Hančou, jezero i čipkasti mostovi, šarene ribe i egzotične tice...
Dvorana je bila gotovo sva u staklu, prepuna dnevne svjetlosti, kao novi Mauzolej Mao Ce Tunga... U pročelju, valjda zbog gostiju, veliki pano raskošne i blistave Kuan Jin, od teške svile đe je dominirala bijela, sjenčena okerom i kineskim crvenim.
Razgovor za ručkom započeo je utiscima sa jučerašnje posjete Trgu Tejnanmen i Mauzoleju balsamovanog vođe. Domaćin, maršal, Huang Šen*, i njegov glavni gost, general Popara, vodili su tokom cijelog objednog rituala glavnu riječ, dostojanstveno i sa velikim uvažavanjem, tako da je nezapaženo prošla, zahvaljujući, vjerovatno, prevodiocu, upadica člana gostujuće delegacije, generala Vipotnika – da se drug Mao mnogo bolje drži od druga Lenjina...
Služena je, kao glavno jelo, pekinška patka, i još desetak prislačaka od pačjih tabana, krilca, mozgova, želudaca... uz, izvanredno ukusna i pikantna, kako su ih kolonijalisti zvali, stogodišnja jaja, takođe pačja, crnog sjaja i strukture kolomasti.
Pila se ognjevita rakija, mao taj, iz vitkih čaša sa stalkom zapremine nula jedan, i koja se uzimala jednim gutljajem, kao što Rusi piju votku. Na kraju je iznijeto dezertno vino od riže, koje je dosta ličilo na prošek, i imalo gotovo isto tako bogat buke...
Poslije zdravica, ali i tokom njih, i domaćin i gost, više puta su ponavljali, toga im nikad nije bilo dosta, da su njihove dvije revolucije bile samosvojne i osobene, podrazumijevajući neizgovoreno, da nijesu ni pomislili da su oba režima i pored svijetlih trenutaka i nesumnjivih uspona u biti bili boljševički i ne previše originalni.

***
Domaćin je polako i sažeto pričao o pokrajini Kjansi đe je bilo jezgro crvenih; o Čang Kaj Šeku, vođi Kuomitanga, koji umjesto da, u tom trenutku, brani Kinu od invazije Japana, kreće iz stare prijestonice Nankinga, sa armijom od nekoliko miliona vojnika i ratnom tehnikom, dotad neviđenom, - na jug, i steže smrtni obruč oko Kjansija. Oktobra trideset četvrte, Maova milionska armija vojnika, žena i đece, probija se iz Čangove pete ofanzive u obući od bambusa i slame, i polazi na Dugi marš prevaljujući se i krvareći pod stalnom vatrom, osipajući se u snijegu i ledu, nestajući kroz neprohodne močvare i šume, kroz koje vojska nikada nije prolazila; đeca su padala i propadala, žene umirale od gladi i iscrpljenosti, armija se naoči topila i isparavala ali se nikada nije zaustavila.
Ni Mao, ni Ču De, nijesu primjenjivali Sun Cua i njegovo Umijeće ratovanja, iako su naizust znali njegove savjete: ako se pridržavaju dok stoje – izmoreni su glađu; da bi zagospodario neprijateljem moraš da budeš neprimjetan i tih; kad vam je odstupnica presječena vodom, uvijek se držite dalje od nje...
Sve je drugo i drugačije: ne možeš da budeš neprimjetan i tih, ne možeš da se držiš na nogama od gladi, kamoli da se pridržavaš, ne možeš se držati dalje od vode kada te u nju nagone, a ona se ispriječila ispred kolone umirućih i moraš je prijeći.
Kad su stigli na skele, nad kanjonom zahuktale i zapjenušale rijeke Tatuho, ne prelazeći je, jer bi to predugo trajalo a neprijatelj ne staje ali i ne ruše skelu, već idu dalje đe ima most nad kanjonom među stijenama do neba, a most je na lancima, do polovine mosta, daske su izgorjele, ostali samo lanci i gorolomna rijeka ispod. Birani i manje iščiljeli vojnici vise iznad rijeke dok ih s druge obale kose mitraljezi... U ambis padaju desetine, stotine, hiljade – jači od smrti dočepavaju se druge polovine mosta čije je štice neprijatelj već zapalio, samo neuništivi prolaze kroz oganj i zatiru mitraljeska gnijezda...
I opet, planine smrti, i poslije njih, ravni beskraj voda, pa magle, i odozdo i odozgo.
Stigli su u Kansu pa u Šan Si, do Velikog zida – i, najzad, - Jenan...
General Popara, od pete ofanzive, opjevani vojskovođa, sve vrijeme dok je maršal pričao, orijetko je klimao glavom i mislio svoju misao – o tome kako sam nije izučavao ni fon Klauzevica, ni fon Sekta, ali je svaki zadatak izvršavao najbrže i najbolje (a šuškalo se, i sa najviše žrtava); njegovi su proleteri gradili most na mjestu tek srušenog; forsirali rijeku u petoj ofanzivi, iako je stoput jači neprijatelj čekao prijeko, padinama Zelengore, sve, opet, mimo svakog Umijeća ratovanja. Pritom se, više s ponosom nego s tugom, sjećao hiljada crnogorskih momaka i đevojaka, slatkih na pogibiju... jer nije bilo utvrde ni citadele, koju nijesu raskidali i progazili, mrtvi i živi, zajedno, ostavljajući mlade kosti na svakoj stopi od Prokletija, preko Beograda, do Triglava i Trsta...
Domaćin i visoki gost, sa najviše radosti su se saglasili da je, ne tako davno, umrli, Ču En Laj, bio jedinstven čovjek, jednako veliki i za novu Kinu i zapadnu Evropu, i za cijeli svijet. Spomenut je, tom prilikom, ne bez izvjesnog uvažavanja, i generalisimus, Čang Kaj Šek, i da su on i Ču En Laj, bili, kako bi rekli Englezi, brother in law, iliti pašenozi, jer bijahu oženjeni dvjema sestrama, opet, u rodbinskoj vezi sa Lu Sinom, koji je – zajedno sa Sun Jat Senom temeljitelj građanske Kine i rušitelj posljednjeg kineskog cara, Pu Jia...
Tako su, - drčni i žovijalni, general Popara, i već odsutni i istrošeni maršal Huang Šen, koji je sve češće prduckao - evocirali uspomene na svoje pobjede i na vizionarstvo svojih vođa, iako je, sve u svemu bilo više odstupanja nego nastupanja, - mnoge izgubljene bitke i dobijeni rat...
Okrugli sto sa rotacionom pločom, napuštali su sve češće i sve brže, kako bi išli u sporedne prostorije, da s mukom uriniraju.