Home

Ruždija - Ruso Sejdović: Poezija

A KAKVU SI ME VIDIO

“Ugrijanu
dahom
moje vatre,
daleko u sebe uvučenu
sa vizijom
o liku gosta niotkuda
što ti nemir unese u dušu.

Rado ličila bi
na dvoje
al´ bila si sama…”

Rim, Aprila 1988.


OSVETA LJUBAVI

Cijelog života
pokušavam o nekoj ljubavi
da pišem.
Sad ona piše po meni
(kao osveta)
sa ranama,
ponekad sa sjetom,
na mom licu
sunčev reljef dubi,
u prostor
ćutnje moje
bjelinu poezije uvlači.
(Na mjestu izgubljenih riječi…)


BIJELA DIRVIJA*
nepoznatoj ženi

Po bijeloj dirviji
pada sjena tvoga lica
i tu jezik svoje topline širim,
do sunca dosežemo,
našoj tuzi preotmemo glas,
a po dirviji
trag rijeke i tvoj plač
korak neki kroz život
do srca i ljudi smrad
oko nas kao kandila
što se prebrzo troše…

Znamo dobro,
da će nas dirvija
nadživjeti…

Modena, 19.01.1989.

*dirvija - marama


POLOVINA

Polovina sam,
u življenu svom,
u iskrenosti,
polovina u čežnji,
polovina sam
neznajući koja,
neznajući zašto.

Polućen strahom
ćutljiv polovinu svoju uzdižem,
za njom se skrivam,
s njom
svoju nutrinu otkrivam,
sluteći samo
u trenu kada ću
čitav biti,
da ću sa ovoga svijeta otići…

Pariz, 19.10.2002.


CIGANSKA DIPLOMA

U ruci kad čekić držim
držak neka mi
sa mesom zaraste,
a gvožđe u dlaku pretvori,
u trenu stvaranja
kalajdžijske mi diplome
u kojoj će stajati
svaki udarac
i zamajac,
da mi neko ne bi
snagu oduzeo
niti muku skratio.

A to što u nogavicu
malj nosim
neka mi Bog oprosti…


DAH SAMOĆE

Negde na pola noći
uokviren
mjesečevom zebnjom,
slušam kako me dah samoće raspara,
pa svićem
u postelji umrlog cvijeća,
i kanim
u neko neprolazno vrijeme
neprohodno za moju bol
i mir
i cio moj
poraženi (ljudski) svijet.

Manastir Svetog Petra,
Vatikan, januara 1989.


OPSTANAK

Oni svi napred
a ja unazad čupav gledam.
I držim se rukama
i nogama opirem
da na neku,
ne daj bože,
stranu
ne izletim.
Tako mi život odmiče

Zato su mi oči
k´o šolje velike,
ja to samo
ravnotežu držim
sa opstankom svojim.

(1989. god. u autobusu na putovanju za Frankfurt)


PONAVLJANJE

Dirneš mjesto
Ispod kojeg krv grana
i to do srca stiže,
sa velikom žudnjom
da se taj događaj
opet ponovi…


PLAKANJA NIJEMA

Iz daljina,
sa usana svijeta osamnog
dopiru pjesme umorne,
nesrećno naoblačene
sa govorom
koji ljude u nevakat zaklopi,
skoro ih usmrti
pred radjanje
a nekoga pred samrt,
lice njihovo zaklanja
od mlijeka majčina
nezasitnog…

Iz daljina
ma koliko bježao
u vene moje dopiru
plakanja nijema,
na sto puteva sto umiranja
na sto puteva sto grobova
ciganskih
nežaljenih
(neželjenih)
lutnjom provejanih…

Kelnska katedrala-Dom, 13. Jul. 1990.


AU!

Vrisnem
kad svi ćute,
misle da i ja ćutim.

Zato moram
na početak stvaranja svijeta
tonove da izmiješam.

Plačne da izbacim,
lelečne da usahnem,
tonove bola da zabranim,
i samo kratak vrisak
na njihovo mjesto da ostavim.

Au!

Dom-katedrala, Köln 24.12.2002.


RANE MOJE

Ja sam još pomalo zaklet
u tvoje
od zla svijeta
ukradene oči.

I kad mimo mog sna mineš,
na dno života
sa pjesmom umrlom
u pustinji mojih usana zadješ.
Gledaju me onda ptice
što me davno
u ruho sveto spoznaše,
dive se mojoj sjeni,
usamljenim ranama na mom srcu
prišivaju život.

I, tako ti
poslije svih jutara živim mila,
bačen nasamo da trpim i da kunem,
ako snage imam
ovaj život silni.

Palagiano, 20.03.1989.


RASKOL

Raskol je sjekira.
Uvijek je neko treći oštri,
jezikom je liže
očima se u nju umetne,
pa se uskomeša laž
i misao se osakati,
zatamni se velom nevidjenim
pa ljudi ne mogu da se objasne
jedino mogu
kad prekasno biva
na groblju svojih osveta
jezika svoga da se uhvate
i da u mraku pate…


SLIČNOST…

Tapkajući tragovima
ja se zapravo
približavam snu;

Noge ciganske
miljama dugačke,
oči zamagljene.
(Da bi me od puta pravog odmakle.)
Ruke mi dedalove mašu
poput krila goluba,
što je na pločniku i previše zauzet
mrvama svojim
da bi poletio,
tapkajući u krug,
identično kljuca u asfalt,
da se ne bi
od svijeta razlikovao.

Jer tako priželjkuje,
barem u snu,
sličan okolnom jatu
i jadu da bude…


UZ MUZIKU CIGANSKU

Ponekad osjetim
(Kad sam ostavljen)
da će životinje da progovore
a ljudi
da će da se
izlaju.

Jedni na druge.

Pošteno.

Kako to samo mečke znaju
uz muziku cigansku.


Antologija crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku
07. 07. 2011.
Antologija savremene crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku biće promovisana u Centru savremene umjetnosti u Podgorici – Dvorac Petrovića na Kruševcu – u petak, 8. jula u 21 sat, kao i u Baru ... detaljnije
 
Svemoderna Montenegrina
06. 04. 2011.
U izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz Podgorice objavljena je knjiga “Svemoderna Montenegrina”, autora Borislava Jovanovića.

Riječ je o publikaciji koja objedinjava već objavljene i... detaljnije
 
Ognjen Spahić dobitnik je The Ovid Festival Prize
22. 01. 2011.
Pisac Ognjen Spahić, dobitnik je nagrade The Ovid Festival Prize koja se dodjeljuje u okviru međunarodnog rumunskog književnog festivala “Days and Nights of Literature”.

The Ovid Festival Prize je međunarodna... detaljnije
 
Arhiva vijesti