Na jednom zazelenjenom brdu, prema sljemenu, sjedi ovčar u hladu jednog stabla. Na ramenima ima runjav kožuh, a na glavi poviši okrugli šeširić, poput zdjele, da se čudiš kako mu ne sklizne dolje, u travu. Oko njega spava nekih pet pasa. I magarac pase malo dalje, a po cijelom obronku brda raštrkalo se stado ovaca. Možda sve skupa nekoliko stotina.
Dolje, u dolini, vidi se cesta kojom katkad prolaze automobili. U jednom trenutku neki se auto zaustavi sa strane i iz njega izađe jedan mladić u sivom odijelu, s mapom pod rukom. Napravi jedan korak, vrati se, ostavi mapu u autu te se uputi uzbrdo prema ovčaru. Ovčar gurne šešir malo unatrag i stade čekati, uspravivši leđa.
Mladić se približi stablu i tog se trenutka psi dignu i nasrnu prema njemu. Kratak zvižduk vlasnika ponovo ih dovede u red. Vrate se kraj ovčara te se opet ispružiše, s njuškama na šapama. Stigao je i mladić do ovčara, pomalo uspuhan. Ima tu uspinjanja.
- Dobar dan, čiča! – reče mladić sagnuvši leđa i naslonivši si dlan na koljeno.
- Dobar dan, momak!
- Iz Bukurešta dolazim, čiča.
- Tako.
- Baš sam tebe tražio.
- Tako – ponovi ohrabrujuće ovčar.
Mladić zašuti na nekoliko trenutaka, reklo bi se zbunjen, zatim nastavi:
- Netko mi je pričao da ti prodaješ sir. Najbolji. Prvoklasni!
Ovčar opet pomakne šešir prema zatiljku. Potom reče blago:
- Eh, momak, bit će da su te krivo uputili. Ja ne prodajem nikakav sir, ni kvalitetan, ni nekvalitetan.
- Kako ne prodaješ? – začudi se mladić.
- Pa, ne prodajem, jer ne smijemo! S tim europskim normama koje su sad došle… Bolje neću više praviti sir, nego da me ovi zatvore. Niti više pravim, niti više prodajem.
- Ma daj, čiča! – mangupski namigne mladić. – Nemoguće je da ti ne prodaš tu i tamo.
- Ma vidi, moguće je – ustvrdoglavi se ovčar.
- Niti za sebe ne praviš malo?
- Pa, za sebe još i napravimo, tak’, čabardva…
- I ne možeš i meni prodati jedan komad? Kad sam već prevalio toliki put od Bukurešta…
- Ne mogu, momče – slegnuo je ramenima ovčar. – Uostalom, sad smo ga i dokrajčili.
- I ništa-ništa ne prodaješ? Ni vunu? Ni meso?
Ovčar mu dobaci ispitivački pogled. Naposljetku odgovori:
- Ništa-ništa. Ni vunu, ni meso.
- Pa onda, zašto još uzgajaš te ovce? – pokaže mladić rukom prema stadu koje je raštrkano paslo.
- Iz refleksa – odgovori mu suho ovčar. – Nego, ček’ malo, netko me zove na mobitel.
Čovjek izvadi iz ćemera mobitel.
- Alo! Da. Zdravo, Floric! Što kažeš? Ne, ne, niti govora! Golfa ne daješ ispod najmanje petnajst tisuća, a ona tri Renaulta jednog za sedam, drugog za devet, a onog novog barem za dvanajst. Tako! Živjela… Ispričavam se – okrene se zatim prema mladiću. – Poslovi.
- Poslovi? Znači sad poslujete s autima?
- Second hand – precizira ovčar. – Sin mi se bavi time, ali on je premekan. Imamo i zamjenske dijelove, kod mog rođaka Andreja. A šurjak mi ima benzinsku postaju, tako da, ako želiš, sredit ćemo ti mi sve. Al’ vidim da ti imaš novi auto, ne treba ti – prokomentira čovjek nakon što je bacio pogled prema cesti.
- I samo takve stvari prodajete? – čudio se mladić. – Ipak si ti ovčar! Nemoj mi opet
reći da iz refleksa.
- A, ne! Pa, prodajemo mi i novhau.
- Što?
- Novhau. Tako mi je sin rekao da se to zove. Dolaze nam razni Englezi i Nijemci da ih naučimo kako da muzu ovce i prave sir. I Francuzi. Al’ više Englezi. Samo što nikako da im uspije. Kad oni podsire mlijeko, sav sir bacimo psima. Al’ kad ljudi već plaćaju…
Kad je mladić otišao, spotičući se nizbrdo, ovčar ponovo izvadi mobitel i utipka neki
broj:
- Ileana! Slušaj, Ileana, pazi jer dolazi sanitarni inspektor u selo. Da te ne bi vrag natentao da mu prodaš krišku sira. I reci i u susjedstvu… Jedan tako, mladolik i priglup… Da, s tima sam sve sredio. Doći će predvečer da uzmu onih svojih pet čabara. Ti pripazi na inspektora. Ljubim te.
Zatim ovčar prekine vezu i kimne lagano glavom.

Pavel Gheorghiţ Radu rodio se 3. listopada 1969. u Oraviţi, gradiću u jugozapadnoj Rumunjskoj. Gimnaziju, a zatim i Filološki fakultet završio je u Temišvaru. Kad je na lutriji za dodjelu viza izvučen kao dobitnik, otišao je u SAD (2001-2002), gdje je radio na raznim poslovima, ali uskoro se vratio u Rumunjsku.
Danas je urednik i prevoditelj u Poliromu, jednoj od najvećih izdavačkih kuća u Rumunjskoj. Urednik je temišvarskoga časopisa Orizont. Nekoliko esejističkih tekstova objavljeno mu je na francuskom, engleskom, njemačkom, mađarskom, srpskom, slovenskom i poljskom jeziku. Objavljuje kratku prozu, eseje i prijevode u nizu rumunjskih časopisa, ali i u bečkom Wienzeile, mariborskom Dialogi te Sarajevskima sveskama. Jedan je od osnivača Kulturne udruge Club 8 iz Iaşia 2004. godine. Dobitnik je više nagrada za prozu i prijevode, između ostaloga za prijevod Hemingwayeva romana Starac i more.
Objavio je sedam knjiga od kojih su neke doživjele više izdanja: 1997. Valea Cerului Senin (Dolina vedroga neba, kratka proza), 2001. Despre science fiction (O znanstvenoj fantastici, književne studije), 2003. Adio, adio, patria mea, cu î din i, cu â din a (Zbogom, zbogom, moja domovino, ma kako te pisali, eseji), 2004. Românii e deştepţi (Rumunjski pamet, eseji), 2004. Fairia – o lume îndepărtată (Fairia – daleki svijet, roman), 2005. DEXul şi sexul (Što rječnici kažu o seksu, publicistika), 2008. Numele mierlei (Kosovo ime, kratka proza).
U zbirci Numele mierlei (kojoj pripada i Know-how la stînă) književnik se dotiče niza tema iz rumunjske suvremenosti – od korumpiranih političara, preko diskriminacije Roma u Rumunjskoj i Rumunja u Europi, do jezične politike. Karakterističan humor, međutim, ovaj je put svjesno prigušen, pa umjesto duhovite poante osnovni dojam nakon čitanja uglavnom ostaje mučno sudaranje sa stvarnošću.

ARS br. 1-2 god. 2010.