Tonko Maroević: Argentina
| Danilu Kišu Dva djedova brata s očeve strane – moji prezimenjaci, dakle, – trbuhom za kruhom početkom stoljeća krenuše u Amerike gdje im se otad gubi svaki trag. Naime, nisu znali pisati pa nisu mogli niti javiti svojima u domovini. Moja argentinska veza, eto, možda je i krvna no utemeljena bitno na nepismenosti. Kako bilo, ništa se više nije čulo o njima a još manje o eventualnim potomcima koji bi zauzeli mjesta vrlo bliskih mi rođaka; drago mi je zamišljati ih u pampama ili da su se našli u samom Buenos Airesu kao trgovci, mesari, zidari, prodavači stoke, odnosno da se dadoše na more, valjda u ribolov. Ipak, najvjerojatnije oni uopće ne postoje inače bi ih (valjda konačno stečena) pismenost natjerala da se jave i potraže korijene, da se oglase pismima, porukama, pitanjima što bi jamačno presjekla moju južnoameričku znatiželju. Ovako sjedim i ležim, po tko ko zna koji već put, u dubrovačkom hotelu s imenom države koju ne poznajem i neću nikada vidjeti premda me civilizacijski privlači a obiteljski gotovo vezuje. U ovom hotelu, međutim, prati me još upornije sjećanje na prijatelja mog prijatelja (kojemu i sam bijah posebno sklon, a uzvraćao je također naklonošću); koliko li je pak on tu vremena proveo u zanosima i nadama, u strahovima i očajanju. Skončao je skrhan neizlječivom bolešću a vrlo brzo ga je slijedio “moj prvi prijatelj” koji poginu, za napada sile kojoj se oduvijek protivio, u sasvim neposrednu susjedstvu. Danas su obojica mrtvi pa čitam što su napisali i tješim li se ponekim riječima nipošto nemam iluzija o životu i o trajnosti slave. Dapače, ispunjavam rituale prolaznosti ali to trvdoglavije osjećam bliskost s onu stranu roda, krvi, vjere, običaja, prepoznajem veze koje idu sve do prvoga koljena zajedničkoga zavičaja, zaključka stoljeća, naivno (Tako mi Borgesa!) sudjelujem u bratstvu po slovima. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||