Elen Siksu piše sa mnogo različitih mjesta. Piše kao pjesnikinja, romansijerka, književna kritičarka, feministkinja. Njena kritika dovodi se u vezu s avangardnim piscima dvadesetog vijeka, Džojsom, Kafkom, Žan Ženeom, Brazilkom Klaris Lispektor. Ipak, u svom pisanju ona slavi i kanonske stvaraoce kakvi su Šekspir i Stendal. Sagledano kroz Siksuin fokus za feminističku kritiku važne su (re)definicije nesvjesnog, biseksualnosti i ženskog pisma koje je načinila. Najčešće se dovodi u vezu s posljednjim pojmom koji je, u nekim slučajevima, razumijevan na pogrešan način. Ipak, važno je naglasiti da su tri pomenuta koncepta integralno povezana.
Godine 1975. ona je objavila "Smijeh Meduze" i "Izlaze", dva najuticajnija eseja u savremenoj feminističkoj teoriji. Oba eseja ćemo na najbolji način razumjeti ukoliko uvidimo da su povezaniji s poetikom nego politikom iako se ova dva pojma jasno prepliću. "Smijeh Meduze" se oslanja na grčki mit i na psihoanalitičku interpretaciju tog mita u izazivanju pravovjernosti patrijarhata. U drugom eseju razvila je svoja gledišta o vezi između ženske želje i ženskog jezika.
Teorija Elen Siksu je feministička jer ona prepoznaje da je patrijarhat konkretan kulturni i istorijski kontekst s odnosima moći koji nijesu univerzalni već stvarni uslovi koji ne postoje odvojeno od estetike i prakse.

"Kada počinjem da pišem, uvijek krećem od nečeg neobjašnjivog, misterioznog i
konkretnog." (Otisci korijena, 47).

Kao što je slučaj sa drugim francuskim feminističkim teoretičarkama (Lis Irigaraj, Julija Kristeva), u svom radu Elen Siksu se oslanja na djelo Žaka Lakana. Lakanovski model nastao je na osnovu djela psihoanalitičara Zigmunda Frojda i francuskog strukturalističkog lingviste Ferdinanda de Sosira. Ova konstalacija teoretičara svjedoči o interesu za povezivanje jezika, psihe i polnosti. Francuske feminističke teoretičarke uvidjele su da Lakanov rad pruža i osnovu za analizu i mjesto za kritiku. Lakanova teorija razvija pojam (muškog) ega iz preedipovskog (nelingvističkog) imaginarnog do simboličkog preko kastracionog kompleksa koji je i polni i lingvistički model. Imaginarno je podešeno kao ženski prostor (povezan sa tijelom, majkom, grudima). Simboličko se odnosi na društvene i označavajuće odnose – zakon, jezik.
Za Siksu, Irigaraj i Kristevu ovaj model je inspirativan ali i frustrirajući. Siksu je najoptimističnija po pitanju preedipalne ili imaginarne faze u kojoj locira žensko pismo. Ona odbija pojam femininog imaginarnog koje je neoznačavajuće ili je izvan jezika. Ona umjesto toga sugeriše da je feminino način označavanja koji remeti ili dovodi u pitanje Zakon oca. Preedipalno vrijeme je vrijeme koje prethodi stvaranju opozitnih binarnosti i, prema tome, nametanju kategorija maskulinog i femininog. U isto vrijeme, ono se dovodi u vezu sa materinskim tijelom. Na ovaj način, Siksuin pojam ženskog pisanja može biti i feminin i neesencijalistički (iako ova posljednja tvrdnja predstavlja predmet značajne debate među kritičarima njenog djela).

"Evo… tijelo ima jednu ili dvije stvari da kaže. Veoma je zamorno pisati. Pisanje je
vježba koja se izvodi u najvećoj brzini." (Otisci korijena, 41).

Oslanjajući se na Sosira i Lakana, ali odbacujući njihove binarne modele koji ućutkuju ženu, ona preispituje frojdovski model koji definiše "ženu kao nedostatak" i umjesto toga je slavi kao "suvišak". Ona koristi Doru, histeričarku, kao primjer žene koja govori svoje tijelo, prijeti patrijarhatu i prilagođava frojdovski psihoanalitički model u kojem je Zakon oca vođen strahom od kastracije. Prema njenoj definiciji termin jouissance djeluje van patrijarhata, u carstvu femininog imaginarnog. Ovaj koncept je krucijalan jer za Siksu on predstavlja izvor ženskog pisanja i "dizanja u vazduh" Zakona oca.
Ipak, kritičari su postavili sljedeće pitanje: kako Dora, histeričarka, može biti model za žene? U kom smislu je ova postavka korisna za feministkinje? Da bi razumjeli njenu upotrebu Dore, moramo shvatiti da je Dora, poput Meduze, mitološka figura koja nastavlja da proganja patrijarhat. Ona nastavlja da diže u vazduh Zakon oca. Njene riječi, koje do nas dolaze u izvrnutoj formi, još uvijek se uzdižu protiv autora njene priče.

"Porijeklo metafore je nesvjesno." (Otisci korijena, 27).

Za Siksu nesvjesno je neposredovan prostor izvan kulture. Nesvjesno se dovodi u vezu s potisnutim, ženskim, ali i drugim kolonizovanim mjestima kakva je Afrika, čime nas Siksu podsjeća na sopstvenu poziciju Jevrejke-Francuskinje-Alžirke. Evropska istorija o ratu i kolonizaciji izgrađuje njenu upotrebi metafore konflikta, što je posebno primjetno u njenom eseju "Izlazi". Autobografski napisi koji naglašavaju Siksuin sopstveni osjećaj nepripadanja – postojanja izvan mnogih različitih kultura – vode nas ka njenom nijansiranom fokusu na mnoge forme drugosti koje nijesu bazirane samo na rodu. Tako, njena teorija ženskog pisanja obezbjeđuje bijeg od sistema kulturne, religiozne, polne i lingvističke opresije. Uz to, slike rata i nasilja, koje karakterišu njeno pisanje – uključujući naslov "Izlazi" – stoje kao potvrda da je pisanje Elen Siksu borba: ona se bori za izlazak iz ograničenja koja su joj nametnuta kada je postavljena kao "druga".
Ovaj fokus na borbama koje su povezane sa klasom, rasom i rodom, pokazuje da Elen Siksu za svoj feminizam ima i materijalističku osnovu. Jedan primjer za navedeno može se naći u njenom eseju "Izlazi" u definiciji carstva Propre kao patrijarhalne produkcije koja se ne bazira na polnoj razlici već na polnoj nejednakosti. Suprotno tome, ona predlaže ekonomiju "darivanja".

"Kada govorim o ljudskom biću ja, sasvim je moguće, na sopstveni način izražavam
kako sam uvijek zapriječena misterijom polne razlike." (Otisci korijena, 31).

Njena predstava o biseksualnosti, za koju duguje Deridi, Lakanu i Frojdu, situirana je u poststrukturalističke koncepte (upotrebljavanjem dekonstrukcije binarnosti) u okviru feminističke analize polne razlike. Ona tvrdi da jezik koji je baziran na opozicijama (muško/žensko, prisustvo/odsustvo, penis/rupa) stvara patrijarhalni red koji feminino smješta u potčinjen položaj u odnosu na maskulino.
U ovom dijelu priče ona se dovodi u vezu sa kritikom koncepta kakav je logocentrizam ili falogocentrizam. Ovaj poststrukturalistički okvir postavlja definiciju biseksualnosti koja nije o kombinacijama seksualnosti (androginija) već o izmještanjima termina kakvi su "maskulinitet" i "feminitet". Biseksualnost dopire do druge strane dualizma kako bi zamislila mnogostruki subjekat. Siksu privileguje žene u ostvarivanju ove biseksualnosti jer istorijski i kulturno žene su otvorenije ili naviknutije na prihvatanje različitih formi subjektiviteta. Ipak, pisac Žan Žene jedan je od glavnih predstavnika ženskog pisma (što je stav kojim je Siksu razjarila mnoge od kritičara). Kao čitateljka, ona sebe može da zamisli "biseksualno" i da se identifikuje i sa muškim i sa ženskim likovima. Opiruća čitateljka kod Siksu odbija da bude Dido, odbija da bude žrtva. Ona rađe prihvata polnu ambivalentnost likova kakav je Ahil.
Ona poziva žene da o svojim istorijama "razmišljaju drugačije", ne samo u kontekstu porijekla već i u kontekstu jezika. Oslanjajući se na izvore imaginarnog, podrivajući njegove dubine, žene moraju izmisliti drugu istoriju, onu koja je izvan narativa moći, nejednakosti i opresije, koja predstavlja sebe u našem jeziku i na našim tijelima. Tako, ona teoretizuje pisanje žena u kontekstu fizičkog čina pisanja i podsjeća nas da se pisanje stvara našim stvarnim tijelima.

"Kako se kreće u pisanje – kada ste mali, kada počinjete? Krećete sa određenim
brojem sklonosti. Prvo, sa činjenicom da ste bačeni u jezik i da znate kako u jeziku
treba da plivate. Važne su, potom, i atletske sklonosti. Pisanje je fizički napor, to se
ne naglašava dovoljno često." (Otisci korijena, 40).

Osim toga, pisanje žena je opisano i u kontekstu rođenja djeteta; kao metafora beskrajnih izvora ženske kreativnosti. Uz to, njihovo pisanje se opisuje i korišćenjem slika kakve su majčin glas/tijelo/mlijeko.

"Čini se – što je za mene imperativ, a da ga nijesam formulisala – kao da pišem po
svojoj unutrašnjosti. Kao da je stranica zapravo unutra. Najmanje što je moguće
spolja. Najbliže što može biti mome tijelu. Kao da je moje tijelo obmotalo moj
papir." (Otisci korijena, 105).

Ipak, Siksu se kreće po zamci esencijalizma jer njeno pisanje je protkano svjesnošću o problemima koji su inherentni konceptima prisustva i odsustva. Dok insistira na tjelesnoj lokaciji pisanja, ona ga još uvijek u potpunosti ne locira u postojanju koje je biološko.

"Ono što je najistinitije je poetično." (Otisci korijena, 1).

U okviru feminističke teorije, Siksu se dovodi u vezu sa francuskim feminističkim psihoanalitičkim teoretičarkama kakve su Julija Kristeva i Lis Irigaraj. Ono što je najviše razlikuje od ovih teoretičarki je sljedeće: ona je prozaistkinja, pjesnikinja i dramska spisateljka prije svega. Ona je i teoretičarka kroz poetsko pisanje. Kada zaborave na poetsko u njenom tekstu, čitaoci zapadaju u nevolju. Kada mi odvojimo ideju od korijenja u njenim riječima i kada je tretiramo kao koncept odvojen od stvarnog materijala jezika, mi gubimo njenu suštinu. Elen Siksu koristi strategiju pretjerivanja (kao što je smijeh) kako bi poništila logički binarizam zapadne racionalne misli.
Njeno pisanje preliva se preko granica teorijskih konvencija neprekidno iznova usklađujući sopstvo kroz protivrječnost, paradoks i parodiju. Kritičari Siksuove bili su najviše uznemireni kada bi njene metafore shvatali previše doslovno. Ovo se najbolje može prepoznati u njenoj meditaciji o metaforama pisanja koje stvaraju narativ pri čemu kroz patrijarhalne mitove očeva sperma zamjenjuje majčino mlijeko kao izvor kreativnog prehranjivanja (mada ova njena teza nije prošla slavno). Tako je, s druge strane, ona kritikovana i zbog navođenja imena pisaca u čijim tekstovima nalazi primjere l’écriture feminine. Kako bi se razumjela kompleksnost njenog pisanja, mora se, dubokim prokopavanjem, krenuti u istraživanje njene kontradiktorne poetike.

(Otisci korijena, 19).

Na ovaj način, ona se najbolje može razumijeti kao teoretičarka avangarde i eksperimentalnog pisanja. "Smijeh Meduze" inspirativno je i dirljivo djelo najmoćnije kada se čita kao feministički manifest. Ona je, kao što navodi kritičarka Suzan Sulejman, pisala u tradiciji francuskih nadrealista kakav je Andre Breton. Poput nadrealista, Siksu pronalazi vezu između pisanja i želje u određenim stanjima bića, posebno snovima, djetinjstvu, intoksikaciji. Njen stil pisanja je poetičan i, čak, povremeno religiozan, kao da je pisanje ekstatično stanje: stanje koje se ne dotiče samo uma nego i tijela.

"To je naša privilegija u jeziku. Da mislimo kako imamo na raspolaganju
najveću stvar u univerzumu, i da je to jezik. Ono što sa jezikom možemo uraditi je… beskonačno. Što se može uraditi s najmanjim znakom! Možda je to razlog zašto
mnogi ljudi ne pišu: jer je zastrašujuće. I obrnuto, zbog toga mnogi ljudi pišu: zato
što je opojno." (Otisci korijena, 22).