Pavle Goranović: Vrtoglavica Serena Kjerkegora
ARS br.1-2 god.2006 I ARS 3 / 2000 Od roda sam onih koji imaše hrabrosti da se pomire sa sopstvenim neznanjem. Čovjek sam sa vrlinom i sa odveć uočljivim manama, jedan nedovršeni kosmos. Ja, Victor Eremita, usuđujem se da na čas budem pozvan kada se razmatra o vještinama. Propovijedam. Tvrdim da ne otkrivam ništa novo, pa opet, gledaju me sa nevjericom. Govorim da su epohe okončane, da su sva imenovanja odavno iskorišćena, Uzalud, prebacuju mi nekakvu izvornost. U svom odista ništavnom mišljenju, ja tek preslikavam oblike, bavim se tobožnjim razumijevanjem. Mogu samo da čekam na pokret koji će presuditi. II Povratak u antiku smatram uslovom za pisanje. U sebi pomirujem civilizacije. Uporno prebiram po riječima, ne bih li naslutio rađanje istine, kao da se od mene upravo to i zahtijeva. Smrtnik sam, ništa neobičniji od drugih. No, i zbog ovih redova, tek malo drskiji. Otresitost svog razuma tražim u drevnim spisima. Dok čitam, učestalo me obuzima osjećaj strepnje. (Ili je to ipak nešto više od osjećaja?) Svjestan sam: ukoliko Grke ne budem razumio, utoliko sebe neću pronaći; pa onda, nabrajam riječi fizičara, sve dok ne dođem do razboritosti. Nema potpuno prevodivih riječi, saznajem. Ne znam da li bez potrebe pronalazim slavu danskom jeziku, ili sam počinjem stvarati tumače. Često se već vraćam među te obale: Svaki moj korak je ulazak u antikvarnicu. III Biram stvarnost u koju ću da zaposjednem svoje misli. Zemlja je, naprosto, nepodnošljiva; nepodnošljiv je zbir praroditeljskih grijehova na tako skučenom prostoru. Poput svakog učtivog stranca, zaobilazim tu stvarnost, odvajam se od viđenih požuda. Stoga, ne mogu sa sigurnošću razaznati bogataše, zavodnike, zanatlije, mudroslovce, siromašne i hulje. Izuzet sam iz njihovih zadovoljstava i očaja. Ja sam tvoritelj nepoznatih stihova, koji se dotiču našeg, zajedničkog, siromaštva. Kao takvom, rekao bih, preostaju mi dva moguća izbora: ili da se suludo drznem zakonima vasione, ili da se, jednom za svagda, pomirim sa nametnutim svijetom. IV Život ispred mene ravna se sa patnjom. Zapravo, životi svih nas odjeci su određenih patnji. Ukoliko smo nesvjesni, lakše ih preživljavamo, ne dotaknemo tugu čak ni u prolazu, što bi moglo biti divljenja vrijedno. Na ovoj zemlji, mogu biti jedino osposobljen za drhtanje. Bačen sam u život, koji provodim nesabrano. Sebe ne umijem definisati, druge - ne želim, ne bi to bilo pristojno. Razapet sam između mogućih krajeva. No, ni sam ne znam na koji način se još uvijek snabdijevam danima. Bivstvovanje, dakle, ne mogu odrediti. Štaviše, drugima ne mogu garantovati da se ono događa sada i ovdje. Boravak u svijetu je nalik na svako drugo izbjeglištvo, i uvijek sa sobom nosi tešku samoću. Vidim to po sebi, kada otpočnem da sebi pripisujem zapretane pojmove, i kada se uporno upuštam u postavljanje brojnih pitanja. Kao što to, uostalom, rade i svi dobri početnici. V Hladan je ovaj život, kao pločnici Kopenhagena. Posvuda se odgaja usamljenost, izgleda ključna odlika postojanja. Slaba mi je utjeha što sam se, za sve protraćeno vrijeme, pod maskom drugih imena, pitao kakva li je to istina otkrivena one kobne (ili srećne) noći, kada je Sokrat ispio otrov iz pehara. Od te noći starogrčke, valjda, više se ne sumnja u slobodu izbora. Evo, i ovi moji zapisi bivaju drugačiji usljed prisjećanja na taj događaj. Nikad, nadam se, moje govorenje ne može biti ad se ipsum. Sve moje rečenice su testamenti. Govorim Vam to kao rođeni Grk, osoba otuđena od današnjice. U trenutku kada Vam dostavim svoje poruke iz testamenta, slobodno prosudite - sa kolikom sam se umješnošću prerušavao i popisivao pojave. Ako sam se ponavljao, doista sam to sa uspjehom činio, budući da sam u ponavljanju vidio i jedinu svrhu mog stvaranja. Ako sam citirao, obišao sam sve potrebne svjetove. Odvažio sam se na življenje - to je moj najveći grijeh. VI Znam za zvuk kočija u ljetnje predvečerje. I smisao njihovog kretanja znam. Čovjekov usud i grijeh, takođe, poznajem. To je već ono što mi je ostavljeno, što mom rodu uskraćuje privilegiju početka i novog puta. Nekim hartijama - možda nepravedno - dodjeljujem značaj. Mislim na nenapisane pjesme, na ono što je neostvareno. Iz atmosfere, dakle, skupljam tužne lirske pabirke: ja sam pjesnik koji ne piše stihove! Još znam i za smirenost Sokratovu, pa i to da je nikada neću ispoljiti. Suviše su mali naši jezici da bismo sebe ispunili, a ipak neki od nas se usude da svijetu pripišu svoje tričave stvari. I sam vodim dnevnike o marginalijama, paradoks me priprema za život. Premalo ili odviše - nijesam pozvan da ocijenim. Uglavnom, pisao sam o zemlji, o ženi - smatrajte to mojom jedinom zaostavštinom. P.S. Krajnje je vrijeme da se postaramo da razumijemo grčki, i to da ga razumijemo onako kako bi ga razumjeli sami Grci kad bi imali hrišćanske pretpostavke. Regina Olsen Čovjek nikada ne pati od duhovne vrtoglavice kada misli samo na jedno, a ja mislim samo na tebe - ni od tjelesne vrtoglavice, ako prikuje oči samo na jedan predmet, a ja samo tebe posmatram... K. Konstaninus Povjeravao sam ti se, u noćima poput ove, nikad ne imajući objašnjenje. I ovaj razlaz, (koji te razdire, vidim) kao da se nekom drugom dešava. Što si ostavljena, ja, zapravo, i ne znam. Tek, mjesecima sam tvoju pojavu čuvao, kao neko sjećanje na život. A sad, kad bi trebalo da sam izvan svojih čula, znam da su moje misli savladale tvoje nježno biće. Ja ne razumijem tvoju tugu; Ti ne razumiješ moju namjeru - sve ostalo je izigrana ljubav. Ti si ostala živa statua, što iza baštenske kapije dokolicu polako pretvara u smrt. A ja, ja sam vitez jednog savršenog bjekstva, kome mučni razum ne dopušta da ljubi. I tu se ruši kraljevstvo. Moje prilično bijedno kraljevstvo! |
|
|||||
|
|||||
|
|||||