Koliba suvomeđa, pokrivena pločama, prislonjena uz suru gredu, bila je prva suvota u kojoj su našli živo čeljade.
Dolje, iz mora, dimio je i blistao, Dubrovnik; visoko u prisoju, ostali su napušteni Konavoski Dvori i puste kuće.
Upali su s naperenim mitraljetama. Dočekao ih je procijeđeni koščati starac zapuštene i dugačke, bijele kose.
Čudnovati samotnjak prestrašeno ih je ponudio da śednu – da ih ugosti.
Smjestili su se na škanjeve oko onižeg tavulina od ispucale, neblanjane daske, pogledajući ispod oka jedan drugog, dok je prepanuti starac zaludu nudio konavosku travaricu a nenadni polaznici s visoka odbijali.
Bjeloputi mladić śedio je leđima okrenut vratima a neobrijani, s tek proniklom crnom bradom, prema njemu, naslonjen na četvorokutni čađavi stožer, šljemenjak, okomito usađen nasred kolibe. U stub su bila zabodena nekolika klina o kojima su visile torbice, vreće i povelika kožna borsa.
Starac je nestrpljivo poskakivao oko njih smišljajući čime da ih ponudi, kako da ih zagovori.
- Gospe ti, kako te zovu, mladi viteže! – poče starac da zapomaže falsetom, obraćajući se neobrijanom u rasparenoj vojničkoj odjeći.
Upitani zausti da odsiječe starcu, ali odustade, sa osmijehom pogleda sudruga, pa preko volje izbaci:
- Đoko.
Starac na trenutak zbunjeno zastade a onda u velikoj žurbi nastavi:
- Milo mi je, mladi viteže, i neka da Gospodin da budeš ka tvoj imenjak što posiječe Selim-pašu... A znaš li što je reka Đoko Lazarev, kad su ga pitali kako nadjača silnoga pašu onako izgladnio i nevelik: "Obraza mi, lako! Samo bješe mnogo teško doć do njega"...
Bjeloputi iznenada zapovijedi:
- Skrati, stari! I iznesi ovđe što imaš!
Starac poskoči, uze jedan škanj i namjesti ga pokraj zida naspram vrata, pope se na njega i sa štice, koja je bila na podzidi, na promaji, ispod odignutih ploča, dohvati i iznese poveći kotur sira tvoriona.
- Daj još! – bez zastoja naredi neobrijani.
Starac poskida nekolika preostala kotura pa se užurbano obrati bjeloputom:
- A kako je tebi ime, lijepi momče!
Mladić samo tren zastade pa odbaci:
- Novak!
- I mislio sam da si i ti dobar i od dobrog, - pa u hitnji nastavi da ga ne prekinu.
- Poslušaj što je bilo kad je tvoj imenjak, Novak Ramov, gleda perjanike na Ćipuru kako gađu biljeg livorima. Bješe junak dosta oronuo i zakrmeljao, pa ga jedan, ka komandir, s osmijehom upita: "Bi li ti umio pogodit onu metu, starino?"
"Daj mi livor da probam, đetiću!" Kad mu ga oni dade, Novak pogrbljeno odklima do biljega, stavi cijev posred sride i opali. Nastade grohot i sprdanje a Novak, dajući oružje vlasniku, samo reče: "Nijesam ja nikad bio strijelac, no sam vazda morao da se dobro primaknem neprijatelju, stavim mu cijev na srce, pa tek onda opalim..."
Neobrijani nestrpljivo ustade i podviknu:
- Dosta! No stavi sir u ovu ćesu. I donesi tvorilo! Pa okrećuć se najmlađem, tiše dodade:
- Plati mu!
Sa tvorilom i mašinkom u jednoj i borsom sira u drugoj ruci, neobrijani je silazio niz škalu prema zaglavljenom kombiju natrpanom tehničkim stvarima iz kojih je štrčao vrat električne gitare.
Prolomi se rafal iz kolibe.
Mladić strča niz prlo, dok je jeka nosila glas zapadnom nogaljom Orjena, pa preko planine na istok.

1992.