Tony Harrison: Međugradski II
| Nasljeđe Kako posta pjesnik pravi je misterij! Odakle si talenat taj dobio? Ja kažem: imam dva strica, Džo i Heri, Jedan mucavac, drugi nijem je bio. Međugradski II Mada mi majka mrtva bijaše već dva ljeta, Da plinom grije joj papuče tata je nastavljao, Termofore je stavljao na njenoj strani kreveta, I njenu kartu za javni prevoz još obnavljao. Nisi mu mogao tek tako svratiti. Nazovi prije. Odgodi te sat jedan da bude sklonjena svaka Stvar njena, a on izgleda sam, ko da, još uvijek Bolno svježa, njegova ljubav bje zločin takav. Moju pustoš sumnje ne moga riskirat, mada Bješe siguran: uskoro škrip njenog ključa čuće U bravi zarđaloj, i kraj patnji je tada. Znao je: da čaj donese, ona tek skoknu iz kuće. Život okonča smrću, i to sve je, po meni. Niste oboje izašli u dućan*; unatoč tome U novom crnom kožnom adresaru je mome Vaše ime, a ja i dalje zovem broj isključeni. ------------------- * Ovo je najjače mjesto u pjesmi: nisam kao otac koji je vjerovao da majka nije umrla nego skoknula po čaj, i ne mogu sebe zavaravati da vas dvoje niste umrli nego otišli do dućana da nešto kupite; ipak, i dalje okrećem broj vašeg zauvijek isključenog telefona (prim. prev.). Prijevod: Marko Vešović – Omer Hadžiselimović: Naslijeđe |
|
|||||
|
|||||
|
|||||