ARS br.1-2 god.2009

Ženski Lazar

Uradila sam to opet.
Jednom u deset godina
Uspijem u tome -

Kakvo čudo na dvije noge, moja koža
Svijetla poput abažura nacističke lampe,
Moje desno stopalo
Pritiskivač za papire,
I moje lice bezlični, fini
Jevrejski lan.

Podigni ubrus
O, neprijatelju moj?
Da li te užasavam? -

Nos, očne duplje i čitav niz zuba?
A kiselkasti dah
Će nestati za jedan dan.

Uskoro, uskoro će se meso
Što proguta ga grobna jama
Osjećati na meni lagodno

A ja sam nasmijana žena.
Tek mi je trideseta.
Devet puta kao mačka umirem.

Ovo je Broj Tri.
Koliko smeća treba
Uništiti svaku deceniju.

Nazire se milion vlakanaca.
Gomila ljudi koji krckaju kikiriki
Gura se da vidi

Kako me oni odmotavaju od glave do pete -
Ovo je veliki striptiz.
Dame i gospodo

Ovo su moje ruke
A ovo su moja koljena.
Možda sam samo kost i koža,

Ali sam prava, pravcata žena.
Kada sam prvi put to uradila bilo mi je deset godina.
Bio je to nesretan slučaj.
Drugi put sam mislila
Da nadmašim sebe i da se više ne vratim.
Kotrljala sam se

Kao školjka.
Morali su da me zovu i zovu
I da sa mene skidaju crve što bili su poput ljepljivih bisera.
Umiranje
Je umjetnost, kao i sve ostalo
Ja umirem izuzetno dobro.

Umirem pakleno.
Umirem stvarno.
Rođena sam za umiranje.

Lako je umirati u samici.
Lako je umrijeti i ostati na istom mjestu.
Ali taj teatralni

Povratak usred bijela dana
Na isto mjesto, među ista lica, i isti
Bezosjećajni, razdragani usklik:

"Pravo čudo!"
To me satire.
Naplatiću

Buljenje u moje ožiljke, naplatiću
Slušanje otkucaja mog srca -
A ono stvarno kuca.

Naplatiću, dobro ću naplatiti
Riječ ili dodir
Kap krvi

Vlas moje kose ili komadić odjeće.
Tako, tako, Herr Doktore.
Tako, Herr Neprijatelju.

Ja sam Vaš opus,
Vaša dragocjenost,
Dijete od suvog zlata

Što pretvara se u urlik.
Okrećem se i gorim.
Ne mislite da potcjenjujem vašu brigu.

Razgrćete i čeprkate -
Pepeo, pepeo -
Tamo nema ni kosti ni mesa -

Komad sapuna,
Vjenčani prsten,
Zlatna plomba.

Herr Bože, Herr Lucifer,
Čuvajte se
Čuvajte.

Sa slapom crvene kose
Uzdižem se iz pepela
I proždirem muškarce kao vazduh.

23-29. oktobar 1962. godine


Nakon smrti Silvije Plat, En Sekston je napisala: "Čula sam i ranije da je, bar u svijetu književnosti, od djetinjstva Silvija planirala da postane velikanka. Reći ću Vam da u njoj to nijesam primjećivala. Nešto mi je govorilo da u nju treba vjerovati, ali ne znam što. Previše sam vjerovala u sebe i nijesam mogla da sagledam u kom se pravcu njen pjesnički razvoj kretao. Louel je tada rekao da su mu se dopale njene pjesme i da osjeća kako pogađaju pravo u srž. Nijesam se složila sa njim. Osjećala sam da promašuju srž. (Bile su to njene rane pjesme–pjesme u razvoju, u kojima se rađala njena poetika.) Rekla sam gospodinu Louelu da osjećam da ona promašuje srž i da se to dešava zbog njene preokupiranosti formom. Forma je Silviji bila važna i to je, zapravo, stav svakog dobrog pjesnika. Nije važno kako je ona zove, slobodan stih ili drugačije. Ipak, forma pripada vama ili ne pripada, vaša je ili nije. Silvija tada još nije imala svoju formu. Te rane pjesme bile su kao u kavezu (a kavez tada nije bio njen). Još uvijek nije imala svoj glas, nije zapravo bila slobodna da bude ono što jeste. Znala sam, ipak, da je snažna, vješta, perceptivna, čudesna, plavokosa, ljupka Silvija."

Rouzova navodi da je uz "Groznicu od 41," "Ženski Lazar" pjesma u kojoj je transcendentni feminitet S. Plat najčešće lociran. Ona dodaje da se u ovoj pjesmi aludira i na porijeklo mita i da se rekapitulira ciklična shema umiranja i obnavljanja. Napisana je nedugo poslije pjesme "Tatica" čijim se parom može smatrati. ""Ženski Lazar" mora pobjeći od svojih neprijatelja (iako se oba epiteta mogu pripisati njenom ocu, pluralizovana referenca na kraju pjesme gdje plaši muškarce vjerovatno uključuje i muža, čiji vjenčani prsten ona ostavlja iza sebe). U ovoj pjesmi saznajemo što Elektra postaje kada se oslobodi uticaja oca i muža, kada spozna svoj istinski identitet trijumfujuće boginje koja se uzdiže kao potpuno oslobođeno vatreno biće koje je protagonistkinja, manifest, osnova određenom broju kasnijih pjesama. U ovoj pjesmi predstavlja se dvostruka priroda muške figure; on je bog sunca i bog mrtvih iz podzemnog svijeta (Bog, Lucifer), dva lica jednog božanstva. Heroina je bila udata za ove bogove od kojih su obojica na određen način umrla za nju, što je dovelo do njene smrti u životu; ali sada je njen aspekat boginje koja tuguje utro put aspektu umiruće boginje, boginje koja vaskrsava." S. Plat opisuje ženskog Lazara kao "ženu koja ima veliki i strašan dar da se ponovo rodi. Jedini problem je u tome što prvo mora umrijeti. Ona je feniks, razvratni duh, što god hoćete. Ona je i dobra, jednostavna, veoma dovitljiva žena." Feniks, slika ponovo rođenog istinskog bića, posjeduje magičnu samodovljnost matice. Dok matica rađa svakog drugog člana svoje košnice, feniks se samogeneriše: "Kada napuni pet vjekova života, on... gradi gnijezdo... i umire... mali feniks rađa se ponovo iz tijela svog oca... Kada je ptiće dovoljno staro... ono podiže teško gnijezdo... odnosi grob svog oca, svoju kolijevku... dok ne dođe do grada sunca... " Iako kao sunčeva ptica feniks tradicionalno jeste muško, S. Plat, poput Lorensa, jednog od pisaca kojima se divila, feniksa vidi kao žensko. Rouzova navodi da poput matice, nakon parenja sa kojom mužjak umire, feniks u ovoj pjesmi "proždire muškarce kao vazduh" i, jasno je sasvim, sestra je bijeloj Boginji ili muzi, majki svega živog, drevnoj snazi, stravi i pohoti, ženskom pauku ili matici čiji zagrljaj donosi smrt, zaključuje ona.

U "Memoaru o Silviji Plat," Alvarez pominje njenu neobičnu koncepciju odrasle osobe kao preživjele, imaginarne Jevrejke iz koncentracionog logora uma, i navodi da je ona sarkastično osjetila da je sudbinski predodređena da iskusi smrt jednom svake decenije kao obred inicijacije kroz koji će se kvalifikovati za sopstveni život: "Sam bog zna kakvu joj je ranu, davno u djetinjstvu, nanijela očeva smrt, ali tokom godina tu bol je transformisala u uvjerenje da biti odrastao znači biti spreman na preživljavanje. Tako je, za nju, smrt bila dug sa kojim se morala susresti svake decenije."

Nims navodi da je, na primjer, upotreba rime u zbirci "Ariel" veoma različita. U nekim pjesmama sablasnija je nego ikad. Ali češće je očigledna: ritam je vrhunski ostvaren. Isti zvuk povezuje različite stihove, sa veoma identičnim ritmom.... "Ženski Lazar" na najbolji način ilustruje novi manir. Ovakva rima mogla bi se nazvati kompulsivnom rimom koja se na neki način dovodi u vezu sa potrebama ogorčene psihe. Najveći broj pjesama nakon "Ženskog Lazara," rimuje se na ovaj način, zaključuje Nims.

Alvarez dodaje da smrti ženskog Lazara korespondiraju sa ličnim krizama pjesnikinje. "Možda je lična bliskost sa datom tematikom doprinijela da pjesma bude tako direktna. Ali ono što je posebno fascinantno u vezi sa ovom pjesmom je objektivnost sa kojom se tretira tako ličan materijal. Ona ne pjeva samo o svojim ličnim mukama. Sama bliskost bola ovoj pjesmi daje opšte značenje; kroz ovu pjesmu ona prenosi na sebe patnje svih modernih žrtava. Iznad svega, ona postaje zamišljena Jevrejka. To je važan elemenat u njenom radu i to iz dva razloga; prvo, jer svako čija tema je patnja ima već postojeći moderan primjer pakla na zemlji u koncentracionim logorima. Ono što je važno nije fizičko mučenje, jer sadizam je opšteg karaktera i vječan, već moderan način na koji razne tehnike mogu biti korišćene da se u potpunosti uništi ljudski identitet. To je mučenje u kome muško i žensko postaju jednaki objektima na pokretnoj traci, sasvim bez identiteta. Ta anonimnost bola, u kojoj dostojanstvo nije moguće, jeste tema pjesama Silvije Plat." Pjesma se, prema Alvarezu završava konačnom, odbrambenom, očajničkom potvrdom svemoći.

U tekstu o S. Plat i konfesionalnoj poeziji iz pera Rozental, autorka navodi da je ova pjesma, poput mnogih drugih iz zbirke Ariel, isprovocirana nekom vrstom čudnog terora, mirnog središta histerije, trijumfalnog naleta afirmativne projekcije koja dolazi sa jasnom percepcijom očajanja od strane energičnog, kreativnog duha. "Ove moje nove pjesme," napisala je Plat u jednom neobjavljenom prijepisu, "imaju jednu zajedničku karakteristiku. Sve su otprilike napisane u četiri sata ujutru-taj mirni, plavi, gotovo vječni sat prije nego što se pijetao javi, prije nego što beba zaplače, prije nego što mljekar zazvecka dok boce sa mlijekom spušta ispred mojih vrata." Eto simbolične scene njihovog stvaranja. Interesantno je, što Rozental i potencira, da u ovoj pjesmi dolazi do postepenog otpuštanja stvaralačke energije, nakon samorugajućeg iskaza, "uradila sam to opet;" početnim stihom, razrađuje se specifičan pokret, koji postaje sve moćniji, kako se pjesma razvija. Na kraju, nakon što je u dubine svoje duše potisnula čitavu porodičnu matricu, kanibalističku erotsku ljubav, i društvo koje simbolički uništava uništavajući sebe, sebi obećava ponovno rođenje. Ponovno rođenje je formulisano kao prijetnja: u svom demonskom bijesu ona će ustati iz groba; ona je vještica koja ’proždire muškarce,’ zaključuje Rozental.

Žaklin Rouz navodi da je Plat pisala o zabludama u svom umu i van njega, tragajući za vezama među njima, uočavajući kompleksnu logiku koja povezuje i spaja njihove često suprotstavljene zahtjeve. Njeno pisanje često prevazilazi samu granicu koja se neprestano određuje u njenom imenu. Ovaj ostatak je istorijski, politički... Nigdje se ovo jasnije ne navodi nego u momentu kada Plat koristi istorijske reference, gdje je uvijek u pitanju implikacija psihe u istoriji, i istorije u psihi. Rouz navodi da je Plat često kritikovana zbog načina na koji je svoju ličnu mitologiju preplijetala sa istorijskim momentima i događajima, posebno fašizmom i holokaustom: ona je optuživana za trivijalizaciju istorije, grandizaciju sopstvenog bića, za pretvaranje stvarnog užasa u fantaziju, iskorišćavanjem takvog užasa kao metafore za otkrivanje i izražavanje same sebe.

ARS br.1-2 god.2009