Posljednjih deset godina
| Razglednica iz Lisabona Spomenici zbitijima što se nikad odigraše: krvavim ratovima koji se nisu zbili. Riječima, progutanim u čas kad si hapšen. Smjesi golog tijela sa zimzelenim drvetom, što daje San Sebastijana. Pilotima, koji u oblake se vinu posredstvom krilatog fortepijana. Izumitelju motora na mješavinu od otpadaka uspomena. Ženi moreplovca nad pladnjem hudim sa usamljenom kajganom. Obnaženim ustavima. Punogrudim. Neovisnostima. Kometama, namah proletjelim zemlje (koje gone beskonačnost, s čijim se oznakama podudaraju ti pjesaži, no ne potpuno). Povremenom slaženju u bradu uhapšenog ideje o vlasti i o raslinstvu. Otkrivenju Infarktika, nepoznate časti onoga svijeta. Vjetrovitom kubistu krovova, njegovu slušanju soprana telegrafskih linija. Samoubijstvu zbog neuzvraćene ljubavi Tirana. Zemljotresu koji – riječi savremenika – puk je dočekao s radosnim klicanjem. Ruci, koja nije stiskala nikad novac, a spolni organ još manje. Sumi zelenih listova, bešale unaprijed je za prezreti njihova raznost. Sreći. Snovima, javama koje su vezale za broj stanovnika svoju ispraznost. (1987) U Julijinoj ulici Teodori L. U tome gradu, Teodora, zvone do danas zvona ko da u zraku nisi se rastopila poput pahulje-propelera, i ko svjetlo na kraju hodnika, javljaš se sred sutona, krećući u zemlju trgova sa pis. mašinom od mermera, i mi ustajemo iza stolića! Od sjedelaca – čergare tako razlikuje sposobnost da dvaput popiju tu tekućinu. Ne govoreći o anđelima, ne govoreći o sivodlakoj divljači u jabukama – dosad ne utoliše njinu žeđ fontane lokalne. Izgleda, velika praznina se širi iza ograde stanice što u punđu šine je zbrala, i struja se bukvalno zagrcnula, zna se, zato što još nije sve ispripovijedala o tvojoj ljepoti. Gradovima su, Teodora, takođe, svojstvene suvišne misli, čežnja za srećom i, osim toga, spremnost da zamjere nijansi kože, čokoladama, frizurama, duljini zgloba ručnoga. Il kad te zaustavi ono što spaziš, što ti je blizu vida. S dalekovidošću potomka julija, oktavija, livija grad gleda za tobom ko vitez lišen stida: što su ulice dulje, duša grada je srećnija. (1987) *** L. K. Sve je po starom u tom malom stanu. Akvarij s ribicom – namještaj jedini. I ribica pliva, gledajuć u stranu, I tako sebi prostor većim čini. Od časa kad si otišla zavazda, zahladnjelo je, i čaj je bez slasti. Grad u sutonu, u mramoru sazdan, od nabiranja zemlje s uma slazi. Potpetica, a ni točak mir ulice ne krnje, gord platan ne mijenja pozu, dvije polovine džepne lukovice* mogu iza osam plač da izazovu. Često se priviđa Grčka: luzi oni, lovica s tunikom. Ali naga češće četvoronogo rujno drvo goni kroz sobu spavaću baš kao kroz česte. A među kvadratnim prozorom i slikom pretka – nježni propuh čak diže zavjesu. Kad bude da na um padne ti pravilo, to je sa kašnjenjem, i nije na mjestu. Kad se ljulja, nećeš ostat na palubi, s prirode, vaj, nećeš precrtati buru. U gradu drozdovi samo i golubi mogu vjerovati u arhitekturu. Bez sumnje, skoro će sve to završiti – brzo i, očito, nimalo lijepo. Mozak je ko lednik s obrisom razlitim, Kurosava zaljubljen slijepo. (1987) ________________________ * džepni sat Đirolamu Marčelu posvećeno Jednom sam i ja doplovio ovdje iz Egipta, držeći da će me dočekati na zakrčenom keju žena s krznenim kaputom i šeširom s velom. Ali su došli da me dočekaju, ne ona, već dvije stare pudlice sa zlatnim zubima. Vlasnik-Amerikanac objasnio mi je, potom, da bi mu, ako bi ga opljačkali, one omogućuile da u prvo vrijeme sastavi kraj s krajem. Ja sam se slagao i smijao se. Kej je izgledao beskrajan i bezljudan. Zimsko, zagrobno svetlo pretvaralo je palate u porculanske posude a pučanstvo u one koji ne usuđuju se da ih dodirnu. Ni o kakvom velu, ni o kakvom krznenom kaputu riječi nije bilo. Jedina prozračna stvar bio je vazduh i ružičasta čipkana zavjesa u svratištu ”Meleagar i Atlanta” gdje sam već tada, jedanaest godina unazad, mogao, čini mi se, naslutiti da je budućnost, avaj, nastupila. Kad je čovjek sam, on je u budućnosti, jer ona je sposobna da postoji, u svom poretku, bez nadzvučnih stvari aerodinamičnih oblika, svrgnutog tiranina, srušenih statua. Kad je čovjek nesrećan, on je u budućnosti. Danas u hotelskoj sobi više ne stajem četvronoške, oponašajući namještaj i štiteći sebe od sopstvenih maksima. Danas umrijeti od tuge, bojim se, značilo bi umrijeti sa zakašnjenjem; a zakasnjele ne vole upravo u budućnosti. Kej vrvi od mladeži koja čavrlja arapski. Veo se razrastao u paučinu glasina koje su poslije prešle u mrežu bora. Pse je davno progutao njin pseći Aušvic. Ne viđa se ni vlasnik. Izgleda, preživjeli smo samo ja i voda, budući da ni voda nema prošlosti. (1989) *** Suzani Martin Ne odletješe pčele, ne odjezdi konjik. Pred barom "Janikulum" nova jalija brblja na slengu starom. Led se u čaši topi da dvaput dozvoli ulazak u istu vodu, a da žed ne utoli. Osam ljeta prohuja. Podžegli, ugasli rat obitelji rušile se, u tisku njuške: sve go tat. Padali aeroplani, uzdisao spiker "O Bože", rublje još možeš prati, al ne izglača kože čak ni dlanima vrelim. Sunce nad zimskim Rimom prsa u prsa bori se sa sinjim dimom, vonja po sažganom lišću, fontana blješti ko orden koji se daje za beciljnost puščanog pucnja u podne. Stvari tvrdnu i u sjećanju nećeš ih maći s mjesta; ali u perspektivi javlja se nešto teže no nestat u njoj koja izlazi iz grada, i u godine pređe u hajci za čistim vremenom bez terakote i sreće. Život je bez nas zamisliv, draga, zbog čega tu su i krajolici, barovi, bregovi, kumulusi, u čistom nebu na polju tog boja gdje ćeš da nađeš statute krute što slave pobjedu tjelesne građe. (1989) Lido Zarđali rumunski tanker što se koprca sred azura ko iskrivljena je cipela koja uz uzdah se sazuva. Posada samo u gaćama – onanisti, ženskari – budući da je na jugu, na palubi se čvari, ali bez pare u džepu da bi izašli u grad što, gledan iz daljine, čini se pribit sad, ko razglednica, za smiraj sunca; stada oblaka plivaju nad sidrištem, vonj znojnih pazuha, i gitare se prebiraju. O Sredozemno more! Poslije tvoje praznine noga bi da se zaplete usred ulične paučine. Prozori nadpalubni na svojoj truloj bazi kroz dvogled zure k luci kao kamila ka oazi. Ah, samo kad struneš u pijesku, tetovažu kad skineš, možeš vidjeti i proći kroz njih, kroz uši igline da sjedneš sa predivnim, mjesnoga soja, bićem pod vijencem od cvijeća, za okruglim stolićem, i slušaš u južnom nebu, nad zastavom kabine, palme što šušte ko prsti koji banknote sline. (1989) Mećava u Masčusetsu Viktoriji Švajcer To snijeg pada – pada od nakjuče. Vije, premda crni kaput je obučen. Gradić je zavijan. Ne vidi se polje. Tako je bijelo da ne može bolje. Možda: na to i sat radi. Al u njega manje je minuta nego tu snijega. Tama što je svagda nepozirna bila, kao postelja se noću bijelila. Uzmi, dragi, ovu tvar šakama golim, sračunaj koliko bog je dalek, moli: sav januar, pejsaž je, ne zalud, molio kad red besplatnim je bjelilima bio. Jer zemlji se, što je i tako bijedna, pred kraj, iznenadno, otkri svega jedna strana lica, jedan obraz je otkrila. Ka njemu i pođe svih nevjesta svila. Sa ledenom krupom leti snijeg silan ko da zlog slijepca ćud se razjarila. I čega god se dotakne, to ima sáamo da postane – mrena na očima. Prijemnik uključiš bar da pjesme pjeva, a ne muk da sam se – u bjelinu dijeva. Pišeš pismo, oko – hladi žar hartije, ko dver koja greškom zavorena nije. I go se ne skidaj prije no ćeš leći. Ne košulja bijela, no nagnute pleći. Iza njih police ko da idu na te u staklu, prevrćuć očima što pate. Ah, mete. U prozor ne gledaj. Dar tamo čeka brat blag, ali – u mišićju samom, njegovim rukama povita je gluša u tkaninu boje oproštenih duša. (1990) Presepio* Dijete, Marija, Josif, kralji, stoka, deve, vodiči im, divovski visoka pastira hrpa, duge bunde njine – sve posta ko zbirka igrački od gline. U iskričavom vatnom snijegu sija vatra. Dotaknuti želi se folija zvijezde – prstom, sa svih pet u stvari, ko vitlejemsko dijete u stari zeman. Kada je bilo sve krupnije. Al glini bje draga, zbog one folije i vate, rasute nasumce, uloga onoga što je nestalo iz oka. Sad si veći od svih. S visa koji nikad oni doseć neće – poput prolaznika ponoćnog u prozor šteneće kućice – iz kosmosa gledaš u te figurice. Tamo se nastavlja život: jednim ima obujam što manji biva, dok drugima narasta – ko što se sa tobom dogodi. Tu tma figurica s krupom snježnom vodi bitku, i najmanja isprobava grudi. Zažmuriti se želi, il u drugi Mlječni put preći, sred bučne pustinje kojoj sjaše kao pijesku Palestine. (1991) ________________________ * Presepio: jasle (ital). Pogled sa brda Evo vam zamrzla grada od uglja kamenoga. Geometrija plače nad svojom nutrinom. Sprva čujete trio, a potom crnčev pianino. Rijeka ne zamrznu, al ipak nije mogla pobjeći k okeanu. Sklonost hodu u petljama vrlo je vidna baš u gradu, ako je okolo ravnina. Drvo bez žila na uglu pali se namah. Rijeka bliješti poput crnoga pijanina. Kad ulicom idete, otpozadi koraci zvuče. To je efekat perspektive, a ne ubica. Za ove dvije godine, tu prošle, prometnulo se juče u sutra. I trg, kao gramploča, krugove počinje od igle obeliska. Nešto se, sto ljeta unatrag, desilo i miljokaz je izniko. Miljokaz uspjeha. U principu, vi ste niko. U najboljem slučaju, vi ste hrana eha. Snijeg leti nasumce: spiker ciklonom prijeti. Ne izlazi iz bara, ne izlazi iz bara. Automiš farovima hrpu stubova iz pameti izvodi, u dalji, kao slonove Hanibala. Pahne na pustinju udovički smijeh što kravi sjećanja. "Bejbi, ne dolazi", govori Sinatra. I to je eho, ali zapisan; ko silueta senata dosada, mećava, temperatura, vi. Evo vam lice tvrdokuhano, evo i gnijezda mu: bljesak žumanca u ljusci s pukotinama od užasnog mraza. Vaš taksi na cesti još prestiže tamnu kočiju s vijencima što kotrlja se – jasno – u istu zemlju, kao i vi, i kao nehotično. To je efekat perimetra, zov periferije, patuljastih predgrađa, na snove čije laju lokomotive, vjetar, sudbina lično. I potom – okean. Širina nijema i gluva. Pljosnati predio gdje nema zgrada. Gdje nemate, ako ste istoričar, uopšte šta da radite, ako ste ljekar, arhitekt, glumac, špekulant i, tim prije, eho. Jer prostor tamo lišen je prošlosti. Što čuje – to je suma sopstvenih talasa, besprimjernost šuma, koji može biti zaglušen samo Gavrilovom trubom. Evo vam veliki skup horizontalnih linija. Gotovo opruga svemira. U kojem solo nastup Parkerov petlje pravi: navala, posve druga, od arhangelove, ako računaš s balavcima A dalje, u tmuši, kako se k Sjeveru hodi, iščezava i javlja se ribarski brodić ko crkva izgubljena u poljima. (1992) Kapadokija Sto četrdeset hiljada vojnika Pontskoga Mitridata strijelci, konjica, koplja, šlemovi, mačevi, štitovi – ulaze u stranu zemlju koja kao Kapadokija slovi. Armija se rastegla. Jahači smrknuti pogleduju desno i lijevo. Prostor, koji stid hvata zbog siromaštva, sa svakim njihovim korakom ćuti kako se daleko pretvara u blisko. Posebno planine: njima vrhovi, jednako zamoreni grimizom što ga baca svitanje, ljubičastim sumracima, metežom u oblacima, dobijaju, zbog oštrovidnosti stranaca – u britkosti, ako ne u razgovijetnosti. Izdaleka armija izgleda kao vijugava rijeka čiji izvor ne bi htio vezu sa ušćem izgubiti koje, takođe, sve vrijeme, k izvoru pogleduje, i predio, kako armija na istok napreduje, odražavajući se, kao u koritu, iz mrke zabiti u gordu i ravnodušnu kulisu istorije preobražava se. Psovanje, struganje nogama, zvecka orma, sječivo o kanije, galama, šiprazi kopalja. Nenadno, kao ukopan, obamrije patrolni konjanik: stvarnost, il oči nude laž? U dalji, na platou poprijeko, zamjenjujući pejsaž, stoje legije Suline. Sula, zaboravivši na Marija, ovdje je doveo legije da rasprave oko toga: kome, upkos pečatu mjeseca zimskoga, pripada Kapadokija. Zaustavljajući se, armija postrojava se za bitku. Posljednji put kameni plato izgleda ko da se nikad nije umiralo na tom mjestu. Dim vatri, praskanje smijeha, pjesma: "Lisica u klopki". Kralj Mitridat, na ravnom kamenu, bludi u snu gdje vidi neizbježno: golo tijelo, grudi, spolni ud, opaljena bedra, prstenčić dlačica. To isto vidi i vojska ostala. Plus legije Suline. Što nije odsustvo izbora, nipošto, već dejstvo punoga mjeseca. Prostor Azije, što je pravilo, od samog sebe se krije i od prijekora jednoličnosti kojim puni glave osvajačima, srebreći čas brade čas oklope. Kad luna sjajem je svojim prelije, vojska nije rijeka što se duljinom znade gorditi, već široko jezero, čija je dubina upravo to što treba prostoru koji živi pod lokotom, jer je proporcionalna putu koji pređe. Eto zašto bi čas Parćani, čas Rimljani, al rjeđe, i oni, i drugi, ovamo, u Kapadokiju, zalutali katkada. Armija je voda bez koje, ni za časak, taj plato, ni, recimo, planine, ne bi znali kako izgledaju iz profila, ili poluanfasa. Dva zaspala jezera, s tijelom što unutra pliva, blješte u tami kao pobjeda flore nad faunom, da bi se sljedećeg jutra, slila u zajedničko zrcalo, sred uvalice, gdje će se smjestiti sva Kapadokija – nebo gore, zemlja, ovca, brzi gušteri – ali gdje svako lice nestaje iz vida. Valjda tek orlu bi bila, dok lebdi u tami, svikloj na njegova krila, znana budućnost. Dok dolje gleda iz ravnodušnosti ptičje – ako je ptica, za razliku od vladara, od čovjeka uopšte, ponovljiva – orao što para krilima sadašnjost, nehotice lebdi u budućnosti i, naravski, u prošlom, u istoriji: u radovima što kasno u noć se otegnu. Jer oni su, svakako, trenje privremenoga o nešto jako postojano. Palidrvca o sumpor, sna o stvarnost, vojske o zemljište. U Aziji su brza svitanja. Nešto cvrkuće. Srsi kroz cijelo, kada ustaješ, prođu ti tijelo, zaražujući strahom dugonogih tisuć sjena: svaka ustrajno uz tle se priljubljuje. U mlječnoj se magli svitanja čuje rzanje, kašalj, odlomci rečenica, I, viđeno polumilionom zjenica, sunce pokreće koplja, kosti, kvadrige, konjanike, strijelce, ratnike. I legioni jedan na drugu idu, kao za retkom redak koji se s treskom zalupi nasred knjige, ili, tačnije, ko dva zrcala, ko dva lica, ko dva štita, dva sabirka, što umjesto sume daju razliku i oduzimanje Sule iz Kapadokije. Čija travica, koja sebe u životu ne vidje nikada, i više od svega ima koristi od zvôna, zveketa, štropota, vapaja i dr. – sada gleda se u komadima razbitog legiona i palih Pontijaca. Razmahujući mačem kralj Mitridat, ni s jednom mišlju ni na čem, jaše na konju sred haosa, kopalja, krika. Ko slito "o-ho-ho" bitka izdalje izgleda, tačnije, kao od prizora svoga dvojnika pobješnjeli amalgam ogledala. I predio, sa svakim palim u stroju, poput sječiva koje se tupi, gubi svoju razgovijetnost, oštrinu. I, kao prije, na istoku i jugu sve u siluete rasplinulo se, to pali na onaj svijet sa sobom odnose crte osvojene Kapadokije. (1992) Persijska strijela Veroniki Šiljc Drvce tvoje strunu, a nema ni tijela u koje pogodila nisi u vremena ona. Zarđala si, ali ipak si doletjela do mene, gojenče starog Zenona. Zidne ure biju. Al, da knjiški rečem, ko tekućina u začepljenu sudu, one su nepomične, a ti tečeš, jer si ravnodušna za svaku im sekundu. Jesi li znala kakav te rastanak čeka sa tetivom, da nije k njoj povratak suđen, kad poletjela si, nekad, iz luka ka drugoj obali Eufrata? Čak mirujući u toploj šaci, u studenu podnevu, ispod krova ko zna čijeg, podsjećajući na bronzu zelenu s listom lovora, koji čorbu preživje, ti strelimice juriš. Tebe se, stoga, ne može stići u pustinji, a još manje u česti sadašnjosti. Jer toplota svakoga dlana, posebno, ima kratko trajanje. (1993) Tomas Transtremer za klavirom Gradić, što leži sred polja kao nadgradnja počve. Monarh, izmrcvaren pečatom mjesne pošte. Zvono u podne. Iz mjesne desetljetke izvrvjeli su maloljetnici kao tablete protiv nejasne budućnosti. Automašine rđaju pod briješćem, zeleneć, jer ih posvoji Line*, i lišće postupno se, mada od drugog tijesta, skuplja u smislu vještine da se otkine s mjesta. Ni žive duše. I razrasta se, neprimjetno s korakom svakim, trg sa monumentom koji je ovdje prijavljen trajno. I ruka, koja je srasla s fortepijanom, takođe postupno od tijela odjeljuje se, ko da je ovladala, ispod zavjese, nastrojenjem koje je mnogo važnije, ili je ravnodušnije, od svega što su ćelije u mozgu sakupile; prsti, ko da se boje izgubiti sanjano bogatstvo svoje, jure po špilji, ko da groznica je u njima, začepljujući prsline draguljima. (1993) *** Holandija je ravna zemlja, koja prelazi, na koncu konca, u more, koje i jeste, na koncu konca, Holandija. Neulovljive ribe, što besjede jedna s drugom po holandski, ubijeđene su da je njihova sloboda smjesa gravire i čipke. U Holandiji ne možeš se peti na planine, umrijeti od žeđi; teško je ostaviti jasan trag otišavši od kuće na biciklu; a još teže – upliv. Uspomene – to je Holandija. I nikakvim nasipom nećeš ih zaustaviti. U tom smislu, ja živim u Holandiji mnogo duže nego mjesni talasi koji se kotrljaju u daljinu bez adrese. Kao ovi stihovi. (1993) ________________________ * Line, čuveni botaničar: pozeljenjela auta se prešla u njegovu nadležnost Dedal na Siciliji Cijeli život je nešto gradio, nešto izumijevao. Čas za kritsku caricu vještačku kravu da bi nabijala rogove caru, čas – labirint (ovaj put za samog cara) da bi skrio od dokonih pogleda rugobni priplod; čas aparat za letenje kad je car napokon doznao: ko je na njegovu dvoru umio tako sebe snabdjeti poslom. Sin je poginuo za vrijeme letenja: pao u more, kao Faeton, koji je nekad također prenebregnuo pouke očeve. Sad na priobalnom kamenu, negdje na Siciliji, gledajući preda se, sjedi duboki starac sposoban da se kreće po zraku, ako ne bi mogao po moru i po kopnu. Cijeli život je nešto gradio, nešto izumijevao. Cijeli život, od tih građevina, od tih izuma moralo se bježati, kao da su izumi i građevine čeznuli da se oslobode nacrta poput djece koja se stide roditelja. Očito, to je strah od ponovljivosti. Na pijesak nalijeću, uz žuborenje, vali iza leđa se plave zupci mjesnih planina – ali on je još u mladosti izumio pilu, iskoristivši vanjsku sličnost statike i kretanja. Starac se saginje i, privezavši za gležanj dugi konac, da ne zaluta, upućuje se, nakašljavši se, u carstvo mrtvih. (1993) Iskija u oktobru Za Fausta Malkovatija Nekad je vrio ovdje vulkan. Kljuvao sebi grudi pelikan. U blizini je Vergil živio i W. H. Auden vino pio. Sad malter dvoraca isti nije, ni cijene, računi, al uspijem da recimo vežem kraj sa krajem raširivši rci* što ne sjaje. U ultramarin ribar daálji se od perina što s balkona vise, i jesen gorje morem plavi drukčijim no na pustoj plaži. Dok u dalj gledaju kći i žena sa balustrade otkriva zjena njihova klavir jedra ili balon – udarac zvona što se stišalo. Nezamisliv ko zbir hodanja, otok tek jugo može da nam kao verziju sudbe otkrije. Al zabranjeno ni nama nije lupati kapcima. Propuh ti je, dok razbacuje, svud, hartije, samo znak – brzo glavu okreni – da ovdje nismo usamljeni. Ljuska, što krečom iscijela drži se, od napora čela, soli, čekića rahlog brani tri žumanca u suton rani. Monogrami bugenvilije izviti: mala zemlja stid krije njinom pismenošću što se uspinje, i prostoru se sveti raslinjem. Malo je ljudi, i, kad «ti» čuje, oštrije lice ljudsko tu je, jer govor, regbi, kao sočivo, odvaja pejsaž i lice živo. Na riječ "kući", prstu je draže ne u kontinent da pokaže već u oblačne gorske vise gdje ruše i dižu svjetovi se. Kladim se – jer smo tu utroje – što skupa vidimo trostruko je bezadresnije i plavetnije od svega što Eneja vidje. (1993) *** Svijet je sazdan od blata, vode, vatre, zraka, od smješe njine, a krik "ne dodiruj me!" u njih umetnut bješe: otrgnuo se iz rastinja, a iz usta – kasnije, da ne pomisliš da u svijetu ničega bilo nije. Potom su nikle sobe, stvari, ljubav, oličena je sama sličnost prošlosti s budućnoću, TBC s arijama, pokrenula se slova, mreškajući se pred zjenama, i praznina se stade plašiti za sebe sama. To ptice prve osjetiše – mada je zvijezda mnoga takođe udes kamena, na drozda bačenoga. Svaki zvuk: pjevanje, šapat, glasanje frulino, posljedica je trenja stvari sa svojom okolinom. U kreštanju, obliku oblaka, svjetlucanju planeta noćnih, čuje se jedno isto: ”Mjesta su zauzeta!” ko eho potomka stolarevog ili SOS iznošeni, u narodnom govoru – pulsanje sunaca ohlađenih. I pokorivši se kriku: "Gubi se! Kupi se! Vani! sa stvarima!", sam prostor, inače zvani fonom života, zaćoren u lične poslove svoje, premješta se na stranu vremena, gdje tijela ne postoje. Ne boj se njega: bio sam tamo! Gdje u sredini stoji, izdaleka se videći, kolovrat bora koji radi u sirovini – ležište čijih zaliha, znaš, neisrpno je, jer proizvodi – nas. (1993) *** Ne odveć poznat pejsaž, poboljšan poplavom. Samo krune drveća, šiljci, kupole, pred zjenom. Htio je nešto reći, zagrcnuvši se, uzbuđeno, al iz mnoštva riječi preživje tek "zapravo". Tako u starosti ogleda se obrva i ćela u zrcalu, ali nikakvog lica, da ne kažemo – muda. To raskvašeno, usmeno-pismeno, neprekidno je svuda, iznad je oblak odrpani, a ti stojiš u valu. Prije svega, mjesto je radnje negdje sred vlažne Holandije, prije uvođenja nasipa, čipki, imena Van de Fric ili Van Dajk. Il u Aziji, sred tropa, gdje su zatvrdoglavili daždovi što tle čine rahlim, al ništa tvoje – riža nije. Očito, dugo skupljalo se, u danu il godini po kap, čija slatka kakvoća snije nove ha* slane. I vrijeme je dići dijete, ko periskop, na rame da posmatra neprijateljske lađe što dime u daljini. (1993) ________________________ * Starinski naziv slova "r" * hektare Nova Engleska Drveće i dalje raste, iako smisla nema. Vidiš ga u prozoru, al izdalje jasnije. I zrak je gotovo skandal: razduvan je posvema pa u boingu leptira vidjeti teško nije. Mi samo živimo gdje nismo rođeni, ali sve je drugo na mjestu i lišeno sudbine, te ako, za ludilo, treba tek povod mali, pazi se johe, briješća, il hrašća s brine. Što muskulozniji korijen, u jesen bazd je ljući, ako si naprosto list. On ako jesi, uostalom, može se plamsati i noću, gnijezdo uključujući, da bi se, bez buđenja, vrane prebrojavalo*. Jednom će, sve što vidiš, naložiti u peći, olovku napraviti, ili krevet, daj Bože. Ali zemlju, u koju takođe moraš leći, a pritom još i – sam, ne cjelivati možeš. (1993) ________________________ * "Sčitat’ voron" (doslovce: brojiti vrane) znači prodavati zjale, dangubiti, ali sam ovaj idiomatski sklop preveo bukvalno zbog "gnijezda" koje se, prije toga, pominje. Posvećeno Čehovu Napustivši verandu, zalazak zastaje na samovaru. Al čaj je ohlađen il popijen; muva u zdjeli slatka. I teška punđa veoma pristaje uz Varvaru Andrejevnu, posebno iz profila. Zakopčana joj do podbratka bluzica uštirkana. U fotelji, s lulom koja ne gori, Vjaljcev šušti novinom u kojoj Nedobrovo je tema. Varvara Andrejevna pod suknjom koja šumori ni-če-ga ne-ma. Klavir se crni u salonu, svikavajući na ovacije tvrdog lišća bijelog gloga. Hvatani kao žmurke, akordi studenta Maksimova u bašti bude šturke. I guske, nebom prozirnim, u naslućivanju avijacije, plove ka Germaniji. Lampa je neužgana. I Dunja krišom u kabinetu čita pismo od Nike. Rugoba, ali kako složena! I tako ne podsjeća na knjige. Zato se Erlih mršti kada Kartašev zove na partiju karata s njime, doktorom i Prigožinom. Lakše će muvu da ucmeka no da se otrese ove misli o goloj nećakinji koja se brani na kožnom divanu od komaraca i od vrućine općenito. Prigožin karte dijeli ko da jede: sav stomak na astalić stavio. Kad bi doktora za malu bubuljicu pito? No košta li? Zagušljiv ljetnji suton, kratkovidog dana tren je kad jednu desetinu izgubi svako cijelo. Mogućno je, Petre Iljiču, vas u lanenom odijelu smatrati kipom na dalekom kraju aleje. "Mene?" Zbunjen je tobož Erlih, brišući rupcem cviker. Al ima istine u tom: u suton blisko i daleko u nečemu se sliju, i Erlih se kuša sjetiti koliko puta je imao Nataliju Fedorovu u snima. Ali voli li Vjaljceva doktora? Stabla se, sa svih strana, lijepe uz širom otvorene prozore, ko uz mladića djeve, kod njih i treba raspitati, kod njinih kruna i vrana, kod brijesta što prodre posebno u spavaću Varvare Adrejevne; samo on vidi domaćicu u dugim čarapama. S vani Dunja na kupanje, u večernjem jezeru, zove, Skočiti, prevrnuv stolić! Al teško, kad imaš u rukama same asove. I hor šturaka narasta kako uvećava bašta broj zvijezda, koje se čine njihovim glasom. Šta li je to, u stvari? "Kud me zanese mašta?" misli Erlih, dok u daščanom nužniku bakće se sa pojasom. Do stanice je trideset vrsta, negdje se pijevac čuje. Student, raskopčav kaput, na ministre nazadne osu paljbu. Ni u provinciji niko nikome ne daruje. Ko u kosmosu. (1993) Tomasu Transtemeru Evo me opet pod ovim bezbojnim nebom što zasuto je perjanim, sipkim, jedinim hljebom dušinim. Pomalo prokapljuje. Miš iz polja zviždukom pozdravlja me. Prođe vijeka pola. Zimzelen, i oblutak u gustoj čekinji mahovine, nisu se makli s mjesta. Miris žabokrečine suhe, u prostoj pruzi, ko odrezak Homera što nema kamo da se djene iz svojih razmjera. Prvo je to opazilo drveće, po svoj prilici, što nepokretnost svoju duguje nevjerici spram ptica s njinim treptanjem i odražava strogost pogleda na mnogorukost, ako ne mnogonogost. U ovom svijetlu hladnom, mirnom, zagrobno tuđem, razlika među ribom koja u mrežu uđe, i kipom alkonauta*, kvašenog kišom, samo je vidna sviklima na ideju dijeljenja na dvoje. I više dvotočje nego količnik dijeljenja glasa s bezvremenošću, zli porod zaleđenja, ja se pripijam uz rđu i granit drage mase sivom kapljom zjenice što kući vratila se. (1993) ________________________ * riječ napravljena prema astronaut *** Ne čujem to što mi govoriš, nego glas. Ne vidim to u šta si odjevena, već ravan snijega. I to nije soba, već pol, gdje sjedi dvoje nas, plus: naši tragovi ne vode ka, već od njega. Nekad sam znao napamet sve u spektru boje. Sad razlikujem tek bijelu, ljekar se zbunio tim. Ali pjesmica uistinu spjevana ako je, Od nje ostaje još uvijek motiv. Rado bih legao s tobom, ali to raskoš je. Legnem li, to s busenom u istoj ravni biće. I zajecaće starica u kućici čije su noge kokošje. I sebi meko kuhano jaje svariće. Prije, kad pjegu posadim, mogoh posuti lužnom soli, To je, kao talk bubuljici, uvijek pomagalo. Sada oko tebe u talasima ide ološ goli. Ti nosiš svijetlu haljinu. Obuzima me žalost. (1993) Ritratto Di Dona (Portret dame) Baš i nije svježa, kao ni cvjetovi u njenim rukama. Iz cvjetova slovi laž ista, žeđ ista za sjutrašnjim zari. Smeđe oko gleda budućnost, gdje niti vaza, niti priče o vodi će biti. Jedino herbarij. Otud naboranost. Prvo – usta sama, potom – bordo boje svila, s tačkicama, kao zavjesa što će se dignuti i mehanizam otkriti po kome kreće se u škripcu sudbe, zaraslome: da proroka smuti. Noga u čarapi od mokrog stakla je blistava, kao da Bosfor presjekla je plivajuć, i ište evropskog asfalta za se, il, obratno, azijske prostore, pustinje koje bogatstvom se ore pijeska, bazalta. Dubok dekolte sa kamejom. Pod njom, čipka sa sumom dana višegodnjom, nedotaknuta njihovim svjetlilom, nije joj znano šta je to kost, niti u jednu se pregršt može sakupiti; prostor za bjelilo. Šta je iz njenih leđa, izim saga sa kinadžalima. Njeno juče. Draga desetljeća. Misli. U njima je prvi Petrov, pa Sirodov, da se ne govori o Ivanovu: od njih zalud gori pet litara krvi. Šta je pred njom ovog časa? Stambol. Zima. Smiješci konzula. Bruj u bazarima, ustrajan, u podne. Minareti: klasa zemlja-zemlja, ili zemlja-turban (drugom riječju – oblak). I zurna. I surma. Drugačija rasa. Obojadisanim, stisnutim ustima lice viče da za njega "potom" ima veću važnost nego "sada", ili, pače, "nekada"! I da, kada platno šije, pogađa onamo kamo se ne smije pogađat inače. Tako su radili svi bogovi redom: čas u raslinstvu su, čas u kamu, sve do nastanka čovjeka, uživali. Na tren, inercija koja preobazbe pruža bojom sijena i kraplakom ruža s portreta gleda te, a ne ona sama. Ona će, međutim, ostarjeti, s uma sići, preminuti od nemoći, točka, il metka, u bolu. Al onamo gdje si odriješen od puti, ona će i dalje biti kakva bješe onda u Stambolu. (1993) Melpomenin hram Zavjesa podiže se: na sceni, avaj, duel. Na sekundantu je cimetasti šinjel. Neko pade u snijeg pošto "Zar već" reče. Ali niko metu promašiti neće. Ona uz prozor sjedi, umotana u pled. Daljina postoji dok postoji pogled. Cijela soba je klavirom zauzeta. Doktor ulazi i kaže: "Kakva šteta..." Mećava iza prozora podsjeća na špagete. Hladno je i puše kroz pukotine sve te. Nepomično tijelo. Postelja neraspremljena. Uz krik: "Mišel! Mišel! probudite se!" ramena ona mu trese. Prošlo je dvjesta ljeta. Ali nije važno dvjesta. Već što ste odigrali svoju rolu. Kostime izgrizao je moljac. Mišel, uz smiješak svladavanja bola, ruku pruža k publici kao za zajam mali: "Niko ne bi znao da smo postojali da nema teatra. I obratno". U sali tminu hladno "hm, hm" ko odgovor zali. (1994) *** E. Leonskoj U zraku je četina i jako je studeno. Mi ćemo vatirano obući i krzneno. Da bi se mučio s torbom u smetovima našim – bolje je jelen nego dvogrba deva da si. Ako li na sjeveru i vjeruju u Boga, on im je kao upravnik zatvora toga u kom sve ko da je rebra nam naravnalo, ali se i govorka da smo davali malo. Na jugu gdje padavine bijele nisu česte vjeruju u Hrista takvog kakav po sebi jeste – bjegunac: u pustinji rodi se, pijesak mu vrući slama bje, i umrije, pričaju, ne u kući. Pomjanućemo sada sa vinom i sa hljebom taj život proživljeni pod otvorenim nebom da bismo napustili potom u njemu zatvor zemljin – jer onamo više je mjesta dato. (1994) U sljedećem vijeku Stvarnost postepeno u nestvarnost se mijenja. Ti češ pročitati ova, iza pera zaostala, slova i još ćeš korjeti, ko što kore mrava zbog njegova odugovlačenja. Sjeti se da ljudi isele se samo kad se javi povod: kad poskupi stanarina, ili kada otpuštanje krene; naprosto, budućnosti trebaju sobe oslobođene prisustva njihovog. Sa druge strane, uzmite sazvježđa. Kako bi rekao sudija, pošto, za njih, brzina svjetlosti je nesreća i bijeda, prisustvo njino je odsustvo, a bivstvovanje samo je posljedak nebitija. Tako, s vremenom, dokazi krivnje budu važniji no prestup, dani zanimljiviji od života; tako glasu postaju zamjena pravopisni znaci. Premda od tebe neće biti dočekani ni teleskop, ni uspomena. (1994) *** Krivili su me za sve, osim da vrijeme mutim. I ja sam često sebi obećah surovu plaću. No uskoro, kako govore, epolete ću skinuti i, naprosto, jedna zvijezda postaću. Svjetlucaću, kao poručnik neba, među žicama i ja, i u oblak se kriti kad čujem grom, ne videć da pod jurišem robe široke potrošnje, armija bježi gonjena perom. Kad uokolo nema onoga što je bilo, nije važno jeste li u obruču, il pred blicem. Tako đak, vidjevši jednom u snu mastilo, spreman je da bolje množi druge tablice. I mada za brzinu svjetlosti ne očekuješ hvala, ipak će oklop nepostojanja, opštega, možebiti, pokušaje njegove pretvorbe u sito da uvažava, i meni će, za rupe, zahvalan biti. (1994) *** Poslije nas, razumije se, neće biti potop, ali ni suša. Prije svega, klima u carstvu pravde imaće karakter umjerenosti, s četiri godišnja doba, da bi kolerik, sangvinik, flegmatik i melanholik mogli vladati naizmjence, po tri mjeseca svaki. S tačke gledišta enciklopedije, to nije malo. Mada, neosporno, promjenljiva oblačnost, kaprici temperature mogu zbuniti reformatora. Ali, bog trgovine samo se raduje potražnji vunenih stvari, engleskih kišobrana, čohanih kaputa. Njegovi su najgori neprijatelji štopane sokne i prečinjeni žaketi. Kiša u prozoru, čini se, pooštrava upravo taj prilaz pejsažu i materiji uopšte: da bude što škrtiji. Eto zašto iz ustava odsustvuje riječ "kiša". U njemu uopšte ni jednom se ne govori ni o barometru, ni o onima što, zgrbivši se, iza ponoći, na tabureu, s klupkom vune od peruanske ovce, kao obnaženi Alkibijad, krate vrijeme, listajući stranice žurnala mode u predhamamskoj svlačionici Zlatnog Vijeka. (1994) *** Živjeli smo u gradu boje skamenjene votke. Elektrika je stizala izdaleka, iz močvara, a stan se uveče činio zamazan tresetom i izboden komarcima. Odjeća je bila nezgrapna, što je odavalo blizinu Arktika. Na onom kraju hodnika zveketao je telefon, s mukom oživljavajući iza nedavno okončanog rata. Tri rublje su ukrašavali avijatičari i rudari. Nisam znao da, jednog dana, ovoga više neće biti. Emajlirane šerpe kuhinjske ulivale su uvjerenost u sutrašnji dan, uporno pretvarajući se u snu u pokrivala za glavu ili u trijumf Ciolkovskog. Automoblili su takođe jurili prema budućnosti i bili crni, sivi, a ponekad (taksi) čak svijetlo smeđi. Čudno je i neprijatno misliti da čak ni željezo ne zna svoju sudbinu i da je život bio proživljen zarad apoteoze firme Kodak koja je vjerovala u fotografije i odbacivala negative. Rajske ptice pjevaju, ne oskudijevajući u gipkim granama. (1994) Pismo u oazu Ne treba o meni. Ne treba ni o kome. O sebi, jahačici madraca brini. A ja bjeh ne suvišna usta, no jezik suvišni, k tome glodar rječničke zalihe, potajan. Sada u tvojim očima ambarskoga mačora što čuva zrno da se ne gubi i ne šteti, čita se tuga što drijemaše kad hora kucnu da faraonova sjekira za mnom poleti. Otkud sad to odjednom? Sljepoočnica srebrna? U ustima, od slasti istočnih, trpkost znana? Zvuk onostrani? Al šušte pješčana zrna, samotan talisman, sred sata mog pješčana. Mljevenje mu je svirepo, teške su krupice od njega, i bjelje, no da su preprane, kosti se u njem vide, al bolje ga je gristi, no usne, dok vlada žega, oblizivati u sjenci slegnute piramide. (1994) Robinzonijada Posve nova nebesa nad zemljom na kraju svijeta. Bebe zvižde da bi privukle pažnju rode. Starci kriju glave pod krilo, kao nojevi, upirući pri tom kljunove, ne u perje nego u sopstvene pazuhe. Može se oslijepiti od obilja ultramarina, nepoznatog jedru. Okretni pirozi slični su jako oglodanoj – stesanoj od ikre! – ribi. Vesalači štrče iz njih, odavajući tajnu kretanja. Žrtva brodoloma, za dvadeset godina sam dovoljno navikao na to ostrvo (mogućno je, uostalom, da je kontinet) i usne se same miču, ko kad se čita, izgovarajući "tropsko raslinje, tropsko raslinje". Prije svega, to je lahor, u drugoj polovini dana posebno. To jest kad već ukočeni pogled više ne razlikuje otisak svoje pete u pijesku, od pete Petkove. To je početak pismenosti. Ili njen konac. Osobito s tačke gledišta večernjeg okeana. (1994) MCMXCIV Glupo vrijeme: ukrasti ničeg, i nikom. Legionari praznih ruku vraćaju se s pohoda. Sibile brkaju prošlo i buduće, kao drveće. I glumci, kojima više ne aplaudiraju, zaboravljaju velike replike. Uostalom, zaborav je majka klasike. Jednog će dana ove godine biti gledane kao mramorna ploča s mrežom žilica: vodovod, maršrute skupljača poreza, zagušljive katakombe, nečija nit, što vodi u labirint, itd, itsl. s pramenom žutilovke što štrči isred pukotine. A ovo je bilo vrijeme dosade i krajnje bijede kad nije bilo ničeg za krađu, pa ni za kupovinu, još manje za svečane poklone. Cezar nije imao ništa, pateći jače no ostali zbog odsustva raskoši. Ne treba korjeti ni zvijezde jer niska naoblaka skida s planeta odgovornost pred nastanjenim predjelom: odsustvo ne utiče na prisustvo. Mramorna ploča počinje upravo odatle, jer jednostranost je neprijatelj perspektive. Možda je, naprosto, u stvarima brže negoli u ljudima, nestalo želje za razmnožavanjem. (1995) *** Klovnovi razvaljuju cirkus. Slonovi su pobjegli u Indiju, tigrovi na ulici trguju vrpcama i obručima, pod razderanom kupolom, kao u ormaru, na trapezu visi, uvijajući se, frak razočaranog iluzioniste, a konjići, skinuvši suknene ogrtače, poziraju za portret motora. U areni tonući u pilotinu, klovnovi iz sve snage razmahuju maljevima, i razvaljuju cirkus. Publike ili nema ili ne aplaudira. Samo dresirana pudlica kevće neprekidno, osjećajući da se približava šećeru: da samo što nije počela hiljadu devetsto devedeset peta. (1995) Sa prirode Đirolamu Marčelu Sunce sjeda, i na uglu bar više ne toči. Lampe se pale ko što glumica obrubi oči u ljubičasto da su ljepota i strava veće. I glavobolja na padobranu slijeće u pozadinu neprijatelja: sve asfaltni šinjeli. I golubovi na frontonu palače Mineli jebu se, pod zracima sunca što zapada, ne skrećući ničiju pažnju, kao nekada žalosni naši preci u prilikama pretpotopskim, a svaka slična bje sebi sama. I sa zvonika udarci zvona, čije korijenje urasta u nebo Venecije, liče ne opale plodove, ali koji do tla ne stignu. Ako drugi život postoji, neko je u njemu zanesen sabiranjem tih stvari. Smatram, uskoro će potanje to da mi se razbistri. Ovdje, gdje se prosu toliko sjemena, i suza u zanosu, i vina, u uličici zemaljskoga raja, izveče ja stojim, i snažno me napaja guma pluća što iznemoglo se stežu, jesensko-zimskim, čistim posve, od crijeplja krovnog ružičastim zrakom lokalnim kojeg se ne možeš nikako nadisati, posebno zato što ćarlija, oslobođenjem, končanim, ćelija od vremena. Vali, kao novčanice gužvajući se, ližući stepenice dvorca plavilom svoje obligacije, u kakvoći kusura dobijajući crijep sivosmeđi koji dermatitis ima i karijatidu što se posve klima i koja organ svoj govorni meće sebi, s njegovom cigarom, na pleće, udubljuje se u autopsiju ptičje, od pristojnosti slobodne, naličjem okrenute nam spavaone što da li palminome odljevku je nalik, da li rimskome broju što se zgranu, da li rukopisnom stihu rimovanu? (1995) Avgust Mali gradovi gdje neće istinu da vam kažu. A i šta bi vam ona, svejedno je šta bješe – juče. Brestovi šušte iza prozora, povlađujući pejsažu poznatom samo vozu. Negdje pčela zuzuče. Načiniv sebi karijeru od raskrsnica, sam vitez sada je semafor; plus, ispred – rijeka, i neslaganje s ogledalom u kojem sebe vidite, a tema, ko vas ne pamti, takođe nije – neka. Na žegi zatvorene, kapke spletka obvija, il prosto bršljan, da pali u nepriliku ne bi. Istrčao u predsoblje, preplanuli dečko zija, budućnost otima vam, s kratkim hlačama na sebi. Zato se dugo smrkava. Večer je obično izlita u obliku staničnog trga, s kipovima i sl. Tome, gdje je pogled, u kojem "neka si proklet" čitaš, upravo proporcionalan pučanstvu odsutnome. (1996) Autor: Josif Brodski Prijevod: Marko Vešović |
|
|||||
|
|||||
|
|||||