Hitala je strminom, ispred čete, dugonoga i šesna, dok su joj gusti bičevi vlažne kose pramali niz pleći.
Grabio sam za njom – i mlađi i manji od Milje – ne dajući joj da odmakne, jedva uspijevajući da iskoračim ispred ostalih boraca.
Neretva je ostala za nama, duboko dolje.
Izbili smo na veliku površ prošaranu jezicima snijega i blagim udubinama nad kojima su se kostriješile razbacane stijene i iskošene ploče.
Iako su domaći neprijatelji imali povoljnije položaje i žestoko uzvraćali, brigada ih je u naletu razbila.
Nastavili smo gonjenje pucajući s ruka.
Kud je Milja zaumila, pitao sam se, prateći je.
Prvo su s vidika nestali njihovi konjanici. Zaostali pješaci odmicali su u paničnom trku, pomaljali se iz ulegnuća i nestajali bacajući puške i torbake.
Uporno sam pokušavao da stignem Milju. Nijesam mogao da živim bez nje, zato sam se uvijek trudio da barem budem u njenoj blizini.
Samo nju sam vidio ispred sebe; drugovi su bili iza nas, nastupajući u širokom lancu.
Preskakao sam mrtve i ranjene, obilazio oko uzdrhtalih i unezvijerenih dobrovoljaca i mobilisanih, koji su stajali zbijeni u klupka s rukama dignutim uvis.
Gazio sam kroz šubare s kokardama, vojničku opremu i oružje.
Nikako da stignem Milju.
Bjegunci su bacali sve sa sebe – i kape i kabanice, provijant i plijenjenje stvari: srebrno i kalaisano posuđe, leđene i ibrike, kićene jeleke i šarene šamije, pirune i noževe od pašade.
Milja je krivudala, saginjala se i nešto tiskala u njedra.
Nijesam mogao razabrati što skuplja.
Pred očima mi je treperilo, naizmjenično mrak i svjetlost, tutnjelo mi je u glavi i ušima, a bolovi kao igle prošivali tijelom.
Uočih kako je sve šira preko prsi, kako joj se povelika talijanska bluza, stegnula u struku, nadima.
Jedva sam disao kad Milja stade ispred gomile krša, pade na koljena i poče da razgrće i vadi kamenje.
Kad joj se sasvim primakoh, utvrdih šta je kupila.
Bijaše otvorila rupu u mogili i stala da vadi iz njedara, odjednom, po nekoliko crno-crvenijeh kapica crnogorskih, i sabija ih u rupu.
Kad je sve kape smjestila u otvor nabaca kamenje i odhuknu kao da je zbacila teški teret.
Znao sam da nam je svaka rabota zaludnja – sramotu nijesmo mogli sakriti.