Tomas Hardi: Sastanak njih dvoje
| Drozd u sumrak Gledam s kapije gaja: na njem Utvarno siv je Mraz bio, Talog Zime je oko danje Što slabi rastužio. Splet stabljika hmelja sred svoda – Ko strune lira kad ih slome, I svak živ što ovud hoda Ode ognjištu svome. Crte zemlje oštre se čine Ko pružen leš Vijeka, Kripta – oblaka baldahin je, A vjetar za njim leleka. Klica i rađanja ritam star Bje skvrčen, tvrd i suh, I, regbi, ko ja, izgubi žar Svaki zemaljski duh. Ali, gle, glas gore se diže Iz granja crnjeg sveđe, Poj srčan ko večernje stiže, Poj radosti bez međe; Star drozd, slab, mršav, kome, sitnu, Perje roguši vjetar jak, Odlučio je tako hitnut Dušu u sve gušći mrak. Za himne razloga tako malo Ima od zanosa lud Glas – na svem zemnom je pisalo, U dalji il blizu, svud, Da mnih: trepti ta sretna pjesan Za lakunoć od Nade Neke blažene koje svjestan Ne bjeh, a on je znade. (1899) Sastanak njih dvoje (Stihovi o propasti lađe “Titanik”) I Duboko, sred samoća morskih, Ispod ljudskih taština svih, I Gordosti Žića koje nju smisli, počinak tih. II Od čelik-soba, nekoć s lomačama Salamanderskog njenog plama, Hladne struje tvore ritmične lire plimama. III Preko zrcala – bjehu tu da služe Odrazu imućnih, i što duže – Crv morski groteskan, klizav, tup, ravnodušan, puže. IV Dragulji – bješe s radošću brušen Svaki, za zanos čulne duše – Sada blješte mutno, crno i slijepo sred tmuše. V Nejasne mjesecooke eno Ribe zure u pozlaćeno Sve, pitajuć se: “Čemu ovdje to razmetanje umišljeno?... “ VI I, eto, dok je nju krojila, Stvora raskoljenoga krila, Imanentna Volja što sve je kretala i gonila – VII Njoj, nečeg veselo velikoga Punoj, spremi parnjaka zloga: Oblik Leda, zasad debelog i odvaljenoga. VIII I dok je rasla lađa fina, Dražest, boja joj, veličina, Ledeni Brijeg je rastao sred tihih mračnih daljina. IX Tuđ se on njoj, ona njemu Činjaše, vidljiv ni po čemu Smrtnom oku ne bješe spoj bliski u životu im kasnijemu. X Ni znak da svako stazom krenu Podudarnom što preokrenu Njih u sparene pole u jednom zbitiju uvišenu. XI Prelja Godina reče: “Sada!” Što svako od njih ču, i tada Sudar se desi, i dviju polulopti potres gadan. (1912) Tvoja posljednja vožnja Ovuda si se vratila, putem kroz vrijes, I ispred vidjela svjetla gradića toga Što ti obasjaše lice po kom se znalo nije Da će sedmicu potom biti lice mrtvoga, I zborila o čari svijetlog vidika Koji na tebe neće sijati više nikad. I sa lijeve strane prošla si kraj mjesta Gdje ćeš osam dana kasnije ležati, A o tebi će zboriti ko o nekom ko nesta; Gledala si ga okom nemarnim, ko da ti Tuđe je, mada, zasvagda, u brze dane, Pod njegovim ćeš drvetom da staneš. S tobom se nisam vozio... No nema nade Da bih, uza te da sam sjedio te večeri, Vidio kako lice koje gledam imade Izraz končine, u tom sijanju što treperi, Ni pročitao da piše na licu tvome: “Odavde ću uskoro počivalištu svome; Tad ću ti možda nedostajati. No znati Neću koliko puta tu ćeš me posjetiti, Il na šta misliš, il da li ikada ti Odlaziš tamo. I neće briga me biti. Ukoriš li me, neću na to da se okrećem, Čak ni tvoje hvale više mi trebat neće.” Istina: znati nećeš. I to ti neće smetat. Ali, hoću li te zbog tog uvažavati manje? Drag duše, vidje li da me kad, prošlih ljeta, Misao “Koja korist” znala mnogo da gane? No ljubav, hvala, ravnodušnost i ukor da je Za tobom – činjenica ta, zbilja, ista ostaje. (1912) Na mjesečini ”Radniče usamljeni, što stojiš u snu tamo, Što zuriš i zuriš u grob njen samo, Ko da drugih grobova tu nemamo? Krupnim ispitim okom kad tako salijećeš Njenu dušu u sjaju te lune hladne ko leš, Možda uskoro njenu utvaru prizoveš!” “Pa šta, budalo! To bih vidio radije Negoli bilo koga što ovdje živ se vije, Ali takve radosti, avaj, za mene nije!” “Ah, ona ta je koju volio si, svakako, U dobru i u zlu, i po vremenu svakom, A kad umrije, sunce zamijeni se mrakom?” “Ne: to je bila žena koju ne voljeh, O svim drugim sam imao mišljenje bolje, Da je cijenim živu nisam imao volje.” (1914) Poslije Kad, iza boravka mog drhtavog, Sadašnjost stražnja zatvori Vrata, i dragim lišćem maj stane ko krilima da maše, S nježnim velom ko tek ispredena svila, hoće li da prozbori Susjed: “Bio je čovjek što nekoć te stvari zapažaše”? Ako u suton jastreb, bešuman kao treptaj kapaka, Što stiže s rosom kroz sjenke, sleti na grm sa visa, Vjetrom iskrivljen, mogao bi pomislit posmatrač kakav: “Njemu je morao to biti prizor prisan”. Kad hodim u toploj, kukaca punoj, noćnoj tmini Dok jež kradom putuje travnjakom, mogle bi nečije Riječi čuti se: “Trudio se da ne desi se zlo stvorenjima tim nevinim, No mogaše da za njih malo učini; i sad ga nije.” Kad čuju da najzad upokojen sam, kraj vrata dok stoje, I motre nebo ozvjezdano što zima vidi ga, o meni Hoće li pomisliti oni što više sresti ne mogu lice moje, “On bješe neko ko takve tajne znao je da cijeni”? I hoće li ko reći, kad se u tmini zvuk pogrebnog zvona moga Čuje i lahor u preletu prekine talasast hod mu, zatim Dalje nastavi kao jeka kakvoga zvona novoga: “On sad ga ne čuje, ali znao je te stvari zapažati”? (1917) Prijevod: Marko Vešović – Omer Hadžiselimović: Naslijeđe |
|
|||||
|
|||||
|
|||||