Raskršća (izbor poezije)
| PREOBRAŽENJA Moj soj je oskudijevao u Tjeskobi Kao ograđene zvjerinje Oči U noći bogatoj Zvijezdama Drugari su vozili fordove I mislili za Hemingveja Da je porno zvijezda Preci su imali Gospodara i Boga A moja nebeska svetiljka Smekšala Kao jesenja krošnja Blago vama Zatekoste me smjernog Kao gospu na starim Portretima POZIV ZA PLES Početak je uvijek bio pjesma. Treba je mijenjati kao staru guvernantu. Stidljivo i nostalgično. U odajama drhte oblici ljudi izduženih udova od samoće i avitaminoze. Čovjeku se jednom prijatelj mora javiti sa robije. Bogovi obično nemaju braće. I sterilni su. Hodočasnici se danas vraćaju Imućniji. Ostarih posmatrajući sunce na zalasku sa licem pljosnatim kao kamen. Važno je znati ćutati. Strašila ne snivaju novogodišnje snove CARU CAREVO Neiskusni pjesnik s instinktom za modernu poeziju liči gorštaku u tuđinskoj tvrđavi sa dopola zatvorenim vratima što ga mame kao i svila gradske vlastele oni sa kojima si se mogao družiti prerano su umrli da bi se ponovo rodili zločesti tri tačke okreni dijalektiku ISTJERIVAČI DUHOVA Egzorcisti zahtijevaju tišinu prvo da se ne govori onda da se ne kreće onda da se ne sluša da se ne plovi vesla narušavaju spokojan izgled vode da se ne stoji pri prozoru nebeske strijele bacaju se po svim otvorima samo u apsolutnoj tišini ima se naslutiti izvjesni položaj duha potrebno ga je opkoliti, opipati na kraju pridobiti ili otjerati u vražju mater VIDIO SAM: TI HODIŠ Vidio sam: ti hodiš i kušaš ljubavnike klonule po gradskim pločnicima u času udruženih asocijacija i parenja proleterijata ostavićeš i mene koji sam te podvodio sve mladim buržujima samoćo, o bestidnice kako te se gnušaju nacionalisti DUŠE NAŠE PUTUJU Duše naše putuju ko vesla zaronjena u pamuk koji se skuplja na bronzana lica mladih proletera. Duše naše putuju ko nada mladog Telemaha ko gnjev fundamentaliste Homeinija. Duše naše plivaju u plavkastim otvorima arhaičnih puškarnica duše naše će odjedriti naočigled zvijeri i kućnih pomoćnica SOLIPSIST Ipak, ne ostavljaj me samog na dnevnoj svjetlosti oglodanog: pribodenog na zatvoreno oko na smrznuti kapak – umramorenog ko razapeta sjenka. Ne ostavljaj me samog. Imam okrutnu krv i mračan rodoslov. Pogledaj u moje srce: vidjećeš prazan kavez i praznu pticu koja odlazi. RASKRŠĆE U međuvremenu smo dobili podbratke stambene kredite plačljivu i nezahvalnu djecu. Žene su postale džangrizave jer smo otromili a nijesmo se uspjeli obogatiti. I zemlja se umnogome promijenila od posljednje nacionalne revolucije. Zatravilo je njeno mrko lice a na sitnogoričnim granama iznad riječnih tokova lelujaju zamršene plastične kese koje je sa smetlišta nanio sjeverni vjetar. Fabričke hale podsjećaju na prazne očne duplje radnička klasa se razmiljela praznih trbuha i srca po buvljacima i gradskim uglovima. Gramzive ruke Nove Klase jednako neštedimice su obujmile one što su prezirali rituale moći kao i one koji se klanjaju svakoj moći pretvarajući ih u neraščlanjenu istrošenu masu zglobova, pršljenova i mesa bez mirisa i bez glasa. Iz ovakvog poraza nije moguće stvoriti nekakav mit jer smo ugaženi od naših oligarha dok smo obilazili oko samih sebe a ne od krvopija što tlače i naše neprijatelje. Je li se onda vrijedilo boriti je li se naša ideja samostalnosti i bratstva od silnog utanačivanja gdje je sloboda gdje je napredak gdje je pravednost pretvorila u brbljanje zbrinutih i ćutnju uvrijeđenih. Je li pravednost blijeda i raščupana zvijezda poprskana muvljim okotom što nezatomljivo ponire u mrklinu u crno zapretano ognjište Je li nas poremećaj krvotoka groktanje, burljanje, bučanje želuca i crijeva rituali sjedenja lažno dobročinstvo glasovi u hodnicima glasine na trgovima ili želja za dopadanjem učinilo slabim, podatnim kratkovidim. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||