... Dok se sladite žabljim batacima, ispričaću vam kako je nama, dječacima, za vrijeme onoga rata, omiljena igra bila mučenje žaba, ali i jelenaka, skakavaca i ćirikavaca. E, zbog takvih i sličnih priključenija, čini mi se da sam zdimio na kraj svijeta, bježeći, jednako, i od očaja malih sredina.
Odalje od Kamipolja, tankovodna rijeka, krajem proljeća bi presušila teško zaudarajući na močvarna isparenja i usmrđelu ribu. U njenim skorčalim kaljugama bilo je puno zelenih žaba (Rana esculanta), koje su po svojoj pastelnoj zelenoj boji imale male crne pjege i žute uzdužne pruge, dok im je donji dio tijela bio bjeličaste ili žućkaste boje; šare su im bile još ljepše poslije parenja; velike oči u zlatnom prstenu imale su neki mudar i u isto vrijeme vedar pogled.
Lovili smo i iskopavali zelene ljepotice, i donosili na Tujkovinu, dok su moćni "liberatori" nadlijetali Zetsku ravnicu, noseći tone smrtonosnog tereta na Ploešti, a zlokobni "Daglasi" svakodnevno izručivali bombe na obližnji grad, koji je bio zborno mjesto trupa Wermahta iz Grčke i Albanije, koje su se, zajedno sa kvislinzima, grupisale i polazile na zli put; mi, trinaestogodišnji zaludnjaci – u nižu gimnaziju nijesmo išli još od prvog bombardovanja – skupili bi se u krug, svaki uzeo svoju žabu, stavio je na tvrdu zemlju i željeznom šipkom ili ekserom za zakivanje greda, odmjereno je udarao po glavi, dok bi se ona grčila i postepeno nadimala. Tvrdili su da žaba, kad je tuku po glavi, može da se naduši i pukne. Zaneseni, udarali smo ignorišući zaglušnu huku bombardera i razdiruće praskanje bombi...
Moja žaba odjednom klonu i opusti se dok joj se na glavi rascvjetavala kaplja krvi. Pade mi mrak na oči i glavom bez obzira, prašnjavom ledinom strkoh kući, bježeći od svog zlodjela i svojih drugova opijenih mučenjem.
Moje bjekstvo preko grane i Atlantika nije prelomila gladna euforija, pijanstvo od slobode, mladićka razočaranja, Kamipolje ucrnjelo od skakavaca ni potpuno porušeni i razoreni grad u kome sam završio maturu – ili možda jeste sve to zajedno.
Čašu jada prelilo je krvavo zločinstvo na onoj istoj Tujkovini: dvoje pasa koji su se zakačili prilikom parenja i nijesu mogli da se razdvoje, nevoljno i tromo su vukla svak na svoju stranu...
Iznenada im je pritrčao naš drug iz đetinjstva, Aljoša Asasin, krupna zipina, široke glave urasle u ramena, i jednim zamahom kosijera između u grču zakovanih pasa, presjekao puzdro iliti falus; psi su žalostivo zaskvičali i iznemoglo se povukli odmičući se jedan od drugog – muškome partneru iz unakaženih genitalija šikljala je krv, a ženka je u zgrčenom svinkteru, krvareći, odnijela mrtvi dio svog oplođivača...
- Damn it! – završi monolog potuđeni zemljak Vešo Jukon.