Slobodan Vukanović: Zašto ne progovori Avramije?
| GOZBA U pučkoj avliji Tražio je more na nebu Zidao je nebo na zemlji Hranio je golubove u Parku Trnja Tražio je mogućnost Smisla Laž je postajala Skladište Čekaonica Nade u Beznađu Pučka kuhinja je Opera praznog trbuha ROK TRAJANJA Utrkuju se Čovjek Točak Anatomija Duše Čovjek Kentaur Anatomija Tijela Čovjek Janus Anatomija Vremena Niko nikog ne stiže Niko nikog ne zaustavlja Sreća Ljubav i Ljepota Imaju rok Trajanja Startna stanica je Nada Ciljna stanica Epitaf NIJE ZA PRAŠTANJE Tog jutra rodio se Oblak Mali Oblačić sa velikom vizijom Rastao je Putovao Mijenjao oblik predjela Sanjao zvjezdani grad U njemu On u staklenom dvorcu Vjetrovi su mijenjali njegove navike Veličinu Tamu Svjetlost Od sna ostade sadašnjost Drže se za ruke Oblačić Oblak i Oblačina Otputovaše I dođoše drugi I opet novi Oblaci Oblače i svlače Iskušavaju smrtnost i beskonačnu viziju Nebo je jedno Svakome svoj Oblak To je pravda prirode Mi igramo svoju prirodu Dajemo i predlažemo Ambijent Uloge Maske Ti meni Oblak Ja tebi Munju On njemu Oblak Odgovor dobija Kišom Plavi Oblak dobija Snijeg Naši lični Oblaci Ispravljaju zakone prirode Naša dramaturgija je lijek protiv dosade Odoše Oblačni vojnici u prošlost Mali oblačić trčkara za ratarima Nahranio gladno bilje Natopio žedno voće Ne predviđaju mu blistavu karijeru Njegov brat je uplašio jato ptica Potjerao pčele Kakav će to biti Oblačnik oklopnik Pamtiće ga sve živo i živuće Oblačno i Naoblačno sa vizijom Grmljavine Samo su takvi za pamćenje Istorija ne prašta TRAGAČ Šta je sa savršenstvom? Šta je sa lovom na obmane? Majstori skrivaju Iluziju Izgubljeni stvaraju Istoriju Mogućnosti Iluzija u nastavcima zida Nadu Epitaf je Tačka Mudrosti samom sebi Pronalazač Tačke postaje Čuvar Biografija je lift pokretni Ili je “u kvaru” Na čudnom sam brodu Pješačim plivam letim... Veliki igrač na žici zavisi od sitnica Male stvari dobijaju glavne uloge Mrav je preskočio kita Tragač je pronašao Tačku I trougao može biti Lopta ARENA U čovjeku kamen spava U kamenu srce srne Kamilica se brani koprivom Igraju se moć i nemoć Pobjednici se vraćaju Gubitnici putuju maglom Priroda je izmislila arenu Životinje pravila igre LOV Lovac riječi ulovi krov Njemu kuća puna neba Nama prazna mreža I nada na nebu ELEGIJA SUTONA Poželio sam gospođicu Bila je proljeće Bila je jorgovan Bila je nar Ja tragač zlatnog runa A onda Kad sam je imao Bi jesen Snježile su godine Uspomene rađale magle Kažu iz duše se čuju zvona Čekam... Svaki suton je elegija UZDRŽITE SE Žene su anđeli Zato ih treba božanski I donijeće ti male bogove Žene su torokuše Sa njima pasji I donijeće ti lujku Bez obzira na položaj Ležeći stojeći sjedeći Žene prinose plodove Političari su kurve Njih ne treba jebat Ako zatrudne Rodiće se potop Onda neće pomoći ni Nojeva barka Molim vas ne jebite političare Uzdržite se U ime opstanka UČESTVUJTE U REBUSU KVANTNE TEORIJE (V. Radovanović “Sferoon”. Kompjuterska animacija: formule, teleportacije živih bića i predmeta. Laseri stvaraju likove i građevine.) Ovdje Jesam Ovdje Nisam Malecki Fotoni Lutalice i beskućnici Naučili da bježe I da se vraćaju Drznici Fotoni Ne poštuju ni zakone Ni teorije Ujedinili se sa Laserima Vrbuju Atome i Molekule I oni će Ovdje Jesam ovdje Nisam I sve to po nagovoru naučnika Gospodina Antona Cajlingera Po njemu Nisam više sa vama Tražite me Procvjetala ruža Teleportacije Učestvujte u rebusu Kvantne teorije ZAŠTO NE PROGOVORI AVRAMIJE? Objesio se o hrast Avramije. Smije nam se svake večeri. Čujemo njegov kikot, nama u inat. Plašimo se osvete. Svi se osjećamo krivcem, a ne znamo pravog. Sumnjamo u sebe. Gavranu prerezasmo grlo. Zajahasmo pijetla. Prkosi nam Avramije. Nek dođe, neka kaže ko je kriv. Muči nas, a mi čekamo. Čini ne pomažu. Strijepimo od svakog šuma. Kažu, Avramije se pretvorio u kamen, drvo, psa, ribu, sovu... Sve i svašta posmatra. Njegova ćutnja nas ubija. Klati se obješen, grana Škripi. Zašto ne progovori Avramije? PRIBIL ČEKA VEPRA Vatra osvijetli kolibu. Polunagi ukućani čekaju molitvu Pribilovu. Gledaju ga kao boga hrane i zaštute. Ugasi žar, iz njega dim, iz dima nada za snagu, za brzinu, za vještinu. Pribil u transu raste, postaje moćan. Lomi se drvo, stijena puca. Govor postaje jeka, huk. Magija osvaja um i vazduh. Samo da vepar sjutra bude sporiji, da mu mag oduzme snagu. Moli Pribil a nejač drhti od studeni. Snijeg pokrio moćne i slabe, site i gladne. Pribil čeka vepra. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||