Home

Sreten Asanović: Kraj dugog marša


Hančou, jezero i čipkasti mostovi, šarene ribe i egzotične tice...
Dvorana je bila gotovo sva u staklu, prepuna dnevne svjetlosti, kao novi Mauzolej Mao Ce Tunga... U pročelju, valjda zbog gostiju, veliki pano raskošne i blistave Kuan Jin, od teške svile đe je dominirala bijela, sjenčena okerom i kineskim crvenim.
Razgovor za ručkom započeo je utiscima sa jučerašnje posjete Trgu Tejnanmen i Mauzoleju balsamovanog vođe. Domaćin, maršal, Huang Šen*, i njegov glavni gost, general Popara, vodili su tokom cijelog objednog rituala glavnu riječ, dostojanstveno i sa velikim uvažavanjem, tako da je nezapaženo prošla, zahvaljujući, vjerovatno, prevodiocu, upadica člana gostujuće delegacije, generala Vipotnika – da se drug Mao mnogo bolje drži od druga Lenjina...
Služena je, kao glavno jelo, pekinška patka, i još desetak prislačaka od pačjih tabana, krilca, mozgova, želudaca... uz, izvanredno ukusna i pikantna, kako su ih kolonijalisti zvali, stogodišnja jaja, takođe pačja, crnog sjaja i strukture kolomasti.
Pila se ognjevita rakija, mao taj, iz vitkih čaša sa stalkom zapremine nula jedan, i koja se uzimala jednim gutljajem, kao što Rusi piju votku. Na kraju je iznijeto dezertno vino od riže, koje je dosta ličilo na prošek, i imalo gotovo isto tako bogat buke...
Poslije zdravica, ali i tokom njih, i domaćin i gost, više puta su ponavljali, toga im nikad nije bilo dosta, da su njihove dvije revolucije bile samosvojne i osobene, podrazumijevajući neizgovoreno, da nijesu ni pomislili da su oba režima i pored svijetlih trenutaka i nesumnjivih uspona u biti bili boljševički i ne previše originalni.

***
Domaćin je polako i sažeto pričao o pokrajini Kjansi đe je bilo jezgro crvenih; o Čang Kaj Šeku, vođi Kuomitanga, koji umjesto da, u tom trenutku, brani Kinu od invazije Japana, kreće iz stare prijestonice Nankinga, sa armijom od nekoliko miliona vojnika i ratnom tehnikom, dotad neviđenom, - na jug, i steže smrtni obruč oko Kjansija. Oktobra trideset četvrte, Maova milionska armija vojnika, žena i đece, probija se iz Čangove pete ofanzive u obući od bambusa i slame, i polazi na Dugi marš prevaljujući se i krvareći pod stalnom vatrom, osipajući se u snijegu i ledu, nestajući kroz neprohodne močvare i šume, kroz koje vojska nikada nije prolazila; đeca su padala i propadala, žene umirale od gladi i iscrpljenosti, armija se naoči topila i isparavala ali se nikada nije zaustavila.
Ni Mao, ni Ču De, nijesu primjenjivali Sun Cua i njegovo Umijeće ratovanja, iako su naizust znali njegove savjete: ako se pridržavaju dok stoje – izmoreni su glađu; da bi zagospodario neprijateljem moraš da budeš neprimjetan i tih; kad vam je odstupnica presječena vodom, uvijek se držite dalje od nje...
Sve je drugo i drugačije: ne možeš da budeš neprimjetan i tih, ne možeš da se držiš na nogama od gladi, kamoli da se pridržavaš, ne možeš se držati dalje od vode kada te u nju nagone, a ona se ispriječila ispred kolone umirućih i moraš je prijeći.
Kad su stigli na skele, nad kanjonom zahuktale i zapjenušale rijeke Tatuho, ne prelazeći je, jer bi to predugo trajalo a neprijatelj ne staje ali i ne ruše skelu, već idu dalje đe ima most nad kanjonom među stijenama do neba, a most je na lancima, do polovine mosta, daske su izgorjele, ostali samo lanci i gorolomna rijeka ispod. Birani i manje iščiljeli vojnici vise iznad rijeke dok ih s druge obale kose mitraljezi... U ambis padaju desetine, stotine, hiljade – jači od smrti dočepavaju se druge polovine mosta čije je štice neprijatelj već zapalio, samo neuništivi prolaze kroz oganj i zatiru mitraljeska gnijezda...
I opet, planine smrti, i poslije njih, ravni beskraj voda, pa magle, i odozdo i odozgo.
Stigli su u Kansu pa u Šan Si, do Velikog zida – i, najzad, - Jenan...
General Popara, od pete ofanzive, opjevani vojskovođa, sve vrijeme dok je maršal pričao, orijetko je klimao glavom i mislio svoju misao – o tome kako sam nije izučavao ni fon Klauzevica, ni fon Sekta, ali je svaki zadatak izvršavao najbrže i najbolje (a šuškalo se, i sa najviše žrtava); njegovi su proleteri gradili most na mjestu tek srušenog; forsirali rijeku u petoj ofanzivi, iako je stoput jači neprijatelj čekao prijeko, padinama Zelengore, sve, opet, mimo svakog Umijeća ratovanja. Pritom se, više s ponosom nego s tugom, sjećao hiljada crnogorskih momaka i đevojaka, slatkih na pogibiju... jer nije bilo utvrde ni citadele, koju nijesu raskidali i progazili, mrtvi i živi, zajedno, ostavljajući mlade kosti na svakoj stopi od Prokletija, preko Beograda, do Triglava i Trsta...
Domaćin i visoki gost, sa najviše radosti su se saglasili da je, ne tako davno, umrli, Ču En Laj, bio jedinstven čovjek, jednako veliki i za novu Kinu i zapadnu Evropu, i za cijeli svijet. Spomenut je, tom prilikom, ne bez izvjesnog uvažavanja, i generalisimus, Čang Kaj Šek, i da su on i Ču En Laj, bili, kako bi rekli Englezi, brother in law, iliti pašenozi, jer bijahu oženjeni dvjema sestrama, opet, u rodbinskoj vezi sa Lu Sinom, koji je – zajedno sa Sun Jat Senom temeljitelj građanske Kine i rušitelj posljednjeg kineskog cara, Pu Jia...
Tako su, - drčni i žovijalni, general Popara, i već odsutni i istrošeni maršal Huang Šen, koji je sve češće prduckao - evocirali uspomene na svoje pobjede i na vizionarstvo svojih vođa, iako je, sve u svemu bilo više odstupanja nego nastupanja, - mnoge izgubljene bitke i dobijeni rat...
Okrugli sto sa rotacionom pločom, napuštali su sve češće i sve brže, kako bi išli u sporedne prostorije, da s mukom uriniraju.

1999.

* U dosadašnjim objavljivanjima priče stajalo je ime Mao Dun, ali pošto je to ime poznatog književnika od sada će ići izmišljeno ime Maršala. (riječ autora)

Antologija crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku
07. 07. 2011.
Antologija savremene crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku biće promovisana u Centru savremene umjetnosti u Podgorici – Dvorac Petrovića na Kruševcu – u petak, 8. jula u 21 sat, kao i u Baru ... detaljnije
 
Svemoderna Montenegrina
06. 04. 2011.
U izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz Podgorice objavljena je knjiga “Svemoderna Montenegrina”, autora Borislava Jovanovića.

Riječ je o publikaciji koja objedinjava već objavljene i... detaljnije
 
Ognjen Spahić dobitnik je The Ovid Festival Prize
22. 01. 2011.
Pisac Ognjen Spahić, dobitnik je nagrade The Ovid Festival Prize koja se dodjeljuje u okviru međunarodnog rumunskog književnog festivala “Days and Nights of Literature”.

The Ovid Festival Prize je međunarodna... detaljnije
 
Arhiva vijesti