ARS br.1-2 god.2009

Dva pogleda na sobu sa leševima

(I)
Onoga dana kada je posjetila dvoranu za seciranje
Položiše četiri čovjeka, crna poput spaljene ćurke,
Što upola su bili načeti. Kiselkast zadah
Kaca smrti već se bijaše uhvatio za njih;
Momci u bijelom latiše se posla.
Glava njegovog leša već se bila urušila,
I jedva da je mogla razaznati išta
Kroz ruine lobanje i stare kože.
Tek žućkasti komadi vlakna držali su je da se ne raspadne.

U teglama plutaju i svjetlucaju bebe pužastih nosića.
On joj pruža isječeno srce poput napuklog predmeta iz
porodičnog nasljeđa.

(II)
U Brojgelovoj panorami dima i pokolja
Samo dvoje ljudi ne vidi vojsku strvinsku:
On pluta po moru satena njenih plavih
Sukanja, i vodi pjesmu u pravcu
Golog joj ramena, a ona se naginje preko njega
I prstima prepliće preko notnog papira,
Oni ne čuju violinu u rukama smrti,
Što zasjenjuje njihovu pjesmu.
Ljubav flamanskih ljubavnika cvjeta; ali neće još zadugo.

Pustoš, ogrezla u boju, pošteđuje ipak
Budalastu, tugaljivu zemlju u donjem desnom uglu.

1959. godine


U tekstu o S. Plat i konfesionalnoj poeziji, Rozental navodi da ova pjesma predstavlja pokušaj da se jednostavnom jukstapozicijom u vezu dovedu šokantna, lična iskustva, brutalne činjenice o smrti sa opštom temom smrti na način kako je predstavljena na Brojgelovoj slici "Trijumf smrti", kao i sa transcendentnom prirodom umjetnosti što ukazuje na preokupacije u kasnijoj poetici Platove... Rozentalova navodi da je nakon pjesnikinje smrti Ted Hjuz napisao da u njenoj kasnijoj poeziji živi čudnovata muza, goletna, bijela i divlja u "skeletnoj kukuljici", koja pluta iznad pejzaža kao na slikama primitivnih slikara, poput plamteće, luminozne vizije raja. Raja, koji je u isto vrijeme jezovito zastrašujući, stalno mjesto prikaza vizija smrti.


Kolos

Nikada te više neću moći sastaviti,
Pokrpiti, zalijepiti i uzglobiti kako treba.
Njakanje mazge, groktanje svinje i prostačko kokodakanje
Čuju se sa tvojih velikih usana.
Gore je ovdje no u seoskom dvorištu.

Prorokom možda smatraš sebe,
Glasnogovornikom mrtvih, ovog ili onog boga.
Već trideset godina se mučim da
Isčistim mulj iz tvog grla.
Ne postajem zato nimalo mudrija.

Penjem se malim stepenicama sa kantama ljepila i kofama lizola
Vučem se poput mrava u mrtvačkoj povorci
Po korovom izbrazdanim oranicama tvog čela
Da uklopim silne komade lobanje i isčistim
Goletne bijele humke tvojih očiju.

Modro nebo iz Orestije
Tvori luk iznad nas. O, oče, sam za sebe
Ti si dovoljno tajanstven i stvoren od istorije kao rimski Forum.
Raspakujem ručak na brežuljku crnih čempresa.
Tvoje ižlijebljene kosti i akantske kose pobacane su

Po liniji horizonta u svojoj staroj anarhiji.
Nije dovoljan udarac groma
Da se napravi takva ruina.
Svijam se noćima u rogu izobilja
Lijevog uha tvog i, zaklonjena od vjetra,

Brojim crvene zvijezde i one modre kao šljive.
Sunce se u mukama rađa pod stubom tvog jezika.
Za moje se sate udala sjenka.
Ne osluškujem više udaranje kobilice
Po pustom kamenju pristaništa.

1959. godine


Hjuz je jednom napisao kako je S. Plat prije prve zbirke pjesama koja je objavljena pod naslovom Kolos, "napisala veliki broj stihova, posebnih i jedinstvenih, sa zbijenim nizom inspirativnih fraza koje bi pjesnik bilo kog doba bio srećan da je sačuvao. Ali ona nikada nije sačuvala stih ili frazu. Rane pjesme pisala je veoma polako, sa rječnikom otvorenim na koljenima, čudnim rukopisom poput mozaika, gdje svako slovo stoji odvojeno u djelu, samo sebi hijeroglif. Kada joj se pjesma ne bi dopala, iscijepala bi papir. Nikada ništa nije čuvala. Svaka pjesma rasla je iz svog korijena na mučan, spor način, kao kad se rješava kakav matematički problem: grizla je usne, debelom crnom linijom zaokruživala je svaku riječ koja bi je uzbudila sa stranica rječnika."


Jutarnja pjesma

Ljubav te pokrenu kao raskošni, zlatni sat.
Babica te udari po stopalima, i tvoj jednolični plač
Zauze svoje mjesto među elementima.

Naši glasovi odjekuju, uveličavajući tvoj dolazak. Evo nove statue.
Kroz muzej vuče promaja, tvoja nagost
Ugrožava našu sigurnost. Stojimo okolo prazni kao zidovi.

Nijesam tvoja majka
Ništa više od oblaka što rastače ogledalo da pokaže kako ga
Vjetar polako otklanja rukom.

Čitave noći tvoj dah leptirice
Treperi među poređanim, ružičastim ružama. Budim se i slušam:
Daleko more šumi u mom uhu.

Dovoljno je da zaplačeš i ja se dižem iz kreveta, teška kao krava
I rascvjetala u viktorijanskoj spavaćici.
Otvaraš glatka ustašca kao mače. Četvorouglasti prozor

Pobjeljuje i guta svoje mutne zvijezde. Sada se okušavaš
U izricanju mnogih poruka;
Jasni glasovi se uzdižu kao baloni.

19. februar 1961. godine


Vertikalna sam

Ali radije bih bila horizontalna.
Ja nijesam drvo sa korijenjem u zemlji
Što minerale siše i majčinsku ljubav
Da mu svakog marta iznova zablista zeleni list,
Ja nijesam ni ljepotica baštenske leje
Što je prate mnogi uzdasi, veličanstveno obojena,
Nesvjesna da uskoro mora da ogoli.
Drvo nije kao ja, ono je besmrtno
A cvijet nevisok, smjelo iznenađuje,
Pa poželim dugovječnost prvog i smjelost drugog.

Večeras, kroz slabašnu svjetlost svijeća,
Drveće i cvijeće rasipa svoje ledene mirise.
Koračam kroz njih ali me niko, niko ne primjećuje.
Pomislim ponekad da im usnula,
Misli raspršenih,
Najviše na svijetu ličim.
Prirodnije je kada legnem na zemlju.
Tada nebo i ja započinjemo povjerljive razgovore,
A kada me konačno na zemlju polože biću korisnija:
Drveće će moći još jednom da me dodirne, a cvjetovi će naći
vremena za mene.

28. mart 1961. godine


Mjesec i tisa

Ovo je svjetlo uma, hladno i planetarno.
Stabla uma su crna. Svjetlo je plavo.
Pod moje noge trave polažu tuge kao da sam Bog,
Peckaju mi članke i šapuću o poniznosti.
Kužne, sablasne magle opsjedaju ovo mjesto
Odvojeno od moje kuće redom nadgrobnih spomenika.
Jednostavno ne vidim gdje se odavde može stići.

Mjesecu se ne može prići. Lice mu je jedinstveno,
Bijelo kao zglavak i užasno uznemireno.
Kao tajanstveni zločin za sobom vuče more; na licu mu leži
Skamenjen očaj. Ja živim ovdje.
Dva puta nedjeljom zvona zateknu nebo -
Kad osam golemih jezika potvrđuje vaskrsnuće.
Na kraju, oni jednolično zaječe sopstvena imena.

Tisa se šilji ka nebu. Gotskog je oblika.
Oči je prate i pronalaze mjesec.
Mjesec je moja majka. Nije dražestan kao Marija.
Iz njegovih modrih odora izlijeću mali šišmiši i sove.
Kako bih rado vjerovala u nježnost -
Lice kipa, ublaženo svjetlošću svijeća,
Obara svoje blage poglede baš na mene.
Pobijeđena sam, odavno. Oblaci cvjetaju
Plavi i mistični i zaklanjaju lica zvijezda.
Unutar crkve, sveci će sasvim pomodrjeti,
Dok na nježnim stopalima plutaju preko hladnih klupa,
Svetost će ukočiti njihove noge i lica.
Mjesec ništa od toga neće vidjeti. Ćelav je i divalj.
A tisa šalje poruke tmine-tmine i tišine.

22. oktobar 1961. godine


Krol piše da su suprotstavljeni pejzaži i nadahnuće muze omeđeni konfliktima između pravog i lažnog bića, između smrti i ponovnog rođenja. "Impuls da se odbije neautentično biće ili život i da se prigrli istinsko, izraženo je kroz prikaz muze i pejzaža u pjesmi "Mjesec i tisa". Pravi elemenat govornice nije mauzolej poznatog i poniženog hrišćanstva, već spoljašnja panorama tise i neba kojim vlada mjesec, njena istinska majka. Mjesec*, magična muza, "nije dražestan kao Marija: "ćelav je i divalj, simbol odlučnog neromantizovanog svijeta koji ne pruža nikakve ugode hrišćanstva. Prava religija je paganska, religija ekstaza, predskazanja, proročanstava i znakova."

O ovoj pjesmi Hjuz je napisao sljedeće: "... nasuprot naše kuće je crkva. Rano jednog jutra, prije samog svanuća, vidio sam kako se pun mjesec smješta na veliku tisu koja raste u dvorištu crkve i predložio sam joj da o tome napiše pjesmu. Do podne pjesma je bila završena. Bio sam veoma depresivan kad sam je pročitao. Smatram da nijedna pjesma ne može biti pjesma ako nije iskaz sila koje kontrolišu naše živote, konačne patnje i odluka koje donosimo. Čini mi se da u ovome leži jedina razlika između poezije i ostalih književnih formi. I bez sumnje mogao sam reći da je ovo bila pjesma, možda velika pjesma. Ona je insistirala da je u pitanju samo vježba na zadatu temu."
U tekstu o temama u pjesmama Silvije Plat, Lavers je napisala da mjesec zbog svog cirkularnog oblika i zbog vladanja tokom menstrualne krvi za Platovu stoji kao simbol adekvatan za sterilnost.

*U pjesmama Silvije Plat mjesec je uvijek ženskog roda.


Priredila i prevela: Aleksandra Nikčević Batrićević

ARS br.1-2 god.2009