Home

Robert Louel: Čas tvorova

Djeca svjetlosti

Naši su očevi cijedili hljeb iz panja i kama
I ograđivali bašte crvenokožačkim koskama;
Iz Niske Zemlje Holandije njima je bilo poć:
Hodočasnici što ženevska ne pričesti ih noć,
I zasadiše ovdje svjetlosti Zmijsko sjeme;
I sada reflektori vrte se da rasane
Razvratne staklenike na stijeni sazdane,
I svijeće pored praznog oltara kaplju,
A svjetlost tu je gdje bezdomna krv Kainova lije
I žeže, žeže zrnje što zakopano nije.


“Govoriti o jadu koji jest u braku”

Vruća noć nas tjera da u spavaćoj prozore držimo otvorene.
Magnolija nam cvjeta. I život dešavati se krene.
Moj uzbuđeni muž kućne raspre ostavlja namah,
I pravo na ulice da krstari za kurvama,
Slobodni umjetnik na oštrici britve, taj luđak ubiti
Može svoju ženu, pa se zakleti da neće više piti.
O njegove pohote monotona bijeda...
To je nepravda... tako je nepravedan –
Došepuri se kući u pet od viskija slijep.
Kako ostati živa misao jedina mi je.
Na šta radi? Sad svaku noć vežem deset dola-
Ra sebi za bedro i ključ od njegovih kola.
Proboden klimakteričnom žudnjom, on
Zaglibi se nada mnom kao slon”.


Čas tvorova
Za Elizabetu Bišop

Nasljednica s Nautilus ostrva
pustinjački zimu u vili spartanskoj proboravi.
Iznad mora još pasu njeni bravi.
Njen sin je biskup. Njen zakupac je prva
vijećnička glava iz našeg sela.
Ona je podjetinjela.

Sa čeznućem
da živi hijerarhijski povučeno
kao u vijeku Kraljice Viktorije,
kupuje sve kuće
nakazne nasuprot obali njenoj
i pušta svaku da gnjije.

Ove je sezone loše –
naša sredina ljetnjeg je milionera izgubila
koji ko da iskoči iz Beanovog kataloga.
Devetočvornu jolu mu prodadoše,
na dražbi, lovcima jastoga.
Lisičji crvena mrlja preko Blue Hilla.

I svom dućanu dodaje sad
naš homić dekorater, za jesen, ukrasni prilog:
ribarsku mrežu sa narandžastim plutom,
obućar kom narandžasti su i klupa i šilo,
zaraditi se ne da u poslu tom,
ženit se on je rad.

U mračnoj noći jednoj,
moj tjudorski Ford pope se na lubanju huma*,
tražio sam ljubavna auta. Svjetala oborenih,
trup do trupa, ležali su zajedno,
gdje groblje slazi ka gradu. U meni
pometnja je uma.
Iz auta radio blebeće,
‘Ljubavi, o neoprezna ljubavi...’ Moj duh zao,
čujem, jeca u svakoj krvnoj ćeliji,
ko da mi je ruka na njegovoj šiji...
Ja sebi sam pakao**,
tu naći nikog nećeš –
osim tvorova koji
na mjesečini traže štogod za jelo,
tapkaju na tabanima duž glavne ulice:
bijele pruge, mjesečaste oči plam crven boji
ispod liskunskog tornja, tankog i bijelog,
crkve Svete Trojice.

Dišem gust vazduh, stojeć
na vrhu stražnjega stepeništa našeg –
tvorica s kolonom mladih loče iz čabra smeće.
Klinasatom glavom vadi iz čaše
kiselo vrhnje, spušta rep kao nojev,
a uplašit je nećeš.

-----------------
*Lubanja huma je metafora koja sugeriše da je na tom humu groblje (koje se kasnije i imenuje: Blue Hill – Plavi Hum), ali i puti ka penjanju na Golgotu, koja na aramejskom znači lubanja.
** Ja sam sebi sam pakao – citat iz Sataninog monologa u Miltonovom Izgubljenom raju.


Prijevod: Marko Vešović – Omer Hadžiselimović: Naslijeđe

Antologija crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku
07. 07. 2011.
Antologija savremene crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku biće promovisana u Centru savremene umjetnosti u Podgorici – Dvorac Petrovića na Kruševcu – u petak, 8. jula u 21 sat, kao i u Baru ... detaljnije
 
Svemoderna Montenegrina
06. 04. 2011.
U izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz Podgorice objavljena je knjiga “Svemoderna Montenegrina”, autora Borislava Jovanovića.

Riječ je o publikaciji koja objedinjava već objavljene i... detaljnije
 
Ognjen Spahić dobitnik je The Ovid Festival Prize
22. 01. 2011.
Pisac Ognjen Spahić, dobitnik je nagrade The Ovid Festival Prize koja se dodjeljuje u okviru međunarodnog rumunskog književnog festivala “Days and Nights of Literature”.

The Ovid Festival Prize je međunarodna... detaljnije
 
Arhiva vijesti