A KAKVU SI ME VIDIO
“Ugrijanu
dahom
moje vatre,
daleko u sebe uvučenu
sa vizijom
o liku gosta niotkuda
što ti nemir unese u dušu.
Rado ličila bi
na dvoje
al´ bila si sama…”
Rim, Aprila 1988.
OSVETA LJUBAVI
Cijelog života
pokušavam o nekoj ljubavi
da pišem.
Sad ona piše po meni
(kao osveta)
sa ranama,
ponekad sa sjetom,
na mom licu
sunčev reljef dubi,
u prostor
ćutnje moje
bjelinu poezije uvlači.
(Na mjestu izgubljenih riječi…)
BIJELA DIRVIJA*
nepoznatoj ženi
Po bijeloj dirviji
pada sjena tvoga lica
i tu jezik svoje topline širim,
do sunca dosežemo,
našoj tuzi preotmemo glas,
a po dirviji
trag rijeke i tvoj plač
korak neki kroz život
do srca i ljudi smrad
oko nas kao kandila
što se prebrzo troše…
Znamo dobro,
da će nas dirvija
nadživjeti…
Modena, 19.01.1989.
*dirvija - marama
POLOVINA
Polovina sam,
u življenu svom,
u iskrenosti,
polovina u čežnji,
polovina sam
neznajući koja,
neznajući zašto.
Polućen strahom
ćutljiv polovinu svoju uzdižem,
za njom se skrivam,
s njom
svoju nutrinu otkrivam,
sluteći samo
u trenu kada ću
čitav biti,
da ću sa ovoga svijeta otići…
Pariz, 19.10.2002.
CIGANSKA DIPLOMA
U ruci kad čekić držim
držak neka mi
sa mesom zaraste,
a gvožđe u dlaku pretvori,
u trenu stvaranja
kalajdžijske mi diplome
u kojoj će stajati
svaki udarac
i zamajac,
da mi neko ne bi
snagu oduzeo
niti muku skratio.
A to što u nogavicu
malj nosim
neka mi Bog oprosti…
DAH SAMOĆE
Negde na pola noći
uokviren
mjesečevom zebnjom,
slušam kako me dah samoće raspara,
pa svićem
u postelji umrlog cvijeća,
i kanim
u neko neprolazno vrijeme
neprohodno za moju bol
i mir
i cio moj
poraženi (ljudski) svijet.
Manastir Svetog Petra,
Vatikan, januara 1989.
OPSTANAK
Oni svi napred
a ja unazad čupav gledam.
I držim se rukama
i nogama opirem
da na neku,
ne daj bože,
stranu
ne izletim.
Tako mi život odmiče
Zato su mi oči
k´o šolje velike,
ja to samo
ravnotežu držim
sa opstankom svojim.
(1989. god. u autobusu na putovanju za Frankfurt)
PONAVLJANJE
Dirneš mjesto
Ispod kojeg krv grana
i to do srca stiže,
sa velikom žudnjom
da se taj događaj
opet ponovi…
PLAKANJA NIJEMA
Iz daljina,
sa usana svijeta osamnog
dopiru pjesme umorne,
nesrećno naoblačene
sa govorom
koji ljude u nevakat zaklopi,
skoro ih usmrti
pred radjanje
a nekoga pred samrt,
lice njihovo zaklanja
od mlijeka majčina
nezasitnog…
Iz daljina
ma koliko bježao
u vene moje dopiru
plakanja nijema,
na sto puteva sto umiranja
na sto puteva sto grobova
ciganskih
nežaljenih
(neželjenih)
lutnjom provejanih…
Kelnska katedrala-Dom, 13. Jul. 1990.
AU!
Vrisnem
kad svi ćute,
misle da i ja ćutim.
Zato moram
na početak stvaranja svijeta
tonove da izmiješam.
Plačne da izbacim,
lelečne da usahnem,
tonove bola da zabranim,
i samo kratak vrisak
na njihovo mjesto da ostavim.
Au!
Dom-katedrala, Köln 24.12.2002.
RANE MOJE
Ja sam još pomalo zaklet
u tvoje
od zla svijeta
ukradene oči.
I kad mimo mog sna mineš,
na dno života
sa pjesmom umrlom
u pustinji mojih usana zadješ.
Gledaju me onda ptice
što me davno
u ruho sveto spoznaše,
dive se mojoj sjeni,
usamljenim ranama na mom srcu
prišivaju život.
I, tako ti
poslije svih jutara živim mila,
bačen nasamo da trpim i da kunem,
ako snage imam
ovaj život silni.
Palagiano, 20.03.1989.
RASKOL
Raskol je sjekira.
Uvijek je neko treći oštri,
jezikom je liže
očima se u nju umetne,
pa se uskomeša laž
i misao se osakati,
zatamni se velom nevidjenim
pa ljudi ne mogu da se objasne
jedino mogu
kad prekasno biva
na groblju svojih osveta
jezika svoga da se uhvate
i da u mraku pate…
SLIČNOST…
Tapkajući tragovima
ja se zapravo
približavam snu;
Noge ciganske
miljama dugačke,
oči zamagljene.
(Da bi me od puta pravog odmakle.)
Ruke mi dedalove mašu
poput krila goluba,
što je na pločniku i previše zauzet
mrvama svojim
da bi poletio,
tapkajući u krug,
identično kljuca u asfalt,
da se ne bi
od svijeta razlikovao.
Jer tako priželjkuje,
barem u snu,
sličan okolnom jatu
i jadu da bude…
UZ MUZIKU CIGANSKU
Ponekad osjetim
(Kad sam ostavljen)
da će životinje da progovore
a ljudi
da će da se
izlaju.
Jedni na druge.
Pošteno.
Kako to samo mečke znaju
uz muziku cigansku.
|
