treće noći odlučio je da napiše novu priču.
S namjerom da ispoštuje sve one preporuke koje su u ranijoj priči razbile njegovu nakrivo nasađenu dijegezu. Isprva nije imao ideju o čemu bi mogao pisati, a onda se śetio da na diktafonu ima zvučni zapis intervjua s bivšim zatvorenikom. Ponovo je preslušao razgovor i priča je krenula. Bilo je momenata kada je novinarskim manirom prekucavao čitave rečenice robijaša i postupkom scene unosio ih u tekst...
Zaspao je pred svitanje, probudio se prije osam sati.
Odštampao je priču, presavio papire, ubacio u torbicu i krenuo ka poslu.
Ovo je mnogo, mnogo bolje, staloženo je govorio Nepročitani. Napredak je očit, i to zaista dokazuje da se vrlo lako može ovladati svim pripovjedačkim figurama koje u sebi nose istinski majstori. Eto, njemu, na primjer, bog je dao da vidi, ali ne i da zna kada je pravi trenutak da neki od postupaka primijeni... Ipak, ima nešto što mu i tu smeta... Ne, ne treba misliti, govorio je, kako sada traži dlaku u jajetu. Nego, kako mu je nekako u ovoj priči dosta stranog. Kako ośeća da ga je dok je pisao priču rukovodilo nešto tuđe. Ne zna on u čemu je problem, ali kao da je riječ o nekoj reporterskoj tendenciji, kao da je riječ o zloupotrebi tuđeg životnog iskustva. Ni tu nema ničeg lošeg, ali, pobogu, prošlo je vrijeme renesansnih zanešenjaka koji su tumarali gorama i morima, otkrivali duboke misli u plitkome narodu, pa to onda zapisivali kao izuzetne dragocjenosti. Nekako mu sve to ne ide kako treba...
Sljedeće večeri nije spavao.
Ni kucao nije.
Ni naredne, ni one tamo.
Sedmica je prošla u nesanici i dnevnim magnovenjima, razgovorima s Nepročitanim i bubnjanju njegova glasa. Na semaforima, dok bi čekao zeleno svjetlo, umjesto boja ukazivala su mu se debela slova iz rječnika književnih termina. Tih dana saobraćajci su ga častili s nekolike kazne za prolazak kroz crveno svijetlo i nepropisno parkiranje, a na uzanom parkingu ispred zgrade u kojoj je i njegova kancelarija, branikom je zaparao vrata urednikovog automobila.
Napisao je novu priču i zaspao.
Jutro ga je jedva otrglo od sna.
Bio je trom dok je ustajao i obavljao redovne toaletne radnje. Na pištanje telefona, znak da ga Nepročitani već desetinama minuta čeka u istoj kafani, odgovorio je paljenjem računara i štampanjem nove priče. Cijelim putem bubnjalo mu je u ušima, kao da je svu noć bančio i orgijao. Zato je vozio lagano.
Nepročitani je bio prelistao dnevnu štampu - na stolu pred njim bile su razbacane novine
i novinski dodaci, dvije šoljice kafe i jedna za vodu, sve tri prazne. Umjesto izvinjenja, pružio mu je novu priču...
Nepročitani je čitao bez riječi, a onda pogledao kroz prozor. Znaš, rekao je, mislim da je sada najbolje odmoriti se od svega. Puštiti da se ove stvari malo slegnu. Ipak, za ovo kratko vrijeme od sebe dati toliko mnogo, pa taj teret nije lako ponijeti. Jer, naglasi kako želi biti iskren, čin pisanja i jeste rađanje, jeste nešto što je dugotrajan i mučan proces. Pa i te muke oko porođaja jesu nešto što osim boli donosi i smirenje, zadovoljstvo. Zato on misli da bi se sad moralo sačekati da sve sazri. Da, ostaviti pisanje, smireno je govorio Nepročitani, vratiti se dnevnim stvarima. A onda, jednom, kad se ośeti da se može i da treba, početi s novim čitanjem, novim ispravkama...
Ništa mu na to nije rekao.
Pozvao je konobara i tražio račun.
Dok je čekao, sabrao je i zaključio kako se pedeset i drugi mjesec njihovog poznanstva rastegao još jednim početkom jeseni i okašnjelim vrućinama s razgolićenom i preplanulom mladeži u bašti caffea.
Konobar stiže s računom.
On dohvati torbicu. Izvuče novčanik i baci desetku na sto. ARS br. 1-2 god. 2010. |
