ARS br.1-2 god.2009

Nova godina u Dartmuru

Reći ću ti novost: svaka malena drečava
Prepreka obložena je staklom i čudesna,
Svjetluca i zvekeće u svečevom falsetu. Samo ti
Ne znaš kako da se spasiš od iznenadnog klizanja,
Zasljepljujuće, bijele, strašne, nepristupačne padine.
Preko nje se ne možeš uspeti riječima koje znaš.
Neće ti pomoći ni slon ni točak a ni cipela.
Došli smo samo da pogledamo. Previše si mlad
Da bi poželio svijet u staklenom šeširu.

1962. godine


Među narcisima

Okretan, kriv i siv kao ovi martovski štapovi,
U plavoj jakni Persi se priginje među narcise.
Oporavlja se od nečeg na plućima.

I narcisi se klanjaju nekoj velikoj stvari:
Ona bučno drmusa njihove zvijezde na zelenom brežuljku gdje Persi
Njeguje tegobne šavove, i šeta i šeta.

Ima nekog dostojanstva u tome; ima i formalnosti -
Cvjetovi što bujaju kao zavoji, i čovjek koji se oporavlja.
Oni se klanjaju i uspravljaju: trpe takve napade!

A osamdesetogodišnjak voli mala stada.
Veoma je žalostan; užasni vjetar iskušava njegovo disanje.
Narcisi podižu pogled kao djeca, brzo, blijedo.

5. april 1962.


Brijest

          za Rut Fejnlajt

Spoznala sam dno, reče ona. Opipala sam ga pipcima svog
velikog pulsirajućeg korijenja:
To je ono čega se bojiš.
A ja ne: već sam bila tamo.

Osluškuješ li more u meni,
Njegove pokore?
Ili glas ništavnosti, što bijaše tvoje ludilo?

Ljubav je sjena.
Kako ti lažeš i plačeš kad ljubav nestane
Slušaj kako odjekuju kopita njena: otrgla se, kao konj.

Galopiraću neobuzdano tako čitave noći,
Dok glava ti ne otvrdne kao kamen, a mali busen jastuk postane,
Odjekivaće, odjekivaće sve.

Ili da ti donesem otrova zvuk?
Ovo sada je kiša, ova velika tišina.
I evo plodova njenih: kao arsenik su, kalajno bijeli.

Propatila sam surovosti sunčeva zalaska.
Spržena do korijena
Moja crvena vlakna gore i stoje, ruka od žica.

Sada se raspadam u komade što unaokolo lete poput buzdovana.
Po vjetrini takve žestine
Nema stajanja po strani: moram urlikati.

I mjesec je isti, okrutan: tako jalov,
Vukao bi me naokolo bez milosti.
Njegovo me blještavilo ozljeđuje. Ili sam to ja njega uhvatila.

Puštam ga. Puštam ga da ide
Umanjen i ravan, kao nakon kakvog hirurškog zahvata.
Kako me tvoji teški snovi obuzimaju i odjeljuju.

Opsjeda me urlik.
Noću on izlazi i uzbuđen tumara
Kukama hvatajući nekog da voli.

Užasava me ta mračna stvar
Što u meni spava;
Čitavog dana osjećam njene blage, paperjaste nabore, njenu zloćudnost.

Oblaci prolaze i raspršavaju se.
Da li su to ličine ljubavi, blijede nepopustljivosti?
Da li zbog takvih ja ranjavam svoje srce?

Više od ovog ja spoznati ne mogu.
Kakvo je to, to lice
Ubitačno u svom obuzimanju grana? -

Njegove zmijaste kiseline ljube.
Ono volju okamenjuje. To su podvojene, usporene mane
Koje ubijaju, ubijaju, ubijaju.

19. april 1962. godine


U ovoj pjesmi koju je S. Plat posvetila pjesnikinji Rut Fejnlajt, Bušner je prepoznao ključni simbol, simbol mjeseca, koji ima dvostruko značenje: mjesec je muza i posvojena majka. Pjesma je inspirisana tekstom "Tri žene," na kome je S. Plat radila do marta 1962. godine. ""Brijest" ili, podesnije, ženski duh zatočen u brijestu, priča Platovoj ali se može interpretirati i kao njena projekcija. Mjesec je Meduza, lice boginje-kučke. Pjesma je napisana u vrijeme kada su njene anksioznosti i oslobođena energija gurali ka eksploziji. "Brijest" je dobra pjesma, iako neujednačena, nesigurna u sopstveni glas i narativni fokus, proba, generalna proba za bolje pjesme koje će uslijediti." U ovoj pjesmi, navodi dalje Bušner, evidentno je slabljenje granice između stvarnosti i fantazije. Metafora pomjera personu bliže ka panteističkoj svijesti o prirodi.


Posjekotina

          za Suzan O’Nil Rou

Kakvo uzbuđenje -
Moj palac umjesto luka.
Vrh je sasvim smaknut
Ostala je samo neka

Šarka,
Parče kože kao šešir,
Mrtvački blijedo.
I taj crveni pliš.

Mali hodočasniče,
Indijanac te je skalpirao.
Tvoj tepih kao ćureća ćatma
Odmotava se

Pravo iz srca.
Stajem na njega,
Stiskajući bocu
Ružičastog fiza.

Proslava ovo je prava.
Iz zjapa
Milion ratnika dotrčava,
U crvenom kaputu svi su do jednog.

Na čijoj li su strani?
O moj
Kepecu, ja sam ti bolesna.
Pilulu sam uzela da bih ubila

Jadno
Papirnato osjećanje.
Saboteru,
Ti kamikazo -

Mrlja na tvojoj
Kju Kluks klanovskoj
Kukuljici od gaze
Tamni i gubi boju i kada se

Sklupčana
Srčika tvog srca
Suprotstavi svom malom
Mlinu tišine

Kako skačeš -
Trepanirani veteranu,
Prljavušo,
Palče visuljče.

24. oktobar 1962.


U studiji pod naslovom "Revizija života: Ariel pjesme Silvije Plat", Suzan R. Van Dajn piše da su pedesete i šezdesete godine za Silviju Plat bile istorijski momenat. U dnevniku S. Plat ostala su zacrtana dva cilja, da postane savršena majka i poznata pjesnikinja uprkos kulturološkim mitovima koji definišu ženski samoizraz kao najsavršenije ostvaren u domaćoj drami podizanja djeteta. U poeziji koju je nakon rođenja svoje djece napisala S. Plat, kako navodi Van Dajn, bilo je potrebno da revidira centralnu metaforu koju su kasnije identifikovale feminističke kritičarke. Da li su majčinstvo i pisanje kongruentni ili kontradiktorni? Da li je metafora analogna majčinstvu ili ambivalentna odbrana protiv njega? Ona navodi da za Plat majčinstvo nije bilo stabilna, unifikovana ili transparentna kategorija; ono što bi moglo da znači trebalo je neprestano refigurirati u "Arielu". Krv je znak ženskog tijela, sasvim van njenih moći. "Posjekotina" je jedna iz grupe pjesama (uključujući "Šetnju naokolo" i "Makove u oktobru") koje su napisane kasnog oktobra 1962. godine. "Zasnovana je na njenoj opsesiji metaforama čiji je očigledni cilj da događaj iz ženske sfere domaćinstva zaodjene sablasnim humorom."

U svojoj interpretaciji ove pjesme Krol piše da ne postoji nijedan događaj niti detalj u pjesmama Plat koji nema funkciju upotpunjavanja sveukupne vizije. Struktura ove pjesme podsjeća na neke iz iste zbirke ("Ariel," "Ubodi") u kojoj krv izaziva ili oslobađa početno, istinsko biće govornice. Lavers navodi da pjesma "Posjekotina" predstavlja savršeno izraženu, veoma kompleksnu reakciju govornice, mješavinu fascinacije i straha koja nas ostavlja bez daha, lišava narcističke nježnosti prema sopstvenom tijelu, i pojačava intenzitet percepcije koja se prenosi klinički preciznom deskripcijom u početnim stihovima. Ona zaključuje da u pjesmama Plat posjekotine teže da izazovu jaku narativnu tenziju, uglavnom zbog kontrapunkta između gramatičke i ritmičke strukture i ponekad kada ritam postane opsesivno označen, javlja se osjećaj zle slutnje veoma sličan klavirskoj pratnji u romantičnim baladama kakve su Šubert, kao, na primjer, u pjesmi "Dolazak košnice."


Ariel

Zastoj u tami.
A onda mi pogled puče na nestvarno plavetnilo
Brda i daljine.

Božanska lavice,
Kako srastamo u jedno,
Stožer peta i koljena!-Brazda

Puca i odmiče, sestra je
Smeđem luku vrata
Koji ne mogu zgrabiti,

Bobice
Nalik crnačkom oku šalju mi mračne
Kuke -

Crne slatke krvave zalogaje,
Sjenke.
Nešto drugo

Vuče me kroz vazduh -
Bedra, kosa;
Komadići s peta mojih.

Svlačim se ja
Bijela Godiva -
Mrtve su ruke, mrtve su strogosti.

Sada se
Pjenušam ka pšenici, svjetlucanju mora.
Urlik djeteta

Stapa se sa zidom.
A ja
Ja sam strijela

Rosa što se
Zajedno sa drumom samoubilački baca
U crveno

Oko, kotao jutra.

27. oktobar 1962. godine


U studiji koja je izazvala najžešću reakciju Teda Hjuza, Žaklin Rouz piše o njegovoj ulozi u životu Platove, u priređivanju pjesama za zbirku "Ariel", i uništavanju njenog posljednjeg dnevnika ("U tim danima smatrao sam zaboravnost esencijalnim dijelom preživljavanja," izjavio je jednom Hjuz), ali i o tome kako je Plat konstituisana kao književni objekat na bojnom polju kulturološkog preživljavanja. Hjuz je prikazan kako ućutkuje Plat, mijenjajući njen glas zbog sopstvenih interesa. Rouzova takođe navodi, ukazujući na stavove Alvareza, da se Plata zajedno sa Louelom smatrala prvakinjom novog pravca u poeziji koji je u to vrijeme naslovljen ekstremizam. Ovaj pokret Alvarez postavlja nasuprot drugom koji se razvijao u isto vrijeme a čija osnovna karakteristika je visoki formalizam. Plat i Sekston bile su jedine žene uključene u Alvarezovo obnovljeno izdanje antologije "Nova poezija" iz 1966, koja je prvi put objavljena 1962. godine kao dio definicije nove vrste pisanja. Bušner pjesme iz zbirke "Ariel" smatra sredstvom pomoću koga je S. Plat iz sebe izbacila otrov koji ju je godinama trovao; on tvrdi da su ove pjesme bile poput katarze za potisnuta osjećanja. U ovoj zbirci Plat je, prema njegovim navodima, stvorila savršenu mateforu za oslobođeno novo biće i za umjetnost koju ono mora da stvori - on je naziva očajničkom, ali uzbudljivom umjetnošću koja je svoj pravi iskaz pronašla u maskulinom nagonu za moći.

Citirajući Alvareza koji je S. Plat bio neka vrsta impresarija, Bušner navodi da je on ukazao na cirkularni tok pjesme "Ariel" koji je bio njeno omiljeno stilsko sredstvo, ali i da Alvarez u svojoj interpretaciji pjesme nije stigao do najdubljeg sloja strukture, koji nas vodi do Silvijine ljubavi prema prenošenju nedelikatnog značenja i koja je isključivo proizašla iz uvjerenja da je boginja-kučka bila muško u svojoj težnji za moći i osvetom. On sugeriše da se ova zbirka mora čitati kao alegorija o umjetnosti koja koristi spermatozoid kao svoju ključnu metaforu. Prema Krolj u pitanju je pjesma o snažnom dramskom iskazu, o iskustvu eklektičkog jedinstva. Godiva, razdvojene brazde, kuke i bobice, kotao jutra, direktno evociraju osjećaj ekstatičke transcendencije. Ona navodi da ime konja, Ariel, sadrži ključ za razumijevanje ove pjesme; ime, na način na koji ga Plat upotrebljava, je sasvim konkretna biblijska referenca kojom se aludira na vatreno žrtvovanje, purifikaciju i transcendenciju. Van Dajn navodi da je u čitavoj zbirci, a posebno u pjesmi o kojoj je riječ, Plat veoma drska u usmjeravanju svoje poetike kroz strastvenu transsupstantaciju ženskog subjekta. Čak i u ovom slučaju stvaralačka sloboda ističe se kroz figure koje su simbolički tjelesne i transgresivno seksualne, zaključuje Van Dajn.

Alvarez je napisao da je u ovoj pjesmi najteže odvojiti jedan elemenat od drugog. U pitanju je i tema; jahačica je jedno sa konjem, konj je jedno sa brazdom, a rosa na brazdi je jedno s jahačicom. Postoji, prema Alvarezu, u ovoj pjesmi još jedna naročitost; iako je nominalno o jahanju konja, pjesma je na čudan način "nematerijalna" kako je i sama pjesnikinja rekla. Svi detalji su duševni. Konačno, pjesma nije samo o pastuvu Arielu; ona je i o momentu kada zastoj u tami prestane da bude statičan, kada je potencijalna žestina životinje "puštena sa uzice." Ona je o žestini jahačice. Kao i mnoge od njenih kasnijih pjesama ona je o oslobađanju moći, o traganju za korijenima i opipavanju korijena njene sopstvene unutrašnje žestine.


Makovi u oktobru

Ni suncem udareni oblaci ne mogu jutros satkati takve
suknje.
Ni žena u ambulantnim kolima
Čije crveno srce tako zapanjujuće cvjeta kroz vlakanca njenog
kaputa -

Dar, ljubavi dar
Netražen
Od neba

Koje blijedo i užareno
Potpaljuje svoje ugljenmonokside, očima
Mutnim i ukočenim ispod polucilindara.

O Bože moj, što se to od mene napravi
Kad ova mrtva usta razjapljena vrište
U šumi prekrivenoj injem, u zori od mirisa različka.

27. oktobar 1962

ARS br.1-2 god.2009