ARS br. 5-6 god. 2010.

 

Simon de Bovoar je, sasvim sigurno, najveća feministička teoretičarka našeg vremena. Ipak, 1949. godine, kada je objavljen njen Drugi pol, bila je ubijeđena da će prispijeće socijalizma okončati opresiju nad ženama i, shodno tome, smatrala je sebe socijalistkinjom, a ne feministkinjom. Danas je njena pozicija donekle drugačija. Godine 1972. ona je pristupila Ženskom pokretu za oslobođenje i javno se, po prvi put, deklarisala kao feministkinja. Objasnila je ovo okašnjelo prihvatanje feminizma ukazivanjem na novi radikalizam pokreta žena: "Ženske grupe koje su postojale u Francuskoj prije pojave Ženskog pokreta za oslobođenje 1970. godine bile su, uopšteno govoreći, reformističke i legalističke. Nijesam imala želju da se povežem sa njima. Novi feminizam je, suprotno tome, radikalan". (Simon de Beauvoir Today, 29). Ova promjena naglaska nije je navela da odbaci socijalizam:

Na kraju Drugog pola ja sam napisala da nijesam feministkinja zato što sam vjerovala da će se problemi sa kojima se žene suočavaju automatski razriješiti u kontekstu socijalističkog razvoja. Pod feminističkim, ja sam podrazumijevala borbu za pitanja koja su konkretno ženska i postoje nezavisno od klasne borbe. I dan danas moje mišljenje je isto. Prema mojoj definiciji, feministkinje su žene – mogu to biti i muškarci – koje se bore da promijene uslove života žena; one svoju borbu udružuju sa klasnom borbom, iako djeluju i nezavisno od nje, tako da promjene kojima teže ne moraju u potpunosti zavisiti od društvenih promjena. Ja bih rekla, u tom kontekstu, da sam danas feministkinja. Shvatila sam da se moramo boriti za promjenu položaja u kojem su žene, ovdje i sada, prije nego što se ostvare naši snovi o socijalizmu.

(Simon de Beauvoir Today, 32)

Uprkos zasnovanosti na socijalizmu, Drugi pol nije počivao na tradicionalnoj marksističkoj teoriji, već na Sartrovoj egzistencijalističkoj filozofiji. Bovoarina glavna teza u ovom epohalnom djelu je jednostavna: kroz istoriju, žene su za muškarce bile svedene na objekte: 'žena' je konstruisana kao muškarčevo 'Drugo', negirano joj je pravo na sopstveni subjektivitet i na odgovornost za sopstvena djela. Ili, da upotrijebimo terminologiju koja je više egzistencijalistička: patrijarhalna ideologija predstavlja ženu kao imanenciju, muškarca kao transcendenciju. Bovoarova pokazuje kako ove fundamentalne pretpostavke dominiraju u svim aspektima socijalnog, političkog i kulturnog života i, što je jednako važno, kako žene same internalizuju ovu opredmećenu viziju, živeći tako u konstantnom stanju "neautentičnosti" ili "zle vjere," kako bi to rekao Sartr. Činjenica da žene često određuju uloge koje im je patrijarhat propisao ne stoji kao potvrda ispravnosti patrijarhalne analize: Bovoarino beskompromisno odbijanje bilo kakve vrste ženske prirode ili suštine jezgrovito je sumirano u njenoj čuvenoj rečenici, "Ženom se ne rađa; ženom se postaje"¹.
Iako je najveći broj feminističkih teoretičarki i kritičarki tokom osamdesetih godina priznao svoj dug Simon de Bovoar, relativno mali broj njih odobrava njeno insistiranje na socijalizmu kao neophodnom kontekstu za feminizam. U tom smislu čini se da su njene najodanije sljedbenice iz Skandinavije i Velike Britanije. U skandinavskim socijalnim demokratijama, u debatama u okviru ženskog pokreta, nesocijalističke feministkinje nikada nijesu eksplicitno suprotstavljane socijalističkim, dok je značajna energija potrošena u raspravama koje se bave sljedećim pitanjem: kakvu vrstu socijalizma feministkinje treba da prihvate? Tako je tokom ranih sedamdesetih godina u Norveškoj bio izražen visok stepen neprijateljstva prema centralizovanom maoističkom "Ženskom frontu" i više antihijerarhijskim "neofeministkinjama" čije su sljedbenice predstavljale sve od socijalne demokratije desnog krila do radikalnijih, lijevo orjentisanih oblika socijalizma i marksizma.² Skandinavska feministička kritika reflektuje ovaj naglasak na socijalizmu, posebno u svojoj sklonosti da situira tekstualnu analizu u okvire potpuno istraženog uzroka klasnih struktura i klasne borbe u vrijeme nastanka književne tekstualne produkcije.³ Skorašnji dolazak na vlast konzervativnih političkih partija u mnogim skandinavskim zemljama samo je na površinskom nivou modifikovao ovu sliku: uprkos pojavi nekih 'svijetloplavih' režimskih feministkinja, nadmoćna većina skandinavskih feministkinja još uvijek osjeća da je na pravom mjestu kada je na poziciji političke ljevice.
Tradicionalno, britanski feminizam je bio više otvoren za socijalističke ideje nego što je to slučaj sa njegovim američkim pandanom. Najveći dio marksističko-feminističkog istraživanja u Britaniji, međutim, nije izveden u okviru specifične oblasti književne teorije i kritike. Tokom osamdesetih godina upravo su žene koje su djelovale u okviru nedavno razvijenih oblasti kulturoloških studija ili u oblasti sociologije ili istorije, one koje su izvodile najinteresantnije političke i teorijske analize. Iako su marksističke ili socijalističke feministkinje poput Rozalind Kauard, Anet Kun, Džuliet Mičel, Teri Louel, Dženet Volf i Mišel Baret pisale o književnoj problematici, njihova najznačajnija i najprovokativnija djela ipak ne spadaju u domen ove knjige.⁴ Suština ove knjige je u razvijanju kritičkog predstavljanja trenutnih rasprava u okviru feminističke književne teorije i kritike. Žalosno je što marksističko-feministička pitanja nijesu bila središnja u ovoj raspravi, što bi takođe moglo izazvati osudu ove knjige da njena bazična struktura ne predstavlja radikalniji izazov trenutnoj dominaciji anglo-američke i francuske kritičke perspektive.
U oblasti književnih studija, pionirski članak marksističko-feminističkog Kolektiva pod naslovom "Žensko pisanje: Džejn Ejr, Širli, Vilet, Aurora Li" oslanja se na teorije francuskih marksista Luja Altisera i Pjera Mašerej kako bi analizirao marginalizaciju spisateljke i njenog djela u kontekstu klase ali i roda. Ovaj pristup bio je propraćen i razvijan od strane Peni Boumele u odličnoj analizi seksualne ideologije u djelu Tomasa Hardija (Tomas Hardi i žene, za koju takođe nalazi bazičnu teoriju ideologije kod Altisera). Kora Kaplan, nekadašnja članica Kolektiva, nastavila je sa takvim pristupom u uvodu koji je napisala za Auroru Li i druge pjesme. Knjiga Džudit Loder Njutn objavljena u Americi pod naslovom Žene, moć i subverzija fokusira se na pretpostavke klase i roda u britanskoj književnosti devetnaestog vijeka.
Mašerejevski pristup koji su prihvatile Peni Boumela i marksističko-feministički književni Kolektiv čini se da otvara produktivno polje preispitivanja za feminističke kritičarke. On smatra da književno djelo nije ni nezavršena cjelina, niti neizazovna 'poruka' Velikog Autora/Stvaraoca. Tišine, pukotine i kontradikcije teksta, smatra Pjer Mašerej, otkrivaju više svojih ideoloških odredbi nego što je to slučaj s eksplicitnim izjavama. Teri Iglton je na jezgrovit način izrazio Mašerejeve argumenate po ovom pitanju:
Upravo u značajnim tišinama teksta, u njegovim pukotinama i odsutnostima, prisustvo ideologije se na najpozitivniji način može osjetiti. Upravo ove tišine moraju kritičari 'natjerati' da progovore. Tekstu je, takoreći, ideološki zabranjeno da kaže određene stvari; pokušavajući da izrekne istinu na sopstveni način, na primjer, autor se nalazi u situaciji kada je prinuđen da otkrije ograničenja ideologije u okviru koje piše. On je prinuđen da otkrije njene jazove i tišine, ono što nije u stanju da artikuliše. Zato što tekst sadrži ove pukotine i tišine, on je uvijek nepotpun. Daleko od toga da konstituiše zaokruženu koherentnu cjelinu, on iskazuje konflikte i kontradikcije značenja; a značaj djela leži u razlici prije nego u jedinstvu ovih značenja… Djelo je za Mašereja uvijek 'decentrirano'; ne postoji suština, već samo neprekidan konflikt i disparitet značenja.

(Marksizam i književna kritika, 34-5)

Izučavanje tišina i kontradiktornosti književnog djela omogućiće kritičaru da ga poveže sa specifičnim istorijskim kontekstom u kome se čitav niz različitih struktura (ideoloških, ekonomskih, socijalnih, političkih) ukršta kako bi stvorile upravo te tekstualne strukture. Tako da autorova lična situacija i namjere mogu postati tek jedna od mnogih konfliktnih niti koje sačinjavaju kontradiktorni konstrukt koji nazivamo tekstom. Ova vrsta marksističkefeminističke kritike pokazala je posebno interesovanje za izučavanje istorijske konstrukcije kategorije roda i za analizu važnosti kulture u predstavljanju i transformaciji te kategorije. U ovoj perspektivi, marksističko-feministička kritika nudi alternativu kako homogenizujućim čitanjima usredsređenim na autorku/autora anglo-američkih kritičara i drugim, često aistorijskim i idealističkim kategorijama francuskih feminističkih teoretičarki.
Ipak, pošteno je navesti da u velikom dijelu marksističke-feminističke kritike, bilo da je britanska, američka ili skandinavska, kao još jedna tema o kojoj se može diskutovati u kontekstu opšteg okvira uspostavljenog od strane anglo-američke feminističke kritike, dodaje se klasa. Na žalost, jednako je istinito da je za sada, mali broj feminističkih kritičarki uspio da istraži djela marksističkih teoretičara kakvi su Antonio Gramši, Valter Benjamin ili Teodor Adorno, kako bi provjerile da li njihovi uvidi u probleme predstavljanja tradicije potčinjenih mogu biti od koristi feminizmu.

ARS br. 5-6 god. 2010.