Home

Sreten Asanović: Marija Bakoč


Kad se Bakoč pojavi, s dvojicom partizana, mišljah da je došao da me vidi poslije porođaja. Zato mu se obradovah više nego onog dana, prije ustanka, kad me dovede bez popa i đevera u ovu istu kuću.
Malo smo bili zajedno. On nije prestajao da ide s komunistima s kraja na kraj Crne Gore; i kod Kolašina je bio s drugovima, one zle zime, da zaludu zaustavljaju val izdaje što se bijaše podigao od Lima. Jedino mu ne dadoše s proleterima u Bosnu, no ostade s nekima iz Lovćenskog odreda, da prebiva u Stavoru, u ilegali.
Dopadao je ponekad, od jeseni pa naprijed, i to obnoć, da se raželimo, ali bi prije zore bio daleko i od mene i od kuće, pa sam svaki put, dok bih se lomna i blažena protezala, morala da se prisjećam njegova zagrljaja i uvjeravam sebe da to nije bio san. Zato zanesoh tek treće ratne godine.
Prvu radost mi ne pomuti nego zamijeni veća, kad mi Bakoč reče da je došla cijela brigada i da udaraju na Ledenice. Znala sam da konačno dolazi kraj mojim besanim noćima i strahovima.
Još i ne zagrijaše stolice – ni oružje nijesu odlagali – a već pođoše iz kuće, samo što mi Bakoč reče da se ništa ne brinem, imaju neki zadatak i kad ga oposle, on će se vratiti, vjerovatno do jutra.
Nijesam imala mira cijele noći, strahovala sam da se primiče nešto opasno i nepoznato. Ratka se koprcala u kolijevci, užagrena i orošena znojem, jektala je iz stomaka, a ja je prepovijala i zadajala dok je prva jesenja kiša, gušća od noći, izjedna topila i krše i zemlju, a potoci se slivali s kuće i s ploča, drobili se između kamenja i puteljcima, tutnjale u ušima zapjenjene rijeke podno Orjena i Crkvica.
I zbog ovakve noći, i zbog Ratke, iako sam bila sigurna da je boli stomačić, i zbog moje uznemirenosti i Bakočeva zadatka na koji se mora čak i po ovakvoj noći – svi biljezi stopiše mi se u gluvi strah da će se Bakoču, poslije svega što smo prepatili, sad kad je trebalo da proživimo, zamrsiti putevi, utrijeti stope, i da mi se neće...
Čini mi se da nijesam bila pri svijesti kad me śjutri dan našao oduzetu i odrvenjelu, naslonjenu na kolijevku u kojoj je Ratka mirno spavala.
Tada je donio đevojčicu – moglo joj je biti do dvije godine. Prije sam je čula no viđela, jer je sirotica jednako jecala i štucala bez suza i ukočena pogleda, dok joj se cijelo tijelo ujednačenim prekidima trzalo i grčilo.
Prvo mi je rekao da su joj roditelji poginuli, da joj je ime Rajna, i da su iz štaba zamolili da dijete pričuvam, za kratko, dok se oslobodi Zaliv.
Cijelog dana i naredne noći, nije se smirila ni zaspala, jednomice se tresla i grčila, ridala i podrigivala ne pomjerajući crte lica, ne spuštajući trepavice na suve staklaste oči.
Drugog dana kad dođe Bakoč iz jedinice, pitala sam ga:
- Je li ovo dijete vazda bilo ovakvo?
On se malo snebivaše, ali prelomi i progovori:
- Samo za tebe! Žao mi je male. Mi smo ono veče upali u Risan. Imali smo obavijest da se u zatvorenoj kući onoga Ćukovića, što je u Americi, pod zaštitom okupatora, smjestio nekakav Čičin emisar, Dragovan Tasić, komandant letećeg puka, sa svojom na priliku ženom Vjerom Volf; htjeli izgleda da bježe preko mora.
Iznenadili su ih i savladali bez buke, ali su i sami bili iznenađeni kad su viđeli dijete. Pokupili su sve troje i između fortica i straža, izvukli gore, u Krivošije.
Sud Druge dalmatinske i Prve bokeške, poslije ispitivanja i priznanja, ono dvoje osudio je na smrt.
- Nas trojica izvršili smo kaznu i sahranili leševe.
- A dijete, govori mi o njemu! – pitala sam, jer mi je teže padalo što se ono muči nego čije je, iako sam očekivala da mi drugovi povjere neki glasovitiji posao nego što je čuvanje neprijateljskog đeteta.
- Nije se živo čulo kad smo upali, iako je bilo budno i zabavljeno sobom.
Ni dok su ga njih dvoje redom nosili na po jednoj ruci, jer su im dodirne bile vezane jedna za drugu, a usta začepljena da ne zazovu pomoć.
Dijete je bilo mirno i zadovoljno sve dok sam ga ja preuzeo.
Poslije je primijetio, kad je s njom krenuo ovamo, da je zapala u nekakve dosad nepoznate komišijune... Nijesam mogla podnijeti muke koje je sirotica trpjela, još teže kad sam razumjela da ju je to snašlo naprječac, i da je bez iđe ikoga, pa sam stalno navaljivala na Bakoča da mi objasni zašto se mala nije ranije uznemirila, i nijesu valjda pred njom učinili ono.
- Nijesmo, zaboga, odgovori mi bez premišljanja, a onda kao da se ljuti na sebe: - Ali zašto je sve vrijeme bila mirna i zadovoljna?
Oboje smo se trudili da dozovemo Rajnu iz more, da zaustavimo njene, ne bilo primijenjeno, životinjske grčeve, izazvali jedno drugo da smisli kako da joj pomognemo – ali uzalud, na njoj nikakve promjene.
Tek uveče, najednom, i razljućen i razvedren u isti mah, Bakoč skoči na noge i glasno, brzajući, reče da je mala od trenutka kad su upali u kuću Ćukovića pa sve dok su je razdvojili od osuđenih u ustima imala neobičnu dudu, varalicu, koju je blaženo posala. I da joj je majka opraštajući se od nje uzela nešto, i stavila u džep od mantila. Bakoč je iste noći, bez riječi, otišao na mjesto izvršenja, otkopao raku i našao onu ćuću.
Samo što smo joj je stavili u usta, Rajna se preporodila – vratio joj se đetinji pogled, trepavice počele da se pokreću, a ubrzo su minuli grčevi i jecaji...

1976.

Antologija crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku
07. 07. 2011.
Antologija savremene crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku biće promovisana u Centru savremene umjetnosti u Podgorici – Dvorac Petrovića na Kruševcu – u petak, 8. jula u 21 sat, kao i u Baru ... detaljnije
 
Svemoderna Montenegrina
06. 04. 2011.
U izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz Podgorice objavljena je knjiga “Svemoderna Montenegrina”, autora Borislava Jovanovića.

Riječ je o publikaciji koja objedinjava već objavljene i... detaljnije
 
Ognjen Spahić dobitnik je The Ovid Festival Prize
22. 01. 2011.
Pisac Ognjen Spahić, dobitnik je nagrade The Ovid Festival Prize koja se dodjeljuje u okviru međunarodnog rumunskog književnog festivala “Days and Nights of Literature”.

The Ovid Festival Prize je međunarodna... detaljnije
 
Arhiva vijesti