SLAVOLUK
Juče poslijepodne opet je došao k meni
Giorgio. Vodio sam ga na ručak.
Pokazao mi je pjesme koje je napisao
ujutru. Onda je telefonirao Alfonsu je
u San Luis Potosi, 113 A. Alfonso
rekao da će nas čekati u calle Jalapa,
ipak smo se mimoišli. Išli smo prema
njegovoj staroj kolonijalnoj kući i čekali
ispred nje. Dovezao se volkswagenom,
obrijane glave. Odmah sam znao da je čarobnjak.
Činilo mi se da sam ga veoma zanimao.
Vodio nas je po sobama, razgovarali smo
o Lèvyju, Siru Randolfu. Pričao
mi je o svom učitelju zena i pokazao mi
knjigu koju završava: Svjetski plan
ishrane. Onda smo pušili nešto za šta je
rekao da je obična trava iz Palenqua.
Dohvatio sam njegove predmete, mačeve,
kugle, križeve od užadi, igrao se
živom u flašicama. Rekao je
da će prirediti mali show za nas.
Plesao je, svirao i duvao, između
neprestano se cerekao. Začudićeš se nad
strašnom snagom, koja ubija, rekao je.
Nećeš se moći oduprijeti radosti.
Sad ću nastaviti s pisanjem knjige,
rekao je, i odvesti vas u centar.
Izašli smo na raskršću Niza -
Hamburg. Počeli smo hodati. Čudio sam
se da pravim tako velike korake, da tako
duboko dišem, da se krećem tako
skladno. Kuda idemo? pitao sam
Giorgia. Idemo, rekao je. Bojiš li se?
pitao sam ga. Rekao Je da je uvjeren
da ga neću ubiti. ja nijesam više znao.
Imao sam osjećaj da će nas sila
voditi kroz hram, da ću pojesti
njegovo srce. Išli smo da negdje
sjednemo, da nešto popijemo, jer su nam usta
bila veoma suha. Išli smo pješke, po
prostirci. Došli smo na Avenidu Juarez,
Giorgio je pokazao ogroman slavoluk
na Plaza de la Republica. Tamo je moj
hotel, rekao je. Išli smo kilometar
po crvenoj prostirci, na slavoluku je
lepršala ogromna zastava. Bio je 20.
novembar, praznik Mexika. Kuda idemo?
upitao sam ga. Na početak, rekao je.
Svi će biti tamo, i predsjednik republike i
španski kralj. Ja sam samo osjećao kako
mi raste snaga, kako ću ga najrpije
ljubiti, a potom mu pojesti srce. Znaš li,
rekao mi je. Alonso mi je kazao da je
jedanput pred njega izašla zmija. Makao
je, zmija je išla prema njemu. Kad joj je
dao svu snagu, nije ga ubila. Čini li ti se
da sam sad ja ta zmija, pitao
sam ga. Ne, rekao je, ti nijesi zmija.
Ti ideš uporedo sa mnom. Pokazao je
prstom desno, dolje s prostirke koja je
vodila prema vječnom ognju ispred slavoluka,
postao sam tužan. Onda smo išli još
sat ili dva, tako da je bio
hram lijevo ili desno, sjećam se
šuma lepršanja zastave. Onda je
pokazao na prozor, to je moj prozor.
Ti odluči, rekao je. Hotel „Pennsylvania"
je sav u tuticama. U recepciji je
spavala stara žena. U sobi, kad smo
pušili, rekao je ti odluči, na
tebi je hoćeš li me ubiti ili ne.
Prestao sam otkopčavati kaiš. Prestao sam
sazuvati čizme. Legao sam i
zaspao. Kad sam se probudio, Giorgio je
plakao. Sjedio je na stolici od like,
zbijenoj uz zid. Nijesi jedini koji bi rado
ljubio, rekao je. Osjećao sam da je
ispunjeno. Ispio sam njegovo srce. Sad
idem, rekao sam. Giorgiovo lice bilo je
rumeno i lijepo. Vidiš, rekao je
smiren. Svjetlost je za sve. Danas
izjutra, kad sam išao na doručak i
kupio novine „Uno mas uno", pročitao
sam da su u gvajanskoj džungli
izvršila samoubistvo 383
Amerikanca pod vođstvom Jima Jonesa.
SONET SLOVENSKOG MOMKA
Čovjek s verglom, s jednom nogom, bez
očiju, prodaje srećke. Šta kad bih uzeo
srećke i zapalio ih čovjeku s
verglom, s jednom nogom, bez očiju. Nota:
Proustu su razorili grob. Dok sam
ležao s djevojkom u travi i
smrkavalo se. Kad sam sââm grickao preslicu i
tamo daleko dolje u selu počela se paliti
svjetla. Već dugo nijesam vidio orla. Već
dugo nije bilo prave kuge da otrijezni
ljude. U zemljom pokrivenim kolima odvozili su
mrtvace, da bi ublažili smrad. Bičem sam im
otjerao muhe i poravnao sijeno grabljama.
Gladan grm rado se zarije u mrtvu travu.
SVETA TRI KRALJA KANIBALI
U osam ujutro sam u baru.
200 metara od kuće. Gledam fotografije
masakra Naroda Hrama i ne mogu da se
odlučim. Otvori mi služavka. Alfonso je još u
flajdi. Njegova sestrica nešto se
hihoće. Njegova majka - Libanonka - odnijela je
odsječenu glavu oca stare služavke u
policiju, zamotanu u košulju i
mačetu za dokaz 1952. godine. Giorgio očito još
spava, nema ga. Alfonso reče najprije do
Tuluce, onda u brda. Oko devet dogega se
Giorgio. Prvo smo pili
polque visoko u planinama. Bijelu kiselkastu
tekućinu bose Indijanke. Gledao sam
omorike, koje su kao u Švajcarkoj i
oštre žute cvjetove, kao da piju
krv. U Temascaltepecu naslanjali
smo se na zidove kuća. Alfonso nam je
pričao kako je ispirao zlato u tim
krajevima. Vozimo se ka don Mauru, koji se
oprašta. Već je tu, proziran dim,
dah, koji će se izgubiti u zraku.
Voli svjedoke svog odlaska. I
unuk, koji kraj njega čeka, obradovao
nam se. Opet sam pio pulque i
gledao kako je meso tih ljudi otvoreno i
meko. Dona Lucia donosi stolice,
Alfonso govori o soji. Seoski učitelj ne
zna koliko su ta brda visoka. Onda smo se
rukovali, dvaput, spolja i
iznutra. Sunce peče. Za vrijeme ručka Giorgio je
mislio da će moći popraviti juke-box.
Ti malo bjelji su šefovi.
Indijanci dovode vodovod.
Jedem, osmogodišnje dijete čisti mi
čizme ispod stola. Žene imaju kosu gotovo do
zemlje. Najbolje sam zapamtio bijele
zube svih tih ljudi i da smo
dali veoma visoku napojnicu. Po tlu je
kaldrma. Alfonso ih pozna,
mnoge koji nam mašu kraj puta, do pojasa skriveni u
rovu koji će dovoditi vodu. Gledam
korijenje drveća, koje sam već negdje
vidio. Ljudi jašu na magarcima,
kraj rijeke, gdje gaze. Pitamo gdje je
slap. Sunce će zaći. I, stvarno, već je
sjenka kad smo našli slap. Ispod njega je
krug, moramo se snažno odgurnuti s
dna, da me vrati opet na površinu.
Giorgio to već zna, zgrabi me za
kosu i reče ovaj tikvan
pije. Ja, ako pijem
slatku vodu, kad se davi
više kašljem, nego ako pijem slanu.
Obojica, Alfonso i Giorgio bacaju kamen
dalje nego ja. Brže su se i
obukli i to na mokru kožu.
Ja čekam da mi se koža osuši. Gledam
tlo. Primjećujem otiske
stoke u šljunku, pijesku i blatu. Iza šuma
slapa čujem metalni zvuk
svemira. I u kukuruzu je.
Ista pjesma. Alfonso zebe. Penjemo se prema
cesti. Sunce je sad već zašlo.
Crveno je ispred nas dolje, mnogo
crvenog, Grebeni, zrikavci, para.
To sam vidio u snovima. Tu sam već prije bio,
u snovima. Kad sam vidio
jahača na bijelom konu, bijelog
lica, bijele kose,
zlatnim slovima pisalo je SAVIOR u
zraku. I Giorgio je to već
vidio. Naslonjen sam na lim
volkswagena. Nećemo ići do kratera
vulkana. Biće mrak za nekoliko minuta. Nisi dovoljno
čvrst, reče Alfonso, moglo bi nas
uhvatiti da skočimo u ždrijelo.
Potom opet govori o soji, koja će osloboditi čovječanstvo
gladi. Smrt je beskarjna i
smirujuća. Zašto?
Prijevod: Josip Osti
