| Ponedjeljak, 8. septembar, 1986.
(...)
Na Kozaru me ovaj put, usred ličnih poslova, otjerala i da vidim Danila Kiša kao laureata Nagrade ”Skender Kulenović”. Radovao sam se što je ta nagrada pripala upravo Danilu i što ću njega vidjeti tamo, u Prijedoru i na mitskoj planini Kozari, na kojoj vjerovatno nikada ranije nije bio. Na ceremoniji u prijedorskom Amaterskom pozorištu slavodobitnik je, na sceni, pomalo zbunjen. Da, u ovakvim prilikama zbunjuje se (pri predaji nagrade iz ruku zvaničnika) i ovaj svjetski čovjek, koji je došao iz Pariza, i koji je nesumnljivo upućen u sve oblike ceremonijala i vrste gestova ne samo za ovakve prilike. Biti pjesnik, pomislih, ponekada znači i biti zbunjen: zbunjenost je znak da čovjek nije mašina ili lutka kojom se može ”savršeno” upravljati. U počast Skenderovom pjesništvu Danilo čita izvanredan esej o pjesniku kao rudaru u jeziku, o Kulenovićevom rvanju sa usijanim gvožđem iz kovačnice rečenice i stiha. Potom, u razgovoru na sceni sa Ljubom Jandrićem, Kiš govori o svojstvima i dometima naše savremene književnosti i mogućnostima njene afirmacije u Evropi i vanevropskim zemljama. Kiš se legitimiše kao ”jugoslovenski pisac”.
Na samoj Kozari, na Mrakovici, Danilo čita kratku autobiografiju. Govori o ”sastavu krvi” svoje loze, označivši sebe kao posljednji izdanak toga miješanog, internacionalnog, geneetski ukrštenog jevrejsko-mađarsko-crnogorsko-srpskog izumirućeg roda. Autobiografija me dira svojom otvorenošću, nesmiljenom preciznošću i sažetošću. Na kraju: još jedan ceremonijalni čin - zasađivanje omorike u drvoredu laureata. Danilo, sa lopatom u ruci, brzo i, reklo bi se, odlučno, zatrpava korijen stabaoca, i zaravnava rupu. I Danilo je jedna, već visoka, omorika. Neka, međutim, i dalje raste uvis na ovom Skenderovom humusu, kao svoj na svome. Znam da ima onih koji misle da Danilo na Kozari, sa Skenderom, nije ”svoj na svome”. Za njih je teško da povežu Danilovu riječ o ćutanju (ćutanju kao mogućem piščevom izboru u opako-brbljivim vremenima, prema jednoj davnoj Andrićevoj riječi) sa Skenderovim krikom, teško jer su im pojmovi siromašni i neistorizovani, zatvoreni u jednu epohu i u jedan ogoljeni pravac smisla. Skender kao pjesnik revolucije i Kiš kao antistaljinistički nastrojen duh stoje za mene na istoj, temeljno određenoj poziciji čovjeka u istoriji: poziciji koja je izabrala slobodu umjesto potčinjenosti, i dostojanstvo istine umjesto zla i laži. Uz to su obojica veliki književni majstori. Zar i majstorstvo, samo po sebi, već ne znači srodnost? |
