Kad se Bakoč pojavi, s dvojicom partizana, mišljah da je došao da me vidi poslije porođaja. Zato mu se obradovah više nego onog dana, prije ustanka, kad me dovede bez popa i đevera u ovu istu kuću.
Malo smo bili zajedno. On nije prestajao da ide s komunistima s kraja na kraj Crne Gore; i kod Kolašina je bio s drugovima, one zle zime, da zaludu zaustavljaju val izdaje što se bijaše podigao od Lima. Jedino mu ne dadoše s proleterima u Bosnu, no ostade s nekima iz Lovćenskog odreda, da prebiva u Stavoru, u ilegali.
Dopadao je ponekad, od jeseni pa naprijed, i to obnoć, da se raželimo, ali bi prije zore bio daleko i od mene i od kuće, pa sam svaki put, dok bih se lomna i blažena protezala, morala da se prisjećam njegova zagrljaja i uvjeravam sebe da to nije bio san. Zato zanesoh tek treće ratne godine.
Prvu radost mi ne pomuti nego zamijeni veća, kad mi Bakoč reče da je došla cijela brigada i da udaraju na Ledenice. Znala sam da konačno dolazi kraj mojim besanim noćima i strahovima.
Još i ne zagrijaše stolice – ni oružje nijesu odlagali – a već pođoše iz kuće, samo što mi Bakoč reče da se ništa ne brinem, imaju neki zadatak i kad ga oposle, on će se vratiti, vjerovatno do jutra.
Nijesam imala mira cijele noći, strahovala sam da se primiče nešto opasno i nepoznato. Ratka se koprcala u kolijevci, užagrena i orošena znojem, jektala je iz stomaka, a ja je prepovijala i zadajala dok je prva jesenja kiša, gušća od noći, izjedna topila i krše i zemlju, a potoci se slivali s kuće i s ploča, drobili se između kamenja i puteljcima, tutnjale u ušima zapjenjene rijeke podno Orjena i Crkvica.
I zbog ovakve noći, i zbog Ratke, iako sam bila sigurna da je boli stomačić, i zbog moje uznemirenosti i Bakočeva zadatka na koji se mora čak i po ovakvoj noći – svi biljezi stopiše mi se u gluvi strah da će se Bakoču, poslije svega što smo prepatili, sad kad je trebalo da proživimo, zamrsiti putevi, utrijeti stope, i da mi se neće...
Čini mi se da nijesam bila pri svijesti kad me śjutri dan našao oduzetu i odrvenjelu, naslonjenu na kolijevku u kojoj je Ratka mirno spavala.
Tada je donio đevojčicu – moglo joj je biti do dvije godine. Prije sam je čula no viđela, jer je sirotica jednako jecala i štucala bez suza i ukočena pogleda, dok joj se cijelo tijelo ujednačenim prekidima trzalo i grčilo.
Prvo mi je rekao da su joj roditelji poginuli, da joj je ime Rajna, i da su iz štaba zamolili da dijete pričuvam, za kratko, dok se oslobodi Zaliv.
Cijelog dana i naredne noći, nije se smirila ni zaspala, jednomice se tresla i grčila, ridala i podrigivala ne pomjerajući crte lica, ne spuštajući trepavice na suve staklaste oči.
Drugog dana kad dođe Bakoč iz jedinice, pitala sam ga:
- Je li ovo dijete vazda bilo ovakvo?
On se malo snebivaše, ali prelomi i progovori:
- Samo za tebe! Žao mi je male. Mi smo ono veče upali u Risan. Imali smo obavijest da se u zatvorenoj kući onoga Ćukovića, što je u Americi, pod zaštitom okupatora, smjestio nekakav Čičin emisar, Dragovan Tasić, komandant letećeg puka, sa svojom na priliku ženom Vjerom Volf; htjeli izgleda da bježe preko mora.
Iznenadili su ih i savladali bez buke, ali su i sami bili iznenađeni kad su viđeli dijete. Pokupili su sve troje i između fortica i straža, izvukli gore, u Krivošije.
Sud Druge dalmatinske i Prve bokeške, poslije ispitivanja i priznanja, ono dvoje osudio je na smrt.
- Nas trojica izvršili smo kaznu i sahranili leševe.
- A dijete, govori mi o njemu! – pitala sam, jer mi je teže padalo što se ono muči nego čije je, iako sam očekivala da mi drugovi povjere neki glasovitiji posao nego što je čuvanje neprijateljskog đeteta.
- Nije se živo čulo kad smo upali, iako je bilo budno i zabavljeno sobom.
Ni dok su ga njih dvoje redom nosili na po jednoj ruci, jer su im dodirne bile vezane jedna za drugu, a usta začepljena da ne zazovu pomoć.
Dijete je bilo mirno i zadovoljno sve dok sam ga ja preuzeo.
Poslije je primijetio, kad je s njom krenuo ovamo, da je zapala u nekakve dosad nepoznate komišijune... Nijesam mogla podnijeti muke koje je sirotica trpjela, još teže kad sam razumjela da ju je to snašlo naprječac, i da je bez iđe ikoga, pa sam stalno navaljivala na Bakoča da mi objasni zašto se mala nije ranije uznemirila, i nijesu valjda pred njom učinili ono.
- Nijesmo, zaboga, odgovori mi bez premišljanja, a onda kao da se ljuti na sebe: - Ali zašto je sve vrijeme bila mirna i zadovoljna?
Oboje smo se trudili da dozovemo Rajnu iz more, da zaustavimo njene, ne bilo primijenjeno, životinjske grčeve, izazvali jedno drugo da smisli kako da joj pomognemo – ali uzalud, na njoj nikakve promjene.
Tek uveče, najednom, i razljućen i razvedren u isti mah, Bakoč skoči na noge i glasno, brzajući, reče da je mala od trenutka kad su upali u kuću Ćukovića pa sve dok su je razdvojili od osuđenih u ustima imala neobičnu dudu, varalicu, koju je blaženo posala. I da joj je majka opraštajući se od nje uzela nešto, i stavila u džep od mantila. Bakoč je iste noći, bez riječi, otišao na mjesto izvršenja, otkopao raku i našao onu ćuću.
Samo što smo joj je stavili u usta, Rajna se preporodila – vratio joj se đetinji pogled, trepavice počele da se pokreću, a ubrzo su minuli grčevi i jecaji...