Tanja Bakić: I opet palo je lišće
| I opet palo je lišće. Pod zvijezdom Naga stojim. Ja tvoja i moja Krv jesam— Tvoje Sjeme, dah tvoj, nebo. Al’ voljela bih Da sam suza. ————————— Voda na dojkama Sa Zemljom razgovara. Zemlja je puna Sljepoočnica. Zemlja ne priča. Ćuti samo. A to zato jer Nije zemlja. A to zato jer Je školjka. ————————— Usne pod usnama U incestu vatre Plod pepela. Sjutra morsku Ispijaćemo pjenu Gdje vjetar Ispijamo sada. Riječ još neizgovorena Čeka na usta nam gladna. ————————— Oblake s neba Smo skinuli. Sad nosimo ih U krvi. Mi i jesmo i nismo. Groblje je puno ptica. Vode su bez talasa. Prahom ruke su Nam ispunjene. Prahom kog nema Više nigdje. Hardyjeva Tessa Po mraku hoda tiho Tiho da ne probudi Tišinu što legla je da spava. Sjemenku s poda diže Od neba poplavljelu. Čuje korake njegove – Njega koji udaljava se. Sebe u gradovima Dalekim čuje. Bijelo je, bijelo U snijegu ustajalom U snijegu modrom. List pada. Izvor ili falus? Ona voli Strah Dok njom Teče voda. Sjenka Sjenka dobrodošla Puni nikad ne postiže Krug. Zloupotrijebljena, ona Potom u čistoću odjevena biva. I na doživljaj poziva: Uvijek zaludan i prljav. Priča moje sestre Ja sanjam da ja Sanjam njega Kako sanja Da on sanja I kako ja to Sve gledam. Iza vrata (1) Tamo gdje padaju sjenke— Šetnje su najduže. Tamo postavljena vrata su Bez ključaonice. A iza vrata, ne znajući zašto, Dijete plače. Iza vrata (2) Šapćeš, a ja drhtim. I za sobom Zatvaram vrata Iza kojih suza Iz oka moga Od talasa do talasa Pada Dok čovjeka jednog Ne nađe I u ruci njegovoj Rasprši se. Suza Tajna suze je želja Da svjetlošću umaže se. Tad kad svjetlost Je umazana, Suza iz korijena Je iščupana I svijetom uprljana. ————————— Smrt dolazi tiho. Hod po vodi I riječ koja prlja. Mračno i sveto Zvuči kao ništa. Sklonjeno u sjenu, Biće sanja. ————————— Korijen. Nebo. Tišina. Suza Suzu Prlja. Sjena Putnika Zvijezdu Srijeće Što noću Pala Je s neba. ————————— Bez svjelosti I tijela Presušiće mlijeko U dojkama. Jedemo krv naših suza. U KRV! Tama života u krv pade mi, i poput snijega, skliznu u rijeku prije nego li mraz dohvati se za površinu njenu, i za njom trčimo mi po mraku, i ni iz čega radi, odakle i potičemo svi, sada odveć vješti da padamo brže od svega, u krv vraćamo se mi... ————————— Ispod epigrafa Gle snijeg pada Jedemo koru od leda U dojkama mojim Rastu narandže A bradavice Put Sunca Bježe da Nadoje novorođenče Debela tišina I Talmud poda Drevna slova iskopana Bez materije I duha – Ja sama ————————— Rana otvorena Pod pijeskom vrelim doziva nebo gledam drugim očima zvijezda nalik na obrvu me gleda Napuštam ono što nekad sam bila ćutim bol sad sam svila ————————— Bjelinom tijela tvoga Sjenka moja se prlja Po suzi kost pada U vodi Iza vode Nagost pliva Svila je noćas tvrda San Voda I ja ————————— Misao je podneblje Sam prepoznaje Uspavani znak svoj S prvim mlijekom Pada kao Od tijela do tijela kost Bez rebra ijednoga Liježe u rosu jutarnju I nanovo u odsustvo Pretvara se u misao U podneblje U znak svoj ————————— taman i čist misli eho prvo svijetlo veće danju manje noću od pupka na dolje odlazi u samoću i stado traži kog vode hrane nijeme, pradrevne ljuska oraha do tačke najdalje pluta tajna nad tajnama u talogu vina svjetluca ————————— Voda sa vrela zemlje Gladna je Zove mene Bol sam u kojem Već bila jesam Poda mnom Samo je trava U koju zrno za zrnom Lagano pada Ovdje leži on Što nekad bio Je nebo Ovdje ležim ja Što sjutra sunce biću ————————— Čarobnjak u tami Pod vodom sluša vrata. Voda ne teče. Vrata i prozore Zatvara. Biće u zraku hoda. Pastir potok čuva. Kavez. Lepršanje. Kapljica vode I talas sam Bez okeana. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||