Silvestar Vrljić: Iziđem li rukom kroz staklo u sobi
| IZIĐEM LI RUKOM KROZ STAKLO U SOBI 1. Kada ti prstima dodirujem lice prenosim na tebe svu draž i težinu kojom se, nespremna na jutarnje svjetlo, zamataš i skrivaš od lađa i brodova koji te kroz prozor vrebaju iz parkova. Moja se jutra razlikuju od tvojih jer bjelinu o kojoj ti govorim nosio sam po svu noć kroz ulice. Tvoja su jutra daleko bolja. Bez bjeline, bez suvišnih kretnji, bez ičega što bismo, pijani i suhi od noći, mogli nazvati srećom. 2. A što ako si u pravu kada me gledaš preko ramena kao kakvu malu stvar, nešto što gubi se pri svakom našem dodiru? Govorio sam stvarima na stolu, svemu što je pred nama ležalo. 3. Govorio sam: iziđem li rukom kroz staklo u sobi hoće li se ono o čemu sam ti želio šutjeti razvući u usne, leći nam na tijela kao sablast? 4. Gledam kako ležiš, sva snježna i puna tišine. Kamo se možemo otisnuti ovako prolazni: ti kao gusta bjelina, ja kao oko na tvom vratu? NEKA NAM JE VODA LEGLA NA OČI 1. Sve što znam ili sam vidio na tvojim prstima presijava mi se na licu kao znak, nešto što utisnula si svakim mirnim pokretom, bilo da je riječ o gibanju ili onome što je izvan tebe. Savladao sam svoje glasove i sada ih razlikujem. Neka me je želja ugrizla za grlo, a ti si otišla do mora, zarila u njega noge i dlanom prekrila lice. Cvijeće je izdržalo i putem si prosula samo sitne oči, pogled koji izrast će u sjećanje. Po meni su iznikle rupe i iz njih će nešto izići. Ali o tome malo znam. 2. Ovo što nas okružuje i obavija, dolazi od mene. Negdje daleko snijeg je prekrio tvoje obrve, ušao ti u govor i sada čeka povoljan znak, trenutak da zamre. Doista sam miran i moji pokreti samo su privid radosti s kojom sam srastao, uz koju sam vrtio u rukama prvi osmjeh, jabuke i vrt. Ako dođeš, ako se pojaviš pred vratima glatka i mirisnih prstiju, što ću ti reći? Nešto mi je smirilo pogled i razvuklo usne. Neka nam je voda legla na oči i što sada? 3. Početak je ono što uzimam ti s usana svaki puta kada primaknem glavu izvoru svjetlosti što raste ti u oku. To što se u tebi savija dok spavaš, duboko je. Ono što u meni pokreće vid okrenuto je tom izvoru, rastu što te ne budi. Kosa ti je srasla s podlogom, mojim ramenom i nečim što nije moje, što okreće se i vrti kao mladi svijet. U to ne mogu ući. To izlazi i ulazi u mene kao šutnja. I tako dalje. 4. A i ja bih želio rasti, biti izvor nečega što vidjet ćeš i uzeti. To je druga strana, to se dogodi kada riječima pljesnem ti po tijelu, kada ti se ime pretvori u čistu nemoć. Zašto si otišla? Zašto nisi ostala, imenovala stvari, tišinu pretvorila u prostor čekanja, u pad? Prazni su dlanovi ipak nešto jasno i čisto. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||