Remko Kampert: Protiv ko zna već kojeg uvrštavanja u antologije

ARS br.1-2 god.2006 ARS 1-2 / 2000 Poezija je čin Poezija je čin potvrđivanja. Potvrđujem da živim, ne samo da živim. Poezija je budućnost, razmišljanje o nedjelji koja slijedi, o nekoj drugoj zemlji, o tebi kad ostariš. Poezija je moj dah, pokreće mi stopala, oklijevajući katkad, po zemlji koja to ište. Volter je imao boginje, ali se izliječio popivši između ostalog 120 litara limunade: to je poezija. Ili uzmi zapljuskivanje talasa. Razbijen o hrid zaista nije poražen, no se obnavlja i u tome je poezija. Svaka zapisana riječ atak je na starost. Na kraju pobjeđuje smrt, naravno, ali smrt je samo muk u dvorani pošto je posljednja riječ odjeknula. Smrt je dirljivost.   Bezgranično egocentrično Sebe poznajem najbolje i pišem o onom što najbolje znam. Kod drugih vidim samo cipele i kravatu ili poneki tik a ponekad kakav motiv neku ambiciju što oči njihove čini teškim i odsutnim,      a sve češće i lubanju kroz kožu.   Nedjelja Maštao sam da nedjelju provedem u visećoj ležaljci između dva čvrsta stabla ne visoko iznad zemlje a od neba udaljen dosta daleko da bih se osjećao čovjekom na svom mjestu. Ali kišilo je.   Pljačkaši Davno nekad dođoše pljačkaši, pokradoše novac, porušiše kuću i razgoliše ljubav do skeleta. Onda veličanstveni oganj u nj. Krv, poderana roba, polomljene kosti, prazni kovčežići s novcem, ružičaste glave lutaka: zajedno dime, sve više dima, zmija od dima puže nisko po zemlji, kroz suvo grmlje, preko žute, izgažene trave. Mravi se guše u svome maru, ni skakavac da iz tog kola iskoči. Ovo je stara priča, ali se mora često pričati, ako se valjano hoće vrednovati. (I pljačkaši takođe u ognju nestadoše.) Ja, Ja, Ja Ja imam zube, ja imam cipele, ja imam ruke, malo novca, ali dovoljno cigareta, ja imam tramvajsku kartu, prijatelje po cijeloj Evropi, takođe u Americi, ja nemam kuću, a ko to želi kuću... Ja imam zato ključeve od bivših kuća, u svim kućama gdje dolazim leže moje knjige, ja imam kilometre ulica na koži mojih stopala, ja imam milione ljudi u mojim očima,          ja imam hiljadu stvari da o njima mislim, ja imam glavobolju od razmišljanja. Ja imam prljave nokte.   Protiv ko zna već kojeg uvrštavanja u antologije Poezija je čin odricanja. Odričem da živim, ne samo da živim. Poezija je prošlost, razmišljanje o nedjelji koja je prošla, o istoj ovoj zemlji, o tebi kad budemo razvedeni. Poezija mi kida dah, usporava stopala, umanjujući ih, po zemlji koju to ostavlja hladnom. Volter je imao boginje, ali se izliječio popivši između ostalog 120 litara limunade: to je fakat. Ili uzmi zapljuskivanje talasa. Razbijen o hrid zaista nije poražen, no se obnavlja i u tome je zapljuskivanje. Svaka zapisana riječ je doprinos starosti. Na kraju pobjeđuje smrt, a kako: smrt to je kikot u dvorani pošto je posljednja riječ odjeknula. Smrt je razonoda.   Prijevod na crnogorski: Ljubomir Đurković ARS 1-2 / 2000 ARS br.1-2 god.2006