Svetislav N. Brković: Rječiti
| Ovdje se iz svijeta izlazi Njegova glava od njega odskočila Da zvijèezdi / samuje nad lovćenskom kapom U noći besudna vijeka iz noći skuplja vijeka Svega je ovde malo za žuđen žud žuđena čula Na izviru riječi u vijencu Riječi. Da li smiješ prokradena pomisli Da se upustiš lùučom među surim borovima kuda On krokom uputi se već: Jesu li izlazili da upamte Tvoj zalazak Jesu li ćutjeli dok su Te na nosilima vraćali koga nose Jesu li Te poglédali ako jesu aako smješe a ako nijesu aakvi bjehu ti ljudi (sa kom si to bolovao) Jesu li Te živa lelekali Jesi li Ti jedini znao povratkom kuda odlaziš Ovaj krš što povazdan troši se jedini Te upisa Svjetlosti! Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije kako Ti u ovaj tjesnac stade a da se (vas!) ne raspuče I dok ne smijem u noć riječ odapeti hvala Ti što me ne sažeže u plahoj pomisli mojoj Rječiti Trkač U granuće iziđe iz Lokande do pojasa gol Trči okol Cetinjskog polja po krša kamu kama plamu Ozòren Iz njega bez sanica izbija pôt (svunoć: borbu bije srce i um!) Iza njega za ispred čobana jav (“Dr`i ga, dr` ga! Gospodarev gost!”) Stiže na početak sastavi krug; Dolje: tvrdog dana ništ Gore: uz lovćenski vis mu naâd Među javom i med snom! Na Crkvinama otpočinu pa tad Vinu se preko zemnog šira dah Trkača tog Maratonac s Vijencem u ruci a za glavu Da Prethodnik mu dâ Arno Firenca /Fiorenca/Fiorenza i čičeroni Fra Anđelo i Mikelanđelo blažena djevica i dobri pastiri i David golih stegana sa praćkom Zora nad grobnicom Mediči pred Piti iz Devete ustaju mrtvi Likuj Firenco! Ja vidjeh Arno Stigoh pred tebe Katerino zaštitnice Sijene Skupljale se zjene širile se sjene ònê Koja me ispred tebe rukom upisa Da mi ostavi kad me ostavi I mene i mene Bez jezika razgovora izbismo pred kule San Đeminjana već je Toskanu zanosio suton Utom sa najvišeg tornja gdje stražari motre dolje u neko ljetnje veče vrijeme zaškripa na straži olovo Šapnuh: Stražilovo Nomadi smo ( ne barbarska buka!): Luka pred nas se ispriječi s luka romaničkog hrama odapeta bez zvuka strijela treperi prema meni još zapetog luka Iz Pize krivog tornja gdje glava stradala mi – nazad: Ispod Toskanskog neba voz u lijetu i letu u brdu Vinča iza četinara večera ispod bora (nije Fruška gora nijesu trešnje u cvatu i cvijetu!) Firenca ! Florenca ! Fiorenza mia! - po vozu razlama se vriska a ja Arno vidjeh trom mutan kroz nju se valja. Na Zvezdari: vrlo dobro Priđe stočiću ( skresao grane duba) podigne opruženu olovku spusti Riječ Jednu Ponesen ostavi zakačenu hartiju na njoj otkočena olovka Produži Korača u tišini tišak u uhu vri: Visoko u krošnji bagrema kôs pjeva Sa zavijutka povrati se Nad spletenim stočićem tutnji: “VRLO DOBRO” - prkosno strofnu Nastavi zvezdarskom stazom: šuma šûma U vrhu Gore pjeva kos Do zavijutka |
|
|||||
|
|||||
|
|||||