Odavno se od poezije ne očekuje baš mnogo. Jer, kako je govorio, svojevremeno, jedan moj savremenik: prolaze veliki pjesnici, prolaze i mali. No, bez obzira na tu utješnost vage, moramo priznati, da u toj prolaznosti, u toj skrajnutosti poezije spram njene duboke odanosti nekom smislu i vjeri – da je, ipak, važna svom biću, da služi nečemu, čak i cijelim narodima, da je još uvijek tajna nad tajnama, te da se s njom onaj koji je stvara može uzdići do nekih graničnih vrijednosti duha, gdje se u čudesnoj simbiozi svega toga obavlja jedan, takoreći, obredni čin samospoznaje – nalazi, poezija, potvrdu sopstvene opstojnosti kad na njena vrata zakuca, da uđe, novo pjesničko ime. Javlja se tada ta njena naklonost, kategorična zbog reda veličina koje sadrži u svom opažajnom zbiru, ali javlja se i njena podsticajna milost prema svakome onome koji, prenebregavajući teškoće i opustošenja svoga svijeta, zahvaćenog egzistencijalnim sirotovanjem, perom po hartiji nastoji da oglasi drugu stranu svoga bića, sam duh. To je čas njenog stavljanja ispred ogledala, pa neka vidi šta može vidjeti i kakav će je život čekati.

Možda će odmah ustvrditi ono što je jednom Sesil Dej Luis ustvrdio: ”Ne očekuj opet Feniksov čas.” A možda će, pak, u nešto otvorenijem iskazu jednog tipično urbanog pjesnika, Dejvida Koupa, objasniti čitaocu da “...ne prihvata podmetanja”, jer “nije nadrealizam, nije simbolizam”, već je “...asfalt pod tvojim nogama.” A možda će se pobojati same sebe i svog čovjeka koji je ostao bez očiju, pa ne vidi, bez ušiju, pa ne čuje, začepljenih usta, pa ne govori i onda, kroz strofe Manolija Anagnostakija, rendgenologa iz Soluna, kriknuti: ”Kao ekseri se riječi moraju zakucati / Da ih vjetar ne oduva.”

Ili će kao u ovoj prvoj knjizi Jovanke Uljarević, poezija, ni tužno ni veselo, ali nekako mladalački mudro i uređeno u strastima, konstatovati: ”Djeca smo Penelopina / Naš život je bolesno strpljanje / Valjda tu negdje / Postoji i blijedi smisao / Razapet / Između preplašenih duša / I božanskog jutra...” Ja sam ovu njenu poruku čitao upravo tako, kao davno porođeni Telemah, pun preplašenosti od istinskih naleta formacija lažnih milosrdnih anđela na noćnom nebu, pri kraju vijeka, vijeka-jame za mnoga bića, ali i srećan što mi je svako naredno jutro, zbog darovane preživjelosti, i meni bilo božansko.

Recenzija za knjigu Prije muva,