sad je to mir sabrane prošlosti
i noćas bdim nad njim
Od perioda u kojem „snovi nam bjehu najveći posjed“ pa do „vatre od kojih ti se još koža žari“ i koje „sad su pepeo / po kojemu možeš zaigrati“ nalik koralnom sprudu prostiru se nanizane svakodnevnice gradeći čitav život koji o sopstvenom sjaju, ali i bolima, odlučan je posvjedočiti. Svježinom i očaravajućom razigranošću duha koja svakim stihom mami i golica, bez nagovaranja i podmićivanja, Mladen Lompar odvodi nas u predjele saučesništva i predaje, predjele u kojima jedino postaje nam bliska njegova poezija za čitanje – doživljavanje, uživljavanje i proživljavanje, ali i nikada stvarno oslobađanje. Ono što uvijek iznova iznenadi i obraduje u poeziji zasigurno najvećeg crnogorskog pjesnika Mladena Lopmara jeste upravo to nepostojanje čitaoca kao nevinog i pošteđenog u svojoj čitalačkoj udobnosti. Pristanak na čitanje je pristanak na bezrezervno učestvovanje, na zajedničko traganje za skrivenim špiljama i lukama privremenog počinka.
"Vrijeme u kojemu sam prošlost – hronike rastrojstva" predstavlja svojevrsni dnevnički zapis, mozaik životnih igrokaza, iznova otkrivenih "školjki ispod pijeska" od kojih svaka zbira svoju samoću, samoću života kojem pripada, ali i vremena kojeg više nema. No, svaka od njih u sebi nosi i toplinu opstojnosti i tajnu ili zagonetku, pa i izvjesno rasterećenje prepoznavanja u novom i drugačijem ostavljanju, tačnije odlaganju, jer „nema mjesta / na kojemu bi mogli / spustiti svoje breme“.
Snaga da se ponire „s onu stranu sebe nekadašnjeg“, bez posustajanja na tom putu koji je po svojoj prirodi daleko od svake ugodnosti i za koji pribježišta iznova se moraju pridobiti, sagraditi, sa pronađenim i istrgnutim ostacima sjete i osmijeha, snova i odlazaka, ljubavi i smrti, svim onim što je „među lovorom pohranjeno / vremenom neoštećeno“, zadivljujuća je snaga kojom odiše svaki stih, svaka pjesma. I oni vidno poprimaju život povrh života, nadživot koji odolijeva nama znanom vremenu, koji može ponijeti sa sobom i sačuvati sve one dragocjenosti koje znače našu prošlost i koje gube svako značenje bez sudionika te prošlosti.
"Vrijeme u kojemu sam prošlost – hronike rastrojstva" pojavljuje se kao kruna višedecenijskog pjesništva Mladena Lompara. Ali i cjelokupnog njegovog umjetničkog i životnog iskustva. Putovanje kroz poeziju koja je pred nama nalikuje i kaleidoskopskoj igri promjene rasporeda koordinata koje određuju posmatrano, kazano, ostavljajući uvijek nešto po strani, nešto nepoznato i tajanstveno u šta ne možemo do kraja zaviriti, a što nas nagoni da sagledamo i narednu promjenu, sljedeću sliku, pjesmu. Unutrašnja skladnost, harmonija i smiraj kojim nas iz stihova zavodi i time još čvršće vezuje za svaku pjesmu ponaosob, otkriva nam ponovo Mladena kao velikog pjesnika, posebno velikog i u neskrivenom priznanju da „neznanje je ubijalo gorčinu konačnosti. I pomisao da je ovo najličnije“. A upravo najličnije jeste.
