Tomas Transtremer: Ljepota mirakla još postoji
| Oktobarska skica Tegljač je osut gustom hrđom. Šta radi ovdje duboko na kopnu? To je teška lampa koja žmirka na hladnoći. Njeno truplo ima divlje boje. Signali za onu drugu obalu. Neko se, ondje, želi ukrcati. Na putu ka kući vidio sam crne gljive kako niču kroz travne ćilime, Ili to bjehu bespomoćni prsti jednog od onih što cvili nad sobom prepušten na milost tmini i samštini. Mi smo ovdje čvrsto vezani za zemlju. Elegija Otvorio sam prva vrata. Ošinuta suncem, soba svijetli. Teško vozilo prelazi ulicu i porcelan dugo drhti. Otvorio sam vrata broj dva. Prijatelji! Ispili ste tamu i postali vidni. Vrata broj tri. Tijesna soba u hotelu. Pogled na stražnju ulicu. Žmirka svjetiljka na asfaltu. Varniči talog divnoga iskustva. Lisabon U predgrađu Alafama zvocali su uz strminu žuti trolejbusi. Postoje tamo dva zatvora. Jedan bješe za lopove. Proviruju kroz rešetke. Voljeli bi, viču, da budu slikani. "Ali ovdje", ispriča kondukter, smijući se kao kreten, "ovdje leže politički". Ugledah fasade, fasade, fasade i visoko gore, na jednom prozoru, čovjeka sa dvogledom kroz koji je posmatrao more. Rublje je visilo u plaveti. Zidovi su bili vreli. Muhe su čitale mikroskopska pisma. Šest godina docnije, upitah jednu lisabonsku damu: "Jesam li to sanjao ili je istina?" Crne razglednice I Anali ispisani, budućnost nepoznata. Kablovi pjevuše nepoznatu melodiju. Sniježi suho po sivome moru. Sjenke se hrvu na pristaništu. II Dešava se sred života da smrt dođe i uzme mjeru na čovjeku. Posjeta se zaboravlja i život nastavlja. A kostim se šije na skrovitom mjestu. Siros U siroskoj luci drežde preostale trgovačke lađe. Krma do krme, krma uz krmu, poodavno privezane: CAPE RION, Monrovia. KRITOS, Andros. SCOTIA, Panama. Mrke slike nad vodom, sa krajeva izvješane. Ko igračke iz djetinjstva (u džinove već narasle) što nas nijemo optužuju za ono što nikad ne bijasmo. XELATROS, Pireus. CASIOPEJA, Monrovia. More je svršilo sa čitanjem. A kad prvog puta mi u Siros pristigosmo (noć bijaše) i kad, ispod mjesečine, sve te krme opazismo, ushićeni, šaptali smo: kakva sjajna flota, kakve sjajne veze između ljudi razgranate. Skica iz 1844. Lice Wiliama Turnera scrnilo je od vremena. Štafelaj mu leži tamo, izmeđ paljevina. Pratimo srebrnasto kablo koje ide u dubinu. On gaca niz plavno Carstvo mrtvih. Tutnjava se voza čuje. Sve bliža je. Kiša, kiša povrh nas putuje. Lagana muzika Građevina je zatvorena. Sunce se probija kroz prozore i zagrijeva ploču radnog stola dovoljno snažnu da izdrži kob ljudske sudbine. I danas smo vani, na dugoj padini. Mnogi su u crno odjeveni. Stoji se na suncu, uzdiše i žmirka pri svakom pokretu. Rijetko silazim blizu vode. Ali sad sam ovdje, međ ogromnim stijenjem s nepomičnim hrbatima. Stijenje koje mili nazad, napuštajuć terazije. Lamento Odložio je svoje pero. Ono miruje na stolu. Ono miruje u praznoj sobi. Odložio je svoje pero. Previše je napisanog, previše je prešutanog. Omajan je nečim što se dešava daleko premda putne torbe ko srce lupaju. Napolju je rano ljeto. Stižu zvižduci iz zeleni - ljudi ili ptice? Trešnje u beharu miluju vozila odavno pridošla sa puteva. Idu nedjelje. Duga noć počinje. Moljci se smještaju u oknašca: sitni, bijeli telegrami iz tuđine. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||