ARS br. 5-6 god. 2010.

 

Poput naratologije i drugih valjanih teorija, feministička kritika je optimističan poduhvat koji teži da pojasni cjelinu svog relevantnog svijeta.¹ Tokom gotovo dvije decenije ona nije ponudila samo nove načine razumijevanja tekstova širokog raspona koje su ispisivali i žene i muškarci, u gotovo svakom žanru i jeziku; takođe je temeljno proučila i pretpostavke, teorije i metode nauke o književnosti, od biografije i istorije do dekonstrukcije i psihoanalize, od arhetipske kritike do kritike čitaočevog odgovora (reader-response criticism). Ipak, u raspravama koje su u okviru feminističke kritike povremeno postajale veoma oštre (mislim posebno na rasprave između "američkog" i "francuskog" pristupa)² i onih koje su se odvijale između feminizma i ostalih kritičkih pristupa, strukturalističko-formalističke metode bile su gotovo nedotaknute. Kao posljedica proizlazi da je naratologija imala malo uticaja na feminističke metode, dok su feministički uvidi o pripovijedanju bili na sličan način previđani od strane naratologije. U tom kontekstu naslov ovog eseja mogao bi iznenaditi čitaoca: može se učiniti kao da pokušavam da dovedem do presjeka dvije linije koje se pružaju na različitim ravnima: sa jedne strane imamo naučno, deskriptivno i neideološko, a sa druge impresionističko, prosuđujuće, političko (što je lažna opozicija koju će, vjerujem, moj uvodni pasus razriješiti).
Iako se ne može reći da feminizam i naratologija imaju zajedničku istoriju, postoji nekoliko momenata njihove sinteze. Dok su naratološke studije odsutne iz gotovo svih inače eklektičnih i opsežnih zbirki feminističkih pristupa književnosti, odlična knjiga pod naslovom Žene i jezik u književnosti i društvu (1980) uključuje eseje strukturalističke sklonosti.³ Jedina direktna nastojanja da se povežu feminizam i naratologija koja su meni poznata su kritika naratologije Marije Minić Bruer u tekstu pod naslovom "Otpuštanje jezika", pristup Mike Bal objašnjen u eseju pod naslovom "Seksualnost, simbioza i binarizam", nedavno objavljene Femmes imaginaires,⁴ moj lični pokušaj u osmišljavanju feminističke poetike tačke gledišta u Narativnom činu, i skorašnji esej Robin Vorhol.⁵ Čak i one feminističke kritičarke koje potvrđuju značajan dug svom formalističkom ili strukturalističkom obrazovanju oštro su kritikovale njegova ograničenja. Naomi Šor je potvrdila kako uopšte nije mogla praktikovati feminističku kritiku u "atmosferi suptilne opresije koju je (na studijskim programima za romanistiku na američkim univerzitetima) uzrokovao strukturalizam tada nedovoljno samokritičan i doktrinaran" (ix). Džozefin Donovan, govoreći iz anglo-američke perspektive, odbija "disekciju književnosti kao da je estetska mašina sačinjena od paradoksa, slika, simbola, itd. I tako mnogo navrtaja i vijaka koji se lako mogu odvojiti od cjeline" ("Ženska poetika", 108). Bilo bi tačno reći, kako mi se čini, da ne postoji savremena teorija, bilo anglo-američka, bilo evropska, koja je izvršila tako malo uticaja na feminističku kritiku, ili koja je bila tako prijeko odbačena kao što je to slučaj sa formalističkom-strukturalističkom naratologijom.
Dijelom, moglo bi se reći, ta hladnoća prema naratologiji, njenoj primjeni, ali i prema samoj riječi,⁶ jeste karakteristična za profesiju u cjelini. Na kraju odlične knjige koju je o narativnoj poetici napisala Šlomit Rimon-Kenan, ona ipak osjeća potrebu da postavi sljedeće pitanje: "da li sam napisala uvod ili nekrolog" za oblast o kojoj je riječ (130). Teri Iglton koristi slike koje su u svom podsjećanju na okončanje bitisanja, još snažnije: on upoređuje strukturalizam sa momentom kada "usmrtite osobu kako biste joj na prikladan način istražili cirkulaciju krvi" (109). Za psihoanalitičke kritičare poput Pitera Bruksa, formalistička naratologija, bez obzira na vrijednost koju ima, ne može obuhvatiti "naše iskustvo čitanja narativa kao dinamične operacije" (316).⁷ Sigurno je da ne postoji podesniji barometer profesionalnog sentimenta od briljantne satire Dejvida Lodža, Mali svijet, u kojoj Moris Zep za jednog naratologa sa Sorbone kaže: "Nije li njegovo vrijeme prošlo? Jer, kako mi se čini, prije desetak godina, svi su bili naratolozi, govorilo se samo o aktantima, funkcijama i mitemama, i svoj toj naratologiji. Ali danas..". (134). Ti anglo-američki naučnici koji se nikada nijesu ugodno osjećali u prisustvu strukturalizma uopšte ili, posebno, naratologije, vjerovatno su odahnuli kada su čuli vijest o njenoj propasti, dok se najveći broj kritičara koji su svoj rad zasnivali na evropskoj misli okrenuo ka poststrukturalističkim teorijama koje nude živahnu otvorenost nasuprot kojoj se naratologija može učiniti mehaničkom, empirijskom; sve u svemu, ona nas teško može odvesti do onoga što nazivamo plaisir du texte.
Dok opisujem književnu klimu koja je, u najboljem slučaju, indiferentna prema naratologiji, moja želja da istražim kompatibilnost naratologije i feminizma pruža mogućnost da razmislim o onome što naratologija može i ne može da uradi, o mjestu koje može da zauzme u savremenom kritičkom okruženju američkih studijskih programa za književnost, i o tome kako može obogatiti hermeneutičke poduhvate kritičara koji nijesu teoretičari pripovijedanja. Moj neposredni zadatak, međutim, biće manjeg raspona: postaviti pitanje da li feministička kritika i, posebno, izučavanje narativa koje su ispisale žene, može imati kakve koristi od metoda i uvida naratologije i, sa druge strane, da li naratologija može promijeniti razumijevanje feminističke kritike i doživljaj ženskog teksta. Otpočela sam sa pisanjem ovog eseja u najiskrenijoj želji da moj odgovor na oba pitanja bude pozitivan. Pod pretpostavkom da su čitaoci ovog časopisa bolje upoznati sa naratologijom nego sa feminizmom, moj naglasak će biti na drugom više nego na prvom pitanju.
Postoje ubjedljivi razlozi zahvaljujući kojima zaključujemo da se feminizam (ili bilo koja druga kritika koja je politički eksplicitna) i naratologija (ili bilo koja druga opsežno formalna poetika) mogu učiniti nekompatibilnim. Tehnički, često neologistički rječnik naratologije udaljio je kritičare raznih uvjerenja i može se učiniti posebno kontraproduktivnim u slučaju onih kritičara koji imaju politička interesovanja. Feministkinje su često sklone da iskažu nepovjerenje prema kategorijama i suprotnostima, "konceptualnom univerzumu organizovanom u uredne paradigme binarne logike" (Šor, ix)⁸ – nepovjerenje koje objašnjava dio privlačnosti koju je feministička teorija osjetila prema deridijanskoj dekonstrukciji. Ali, postoje (barem) još tri suštinska pitanja po kojima se feminizam i naratologija mogu razlikovati: uloga roda u konstrukciji narativne teorije, status narativa kao mimezisa ili semiozisa i važnost konteksta za određivanje značenja u narativu.
Najočiglednije pitanje koje bi feminizam trebalo da postavi naratologiji je sljedeće: na kom korpusu tekstova, na osnovu kojih razumijevamo narativ i referencijalni svijet, zasnovani su uvidi naratologije? Već je očigledno da nijedna studija iz oblasti naratologije nije uzela u obzir rod, bilo u konstruisanju kanona ili u formulisanju pitanja i hipoteza. Ovo znači, prije svega, da su narativi koji su pripremali osnovu za naratologiju ili muški tekstovi ili tekstovi koji se tretiraju kao muški. Ženetova formulacija "Discours du recit" na osnovu Prustovog U traganju za izgubljenim vremenom, Propova androcentrična morfologija određene vrste bajke, Gremas o Mopasanu, Izer o romanopiscima od Banjana do Beketa, Bart o Balzaku, Todorov o Dekameronu – ovo su samo neki od očiglednih primjera za načine na koje se muški tekst predstavlja kao univerzalni tekst. U strukturalističkoj potrazi za "invarijantnim elementima među površinskim razlikama" (Levi-Stros, 8), za (takozvanim) univerzalnim prije nego specifičnim, naratologija je izbjegavala pitanja roda gotovo u potpunosti. Ovo je posebno problematično za one feminističke kritičarke – u ovoj zemlji najveći broj njih je u pitanju – čije glavno interesovanje jeste "razlika ili specifičnost ženskog pisanja" (Šovolter, "Vrijeme žena", 38). Prepoznavanje ove specifičnosti odvelo nas je ne samo do ponovnog čitanja pojedinačnih tekstova, već do ponovnog ispisivanja književne istorije; ja sugerišem da nas je to takođe odvelo do ponovnog ispisivanja naratologije koja uzima u obzir doprinos žena kao stvarateljki ali i interpretatorki tekstova.
Ovaj izazov ne dovodi u pitanje ogromnu vrijednost sjajnog korpusa narativne teorije za izučavanje djela koja su napisale žene; zaista, takav korpus uspješno je primijenjen na autorke kakva je Kolet (Bal, "Pripovijedanje i fokalizacija") i Eliot (Kostelo) i suštinski je za moje izučavanje narativnog glasa u ženskim tekstovima. To znači da, dok se ne razmotre žensko pisanje, pitanja roda i feminističke tačke gledišta, neće biti moguće spoznati nedostatke naratologije. Čini se vjerovatnim da će se gramatički koncepti i oni koji su najapstraktniji (na primjer, teorije o vremenu) pokazati kao adekvatni. S druge strane, što ću kasnije u eseju obrazložiti, teorije zapleta i priče moraće da se promijene značajno. Takođe bih predvidjela da će se glavni uticaj feminizma na naratologiju prepoznati u postavljanju novih pitanja, dodavanju naratološkom razlikovanju koje već postoji, kao što ću sugerisati dalje u mojim diskusijama o narativnom nivou, kontekstu i glasu.
Naratologija bi za feminističku kritiku takođe trebalo da uskladi naročito semiotički pristup naratologije sa naročito mimetičkom orjentacijom najvećeg broja (anglo-američkih) feminističkih razmišljanja o narativu. Razlika nas podsjeća da je "književnost na mjestu spajanja dva sistema"; o njoj se može govoriti kao o


ili kao o


Strukturalistička naratologija je, tradicionalno, potisnula reprezentacione aspekte fikcije i naglasila semiotičke, dok je u slučaju feminističke kritike bilo drugačije. Feminističke kritičarke teže da budu zainteresovanije za likove nego za bilo koji drugi aspekat narativa i da govore o likovima kao da su u pitanju stvarne osobe. Najveći broj naratologa, sasvim suprotno, odnosi se prema likovima, ako se odnosi uopšte, kao prema "obrascima koji nastaju, motivima koji se neprestano rekontekstualizuju u drugim motivima"; kao takvi, oni "gube svoju privilegiju, svoj središnji status i svoju definiciju" (Vajnšajmer, 195). Moglo bi se učiniti da ova koncepcija prijeti jednoj od najuvreženijih premisa feminističke kritike prema kojoj su narativni tekstovi, posebno tekstovi u tradiciji romana, duboko (iako nikada jednostavno) referencijalni – i uticajni – u svom predstavljanju rodnih odnosa. Izazov za feminizam ali i za naratologiju jeste da prepozna dvostruku prirodu narativa, da pronađe kategorije i pojmove koji su apstraktni i dovoljno semiotički da bi bili korisni, ali i konkretni i dovoljno mimetički da bi bili relevantni za kritičare čije teorije prikivaju književnost "u stvarne uslove naših života" (Njutn, 125).
Tendencija prema čistoj semiozi uzrok je ali i efekat jedne opštije tendencije u naratologiji prema kojoj tekstove treba izolovati iz konteksta njihove produkcije i recepcije i, stoga, od onoga što "politički" kritičari smatraju osnovom bitisanja književnosti, a to je "stvarni svijet". Ovo je dijelom rezultat naratološke želje za preciznim, naučnim opisom diskursa, za mnogim pitanjima koja se odnose na povezanost književnosti i "stvarnog svijeta" – pitanjima koja su, mora se priznati, spekulativna. Tako da "kada naratologija pokuša da objasni kontekstualno, ona to čini u okviru narativne konvencije i kodova. Ipak, njihov kapacitet da objasne socijalne, istorijske ili kontekstualne razlike uvijek ostaje ograničen originalnim formalističkim zatvaranjem u okviru koga su kodovi i konvencije takođe definisani" (Bruer, 1143). Zbog toga su kritičari rano u periodu istorije formalizma, mislim konkretno na Medvedeva i Bahtina, zahtijevali "sociološku poetiku" koja bi mogla biti dijalektički teorijska i istorijska: "Poetike književnoj istoriji obezbjeđuju smjernice u specifikaciji materijala za istraživanje i sa bazičnim definicijama njegovih formi i tipova. Književna istorija poboljšava definicije poetika, čineći ih fleksibilnijim, dinamičnijim i adekvatnijim za raznovrsnost istorijskog materijala" (30). Moje insistiranje na upisivanju ženskih tekstova u istorijski kanon naratologije ima, precizno rečeno, sljedeći cilj: učiniti ga adekvatnijim u odnosu prema diverzitetu narativa.
Konačno, feministička kritika mogla bi polemisati sa činjenicom da je sama naratologija ideološka, umjesto da je na važan način fikcionalna. Nije nužno složiti se sasvim sa Stenlijem Fišom koji piše da su "formalne jedinice uvijek funkcija interpretativnog modela koji se koristi da bi se dobio željeni rezultat (one nijesu 'u tekstu')" (13), kako bismo uvidjeli da nijedan interpretativni sistem nije konačan ili neminovan. Ali, kao što nas Fiš podsjeća, svaka teorija mora vjerovati da je upravo ona ta koja je najbolja (361). Formalističkastrukturalistička naratologija može "znati" da njene kategorije nijesu imanentne, ali postupa kao da postoji "stabilan i neposredno saznatljiv tekst, direktno pristupačan klasifikacijskim operacijama koje su same po sebi neutralne i bezazlene u odnosu na interpretativni bias" (Čembers 18-19). Feministička kritika nije uživala u ovoj vrsti luksuza: u njenoj kritici ograničenosti maskuline perspektive, ona je iz neophodnosti prihvatila uvid prema kome teorija ponekad više govori o čitaocu nego o tekstu.
Naratologija bi za feminističku kritiku onda otpočela sa prepoznavanjem prema kome je revizija teorijskih premisa i praksi legitimna i poželjna. Ona bi vjerovatno bila oprezna u svojoj konstrukciji sistema i favorizovala bi fleksibilne kategorije u odnosu na fiksirane sklopove. Ona bi osmotrila svoje norme kako bi bila sigurna u odnosu prema čemu su normativne. Bila bi voljna da novim očima pogleda pitanje roda i da reformiše svoje teorije na osnovu ženskih tekstova, kao što je slučaj u nedavno objavljenom eseju Robin Vorhol o "očaravajućem naratoru" u časopisu PMLA. I u svojim koncepcijama i u terminologiji, ona bi reflektovala mimetičko kao i semiotičko iskustvo čitanja književnosti, i izučavala bi narativ u odnosu prema referencijalnom kontekstu koji je simultano lingvistički, književni, istorijski, biografski, sociološki i politički. Na taj način, naratologija bi morala biti voljna da ustupi određenu preciznost i jednostavnost u ime relevantnosti i pristupačnosti, da razvije terminologiju koja je manje zbunjujuća od, na primjer, slijeda kao što je ovaj: analepsa, prolepsa, paralepsa i metalepsa. Vrijedan i impresivan rad koji je urađen u ovoj oblasti bio bi otvoren za kritiku i predstavljao bi dodatak u kojem bi feministička pitanja bila shvaćena kako doprinos bogatijoj, korisnijoj i potpunijoj naratologiji. Jer, kao što sam pokušala da sugerišem, naratologija koja ne može da na adekvatan način objasni ženske narative jeste naratologija koja je neadekvatna i za muške tekstove.
Reformisana naratologija bila bi od posebnog interesa za feminističke kritičarke jer je proza dominantan žanr u izučavanju žena i književnosti. Semiotička priroda čak i revidirane naratologije pomogla bi da se uravnoteži privrženost mimetičkom koja je karakteristična za feminističku kritiku. Opsežnost i pažnja koje su doprinos naratologije mogu obezbijediti dragocjene metode za tekstualnu analizu. Kao što piše Mike Bal, "upotreba formalno adekvatnih i preciznih sistema nije interesantna sama po sebi, ali može razjasniti druga, veoma relevantna pitanja i obezbijediti uvide koji inače ostaju neodređeni" ("Seksualnost", 121). Naratologija i feministička kritika mogu na koristan način udružiti snage kako bi, na primjer, istražile teleološke aspekte narativa, kojima su se bavile naratološkinje kakve su, na primjer, En Džeferson i Marijana Torgovnik, i feminističke kritičarke poput Rejčel Blau Duplezi. Ja mogu da zamislim sjajan dijalog između Armine Mortimer Kotin i Nensi K. Miler povodom analize zapleta Princeze de Klev. Glavna dobrobit od naratologije je relativo nezavisan (pretekstualni) okvir za izučavanje određenih grupa tekstova. Ona bi mogla, na primjer, obezbijediti posebno vrijednu osnovu za izučavanje najkompleksnijih i najzabrinjavajućih pitanja za feminističku kritiku: postoji li zaista "žensko pisanje" i/ili ženska tradicija, da li muškarci i žene pišu na različite načine. Jer imajući na umu hirovitu prirodu ovog pitanja, preciznost i apstraktnost naratoloških sistema nudi sigurnost za istraživanje što nije slučaj sa nekim teorijama koje su više impresionističke. Ova vrsta istraživanja će demonstrirati posebnu reakciju naratologije prema određenim problemima za koje druge teorije nijesu bile adekvatne i tako će ilustrovati svoju jedinstvenu vrijednost za feminističko izučavanje.

(1986)

Prevela s engleskog: A. Nikčević Batrićević

_________
¹ Zahvaljujem se kolegi Goranu Radonjiću na korisnim sugestijama prilikom prevođenja ovog teksta. (prim. prev.)
² Zahvaljujem se Majklu Ragusisu, Leoni Fišer, Karen Kaplan i Haroldu Mošeru na neprocjenjivoj pomoći koju su mi pružili u raznim fazama pisanja ovog eseja. Nemoguće je napraviti jednostavnu distinkciju između takozvanog "američkog" i "francuskog" feminizma. Kada kažemo francuski feminizam, obično mislimo na feminizam o kome se promišlja u okvirima teorijskih premisa poststrukturalizma i koji, stoga, mnogo duguje pisanju Deride, Fukoa, Lakana, Kristeve, Siksu i Irigarajeve. O "američkom" feminizmu treba promišljati kroz političke imperative američkog ženskog pokreta za oslobođenje i kroz istorijsko iskustvo žena uopšte i spisateljki posebno. Oba načina se praktikuju u Sjedinjenim Državama i postali su neraskidivo povezani. Ipak, rasprava se nastavlja. Za druge rasprave o razlikama između dva feminizma pogledati, na primjer, u uvodu i bibliografiji knjige Ilejn Šovolter, Nova feministička kritika i, posebno, u eseju En Rozalind Džouns koji je u toj knjizi objavljen; za primjer o novoj sintezi pogledati kod Elizabet Miz.
³ Pogledati kod Furmanove, str. 45-54.
⁴ Dio knjige o hebrejskoj Bibliji koju je napisala Balova dostupan je čitaocima s engleskog govornog područja pod naslovom "Seksualnost, grijeh, tuga".
⁵ Puno se toga može zaključiti na osnovu sljedećeg: pojedinična rečenica iz mog eseja koja je najčešće citirana od strane prikazivača je ona u kojoj pišem da je "moje obrazovanje duboko formalističko, a moja perspektiva duboko feministička"; jasno je da mnogi naučnici smatraju da su naratologija i feminizam neobičan par.
⁶ Nalazim da je ironično to što je Donovanova odbijala formalističku "disekciju" opravdavajući svoj stav njegovom nekompatibilnošću sa onim što smo Evelin Bek i ja nazvale "ženskom epistemologijom" (Lanser i Bek, 86).
⁷ Posebno je u vrijeme uspona novih psihoanalitičkih narativnih teorija termin naratologija počeo da se doima zastarjelim jer je, između ostalog, smatran usko strukturalističkim. Kritičari se ne slažu po pitanju razlika između naratologije i narativne poetike; svakako treba pročitati o pokušaju Rimon-Kenanove da u Narativnoj fikciji razdvoji jedno od drugog (133 n. 1). Kada kažem naratologija, ja imam na umu onu granu poetike koja se bavi definisanjem i opisivanjem svih aspekata narativa. Kroz ovaj esej izabrala sam da koristim termin naratologija a ne narativna poetika djelimično iz razloga što sam poželjela da postavim u prvi plan disonantnost između naratologije i feminizma, a dijelom i u namjeri da identifikujem na precizniji način formalističko/strukturalističke prakse o kojima ovdje diskutujem. Ja ću, u ovom eseju, zahtijevati izučavanje narativa koje je, konačno, manje formalističko nego što to naratologija, uopšteno govoreći, konotira. Iz tog razloga, a i zato što sugerišem terminologiju za izučavanje narativa koja je manje zahtjevna za čitaoca, ja takođe mogu vidjeti prednosti narativne poetike i ne bih oklijevala da napravim promjenu.
⁸ Kako postoji naratologija koja je okrenuta čitaocu i u kojoj se nagalašava proces stvaranja teksta, Rimon-Kenanova je u pravu kada podvlači da je "dalekosežniji 'revizionizam' nekih studija koje su orjentisane ka čitaocu [...] često u suprotnosti sa samim projektom narativne poetike" (118).