Viljem Šekspir: Soneti
| 60 Ko valovlje k žalu šljunčanom što bjega, Naši se trenuci žure ka svom kraju I svaki smjenjuje onog prije njega, Za mjesto naprijed svi se otimaju. Rođenje, što sprva punim svjetlom gori, Gmže ka zrelosti što kruni ga, slava Njegova se s krivim eklipsama bori, Vrijeme što dade dar sad uništava, I vrijeme buši ukrase mladosti Urezuje bore na čelu ljepote, Prirodne istine guta rijetkosti, I njegovoj kosi ništa se ne ote, Al moj stih ostaće da ti vrsnost slavi, Nadam se, uprkos ruci što sve mlavi. 66 Smoren svim ovim, vapim smrt smirenu, Videć zaslužnog što će prosjak biti, Najčišću vjeru teško pogaženu, Nikogovića što sjajem se kiti, Najviše časti sramno krivim date, Kreposnu djevu prodrocanu zatim, Izvrsnost koju zakonito blate, Jakog što hroma vlast ga osakati, Umjetnost što joj vlast jezik zauzla, Ludost što vlada, ko doktor, vještinom, Dobro u zaptu što sluga je u zla, Glupost brkanu sa prostom istinom. Tim smoren, u smrt od sveg bih se skrio Kad ne bih ljubav samu ostavio. 73 Gledaš ono doba godišnje u meni Kad granje sa žutim lišćem, bez, il s malo, Drhti stud čekajuć: horovi srušeni, Goli, gdje tma nježnih ptica je pjevalo. Ti vidiš u meni sumrak: trne dugo Dan, kad na zapadu sunce zađe, zatim Brzo ga odnosi crna noć, to drugo Ja smrti, u spokoj što sve zapečati. Žar vidiš u meni one vatre, što na Pepelu još zgara – on bje mladost njena – Ko na odru na kom izdahnuće ona, Onim uništena čim bješe hranjena. Pojmiš li to što ti snaži ljubav, jače Voljećeš ono što uskoro nestaće. 94 Koji zlo činiti moć ima a neće, Koji to čim zrači najviše – ne tvori, Koji je ko kamen sam, a druge kreće, Nepomičan, hladan, iskušenja sporih – Ti s pravom baštine milost neba, čak i Bogatstvo prirode od rastura štite: Gospodar i vlasnik svojih lica svaki, Drugi su tek sluge vrsnoće vlastite. Ljetni cvijet mio ljetu biva, mada Zbog samoga sebe i živi i mrije, Ali ako gadna zaraza ga svlada, I najniži korov plemenitiji je. Jer najslađe djelom u najgorče pređe, Smradniji no korov gnjili krin je sveđe. 130 Mojoj gospi ne sja po sunce iz zjena; Koralj je rujniji no njene usnice; Ako snijeg je bijel – siva grud je njena, Il vlas žica – čelo krase crne žice. Vidjeh kao damast ruže, i bijele I rujne – na njenu obrazu njih nije; A neki mirisi veću slast dijele Nego dah iz moje gospe koji bije. Volim čuti zbor njen, prem dobro znam to da Zvucima muzike umilnost je jača; Znam, boginju nikad ne vidjeh da hoda; Gospa mi, kad ide, po tlima korača. Al moja je ljubav rijetka ko ona Što lažnoj poredbi vjerovat je sklona. Prijevod: Marko Vešović – Omer Hadžiselimović: Naslijeđe |
|
|||||
|
|||||
|
|||||