Robert Louel: Čas tvorova
| Djeca svjetlosti Naši su očevi cijedili hljeb iz panja i kama I ograđivali bašte crvenokožačkim koskama; Iz Niske Zemlje Holandije njima je bilo poć: Hodočasnici što ženevska ne pričesti ih noć, I zasadiše ovdje svjetlosti Zmijsko sjeme; I sada reflektori vrte se da rasane Razvratne staklenike na stijeni sazdane, I svijeće pored praznog oltara kaplju, A svjetlost tu je gdje bezdomna krv Kainova lije I žeže, žeže zrnje što zakopano nije. “Govoriti o jadu koji jest u braku” Vruća noć nas tjera da u spavaćoj prozore držimo otvorene. Magnolija nam cvjeta. I život dešavati se krene. Moj uzbuđeni muž kućne raspre ostavlja namah, I pravo na ulice da krstari za kurvama, Slobodni umjetnik na oštrici britve, taj luđak ubiti Može svoju ženu, pa se zakleti da neće više piti. O njegove pohote monotona bijeda... To je nepravda... tako je nepravedan – Došepuri se kući u pet od viskija slijep. Kako ostati živa misao jedina mi je. Na šta radi? Sad svaku noć vežem deset dola- Ra sebi za bedro i ključ od njegovih kola. Proboden klimakteričnom žudnjom, on Zaglibi se nada mnom kao slon”. Čas tvorova Za Elizabetu Bišop Nasljednica s Nautilus ostrva pustinjački zimu u vili spartanskoj proboravi. Iznad mora još pasu njeni bravi. Njen sin je biskup. Njen zakupac je prva vijećnička glava iz našeg sela. Ona je podjetinjela. Sa čeznućem da živi hijerarhijski povučeno kao u vijeku Kraljice Viktorije, kupuje sve kuće nakazne nasuprot obali njenoj i pušta svaku da gnjije. Ove je sezone loše – naša sredina ljetnjeg je milionera izgubila koji ko da iskoči iz Beanovog kataloga. Devetočvornu jolu mu prodadoše, na dražbi, lovcima jastoga. Lisičji crvena mrlja preko Blue Hilla. I svom dućanu dodaje sad naš homić dekorater, za jesen, ukrasni prilog: ribarsku mrežu sa narandžastim plutom, obućar kom narandžasti su i klupa i šilo, zaraditi se ne da u poslu tom, ženit se on je rad. U mračnoj noći jednoj, moj tjudorski Ford pope se na lubanju huma*, tražio sam ljubavna auta. Svjetala oborenih, trup do trupa, ležali su zajedno, gdje groblje slazi ka gradu. U meni pometnja je uma. Iz auta radio blebeće, ‘Ljubavi, o neoprezna ljubavi...’ Moj duh zao, čujem, jeca u svakoj krvnoj ćeliji, ko da mi je ruka na njegovoj šiji... Ja sebi sam pakao**, tu naći nikog nećeš – osim tvorova koji na mjesečini traže štogod za jelo, tapkaju na tabanima duž glavne ulice: bijele pruge, mjesečaste oči plam crven boji ispod liskunskog tornja, tankog i bijelog, crkve Svete Trojice. Dišem gust vazduh, stojeć na vrhu stražnjega stepeništa našeg – tvorica s kolonom mladih loče iz čabra smeće. Klinasatom glavom vadi iz čaše kiselo vrhnje, spušta rep kao nojev, a uplašit je nećeš. ----------------- *Lubanja huma je metafora koja sugeriše da je na tom humu groblje (koje se kasnije i imenuje: Blue Hill – Plavi Hum), ali i puti ka penjanju na Golgotu, koja na aramejskom znači lubanja. ** Ja sam sebi sam pakao – citat iz Sataninog monologa u Miltonovom Izgubljenom raju. Prijevod: Marko Vešović – Omer Hadžiselimović: Naslijeđe |
|
|||||
|
|||||
|
|||||