Pavle Goranović: Uvijek uzaludno viteštvo
| Da budem pjesnik nije mi ambicija To je moj način samovanja Fernando Pesoa Imenovanja Sve je određeno: ovaj znak, koji već sada predstavlja završetak jedne surove bjeline, ove bjeline na monitoru, na nekom papiru sjutra već, taj znak neće biti usamljen. Kada mu se, prije ili kasnije, približe drugi znakovi, i kada on, skupa sa njima, bude tvorio jedan tekst, značenja ce biti najmanje udvostručena. Moje će biti da bar još neke stvari spasim od nepostojanja. Da iskušavam vrste zatočeništva, dodirnem sopstvenu nedorečenost. Jer, predskazuje mi se obmana tog lavirinta, to - da ono što je stvarno traži ime za sebe. Ono što je izmišljeno traži ime za sebe. Isto je ono što je stvarno i ono što je izmišljeno. Samo su imenovanja različita. Osnivanje trenutka Vidim jedan tren u vječnosti, - ma šta bio tren, i ma šta vječnost bila - u koji može stati ova pjesma. I sve pjesme koje su joj prethodile. Zatim, tvoj život, životi svih nas. To je tren što dolazi neposredno prije smrti i u kome je smješteno najveće skladište znakova. Vasiona je to sa kojom se obično mimoilazimo. Tren od koga se sastoji svaka jedinica vremena, svi doživljeni i nedoživljeni trenuci. Okrznuti se o njega, isto je što i pisati: jer, to je mjesto svih nekad iskazanih sjećanja. Ostali smrtni ljudi samo prođu kroz njega, ne opazivši ga, što ih svakako čini srećnijim. Tamo, naime, stanuju pjesnici. A niko ne treba pjesnike. Osim vječnosti. Doživljaj sobe Opet star, povlačiš se u prostore kojima istinski pripadaš. Spori koraci skrivaju samo takvima poznato - zadovoljstvo predaje. Ispod visokih zidova prazne sobe najprije ćeš čuti sopstveni uzdah. Jednako je to izraz umora i bježanja. Suočen sa težinom tišine, potom, blago ćeš prekriti glavu - da sam sebe prevariš kako si izvan izgubljenog vremena. To ćeš učiniti sasvim svjesno i ne baš istrajno. Zagledan u bjelinu, na kratko ceš misliti o ženama koje nijesi htio imati. Tokom noći tvoje biće će prožimati različiti osjećaji - ravnodušnost, težnja ka osrednjosti, nestalna drskost. Sve će se to zbiti u nekom polusnu. U traganju za zanemarenim životom. Ono što bi moglo biti izvan vremena - ponoćni fragment - Obilježavam dio vremena - sad, (sad koje je već prošlo!?) držeći se izvoda iz Svetog Avgustina. Sad u kome nastaje ova pjesma koja nije ništa drugo do dio druge velike pjesme, možda one koja nikada neće biti okončana. O njoj se neće govoriti kada se budu svodili računi svijeta. Dakle, sad - u ovom trenutku ova pjesma jedino je što imam. A o drugim trenucima, iskren da budem, sad baš i ne razmišljam. Jer mi je sasvim dovoljno zadovoljstvo zbog konačno nađene riječi koja mi je data na upotrebu da uobličim odraz još nesaznate krivice. Pisanje Ponovo mislim u stihovima, saopštavam riječi kojima nijesam kriv. Prihvatam svako saučesništvo izazvano pisanjem. Pisanjem po otvorenom, pod otvorenim nebom, po očaju i bolesti, a sa istom strašću. Na spasenje svako pisanje. Po kamenu, po zatvorenom i po nepoznatom, mada su sve riječi jednako nepoznate. Pisanje po svim godišnjim dobima, apokrifima, po već osvojenim znakovima. I po svim meridijanima, pisanje po rubovima, opasno pisanje. I ono ni zbog čega - koje je, opet, svako pisanje. Po kilometrima na kojima usamljeni razmišljamo kako okončati prazninu na papiru, kako dopisati svijet. Na spasenje neka su i pauze između pisanja. Po već napisanim listovima, pisanje prvih redova naredne pjesme... Čarolija stvaranja. Stvaranje zavodljivog. Pisanje - uvijek uzaludno viteštvo. Kako mirišu knjige Za svaku knjigu ima po jedan miris, miris koji se ravna sa značenjem. ili prvim doživljajem knjige. Kako onda mirišu knjige - na prašnjavim policama, u zaboravljenim kućnim bibliotekama, neprofitnim knjižarama glavnog grada? Kako mirišu knjige nobelovaca? Knjige starih majstora mirišu na pergamente, na one stranice koje su iščezle - možda ih i ne bude kada otvorimo blijede korice. Njihove knjige su svedene na žute listove. Knjige skribomana mirišu na muke štamparskih radnika. Na radničkim univerzitetima - knjige nemaju mirise, obično su crvene i netaknute. Kako mirišu knjige mojih prijatelja? Kako mirišu svjetski bestseleri, kuvari, priručnici, uputstva za bolju koncentraciju? (Ne volim knjige u kojima se osjeća dim: tu su već pomiješani poroci.) Kako mirišu svete knjige, na svetim jezicima svijeta? Kako mirišu na izumrlim jezicima? Knjige pagana su okrenute prema suncu, zato gube svojstva kada im se približimo. Nijedan miris nije bezazlen. Vlasništvo knjigoljubaca ne podsjeća ni na jedan miris, ni na jednu knjigu uostalom. Napuštene knjige u kancelarijama mirišu na stara slikarska platna. Najčudesnije mirišu knjige u argentinskoj Nacionalnoj biblioteci, i to one nabavljene poslije 1955. godine. Ne znam kako mirišu knjige zatvorenika, vjerovatno na vlažne zidove i prošlost. Kako mirišu sabrana djela klasika? Kako mirišu knjige koje su vraćene Knutu Hamsunu? Njegove knjige kako mirišu? Čuvam miris jedne knjige, dragocjen kao znanje njemačkog jezika. Sarajevski sonet Kako to da je ovaj dan posvećen prostim stvarima? Kad uporno razmišljam o nestajanju, kad preturam po urušenim životima. Eto, ovdje se i pjesma požara pretvara u trajanje. A na drugi način obesmišljen je ovaj dan, u kome pokušavamo jednu ulicu zamijeniti sa čitavom planetom. Vidi ovu ulicu - sve si vidio, čujem zbilju, odraz duše... Znao sam djelove sadržaja istorijske čitanke. Znao sam i za gradove koje su stvorili mitovi. Ali, nijesam znao za grad koji je stvorio mit. Mit - izgovoren jezikom koji svi razumijemo. Jezikom koji danas niko ne razumije. Ustvari, jezikom koji niko izvan Sarajeva ne razumije. Zbrka u donjem svijetu Na brzinu ispijamo hladno piće, najprije razgovaramo o prošlim danima, a onda zurimo - u pod, u plafon, ili neke druge oči. Polako gubimo osjećaj za vrijeme. Posmatramo prolaznike saučesničkim pogledima: pred nama su mahom videne prošlosti, i još predvidljivije budućnosti. Mjesto je puno dima i potrošenih života. Mimo nas prolaze epohe, velike utakmice, velike ljubavi. Dan se rastvara na proljećnom suncu. U jednom momentu htjedoh da kažem: When I consider the curious habits of man I confess, my friend, I am puzzled.* Odustajem, jer možda nije zgodna prilika. I jer ćemo uskoro otići - u neku sličnu izvjesnost. Svako u svoju samoću. * Kad razmotrim neobične navike čovjeka Priznajem, prijatelju, ja sam zbunjen. A to su, zapravo, stihovi iz pjesme Meditatio, Ezre Paunda. Izložba u Podgorici Na ovom platnu boje polako dobijaju oblike nestvarnog. Eto, i maločas, prije ulaska u ovaj prostor, usred jesenjih pejzaža, učinilo mi se da vidim nepravilno napisana slova. Tu se tonovi povlače, u polukrug se savijaju i požutjeli listovi. Prekrio sam rukom ostatke od svijetla. (Kada dugo pišeš o mraku postaješ pomalo blizak stihiji.) Žamor se postepeno gubi, čak i okviri izloženih slika odstupaju od namjene. Niko svjesno ne može dosegnuti ambijent zatvorenih cula. A ja, evo već mjesecima, izdvojen iz glasnih tokova, pokušavam da ostvarim žudnju za bestrasjem. Imena čežnje, žensko ime Ulica Novaka Miloševa Prašina je nepoznatom putanjom odnosila ljudski nemar. Prostranstva su se polako sjedinjavala sa tamom. U stanove je ušla hladnoća. Nestalo je sve ono što mi je, koliko do juče, donosilo fantazije o tebi. Sad nebesa vladaju našim ćutanjima, i nijedna žena ne može imati tvoj pogled. Sad ne postoji daljina gdje bi se mogla smjestiti moja duša, obuzeta tobom. Ništa ne nagovještava tvoj dolazak! Samo tišina - prosta i neobjašnjiva. I preuranjeni sumrak izruguje se mojim nadanjima. Daleko si: tvoja odsutnost konačno određuje glavna znamenja mog pisma. Mislim na tebe. Ali, ne mogu da ustanovim rastojanje izmedu naše dvije cežnje. Na međunarodnoj liniji Minhen - Solun U prljavom vozu, na medunarodnoj liniji Minhen - Solun, pokušavam čitati Čovjeka bez svojstava Roberta Muzila. A to je, uvjeravam se, na ovakvim mjestima gotovo nemoguće. Posežem za banalnim zamjenama: nastaviti čitanje je neuporedivo teže nego pronaci dremljivu bitangu u svakom kupeu, jednako u prvom i drugom razredu, na svim željeznickim linijama. Zanimljivo, medunarodni voz često se zaustavlja i na lokalnim stanicama: tražim nevidljive simbole u tom nepoštovanju voznog reda. Nalazim da je bolje odustati od čitanja. Zato ćutim i gledam prvo u noćne pejzaže Slavonije, pa u ogledalo naspram sebe - vidim moje dvije nevelike torbe, naizgled ne toliko težak prtljag. Ali čini mi se da je nemoguće lišiti ga se. Kako odmiče voz i kako se približava dan mislim da je svejedno na kojoj stanici izaći i čiji prtljag ponijeti. Nokturno (Nocturne) Tamna krv noći U bršljanu se peni, Srpastom hrbatu kôla Mora od slonovače, |
|
|||||
|
|||||
|
|||||