Pavle Goranović: Sjećanje na nekog drugog sebe
| Nepoznata lica Pjesma iz priče "Društvo dvojnika" Srodništvo smo prihvatili nasumice, sastajali se obično poslije ribe, petkom. Više nijesmo imali svoje razloge srca, svoje živote. I mada ne treba priznati, osim u poeziji i lošem zavođenju, ovo je jedna od onih sebičnih pjesama u kojoj riječi lako potisnu ono što se dogodilo. Sad imam utisak - snažan i uvjerljiv da to i nijesam bio ja. Nije čudno - neki događaji prođu mimo tebe, ne primijetiš ih. A onda iskrsnu, poslije dan, godinu ili pet. I tako, dok se nenamjerno sjećaš, stičeš pouzdan utisak da ti neko blizak pripovijeda o nečemu gdje si samo ćutljivi svjedok bio. Najednom, sva ta nepoznata lica postaju ti draga, i na pretek je milih događaja. Niti na to, niti na pjesmu ja ne mislim, (a to ne treba priznati, osim u poeziji i lošem zavođenju.) Odlazim sa sjećanjem na nekog drugog sebe, na neko drago i nepoznato lice. Drhtaji Dok dišemo na suprotnim krajevima male sobe, tuđe sobe - naša neznanja se ne susrijeću. Ti si srećna što ništa ne znaš! Isto zbog toga - ja nesrećan. Svoju malu šaku odjednom stežeš, kao da se od nečega braniš. Tako i ja, zbog neke nerazumne strepnje stežem svoju šaku i branim te. Ne znam od čega, ali branim te. I mada tvog oca znaju kao tihog čovjeka koji ne bi tek tako pesnicu podigao na drugog - stežem svoje ruke, zube snažno zarijem u donju usnu. Sva moja krv spusti se u šake, koje te od neke nevidljive sile brane. Naša drhtanja posve su drugačija - tebi je drhtaj znak da si živa, moj drhtaj iščekivanje je kavge. Svake noći od kada si nastala u svom kraju sobe dobijam čudnu snagu. Kao da to nijesu moji prsti, nego ruke Mate Parlova. Sada, srećo, nemaš čega da se plašiš. I kao da znaš o čemu mislim, postaješ sigurna, u snu se nasmiješ blago. Slušam kako dišeš i stežem šake, sve jače: sad nepoznata snaga upravlja njima. Ti si srećna što ništa ne znaš, isto zbog toga - ja nesrećan. Moj uzvišeni gubitak - Noćni razgovor - Iskreno, ne znam što te u svemu zbunjuje - moja nimalo pjesnička spoljašnjost ili oči - kažu jednako opasne i mile - oči koje obavezuju na neku slabašnu vjeru. A tražiš da ti pričam. Kako da ti pričam o potrošenim godinama, o gradovima u kojima sam sebe saznavao, kao da su posljednji dani bili preda mnom. O danima u kojima sam trošio sebe, dok tebe nijesam sreo i poslije. O ulicama mojim pustim kojima sam imena davao. Idem nizbrdo, to pouzdano znam - kažeš. Ali, zar ne osjećamo izvjesnu lakoću kada idemo nizbrdo, lakoću nestajanja - kažem. Samo o pjesmama koje su mi život tako jasno predvidjele moram da ti pričam. Moram, jer je uzalud. Uzaludnost je ionako moj najjači motiv. Moram da ti pričam baš zato što nećeš čuti. I upravo sam uporan jer razumijem da te to ne dotiče. Samo o pjesmama koje su mi život tako jasno predvidjele moram da ti pričam. A ti ne slušaš, niti moje pjesme čuju. Kakav uzvišen gubitak! Ono što sjećanja ispisuju Dosta mi je slova san potrošio. Valjda svakim snom pomalo umiremo. Sad bezvrijedne riječi ispisujem po žutim listovima, tek da se ne zaborave različita stanja u koja padam. Počinjem da vjerujem da pjesma ne može iz sadašnjosti nastati. Nju jednostavno ispišu naša sjećanja na neki događaj koji se zbio dok mi nijesmo ni slutili da se upravo tada stvarala poezija. Sad tumaram po tuđim gradovima. I sjećam se - dakle, pišem. I žute listove ostavljam svud oko sebe. A htio bih da odrastem uz muziku iz filma "Casablanca". Sad bilježim beznačajne misli po žutim listovima. I nekako znam da više mene ima u njima, nego na bilo kom drugom mjestu na kom me možete vidjeti. Žutim listovima, rasutim po sobama, ulicama, vodama - objašnjavam sebe. Ostalo je u stvarnosti, u snu potrošenom. Više tu ima mene stvarnog, onog koji za druge jesam Nego na bilo kom drugom mjestu gdje me možete sresti. A to mi je malo, tako prokleto malo. Noć u gradu - pogled iz sobe Noćas, oživjela je i ulična rasvjeta, drvoredi skoro pokopani. Šetaju se vesele figure našeg grada. Šetaju sebe nalijevo i nadesno. Šetaju trotoari, automobili šetaju. Šetaju papiri. A ja samujem, načinom dostojnim samovanja. Ljudi, zbližava nas to što dijelimo isti tren proveden u kosmosu, u ovoj besmislenoj svakidašnjici, (I to se još nekim životom naziva.) Gledam kroz prozor svog stana, kako se u susjednim višespratnicama stara tijela još jednom onemoćala spuštaju u krevet, sa nadanjima više nego djetinjim. Možda je to njihova posljednja noć. Možda je ovo posljednja noć. Tako gledam i sebe beskorisnog, jer dolaze anđeli ravnodušja. Dok se vani odvija nešto nalik životu u svijetu koji je memljiva čekaonica, dok se ljudi, braća, moji savremenici, vesele nestanku, dolaze anđeli ravnodušja. Kraj godine Posljednjih dana 2003. otvorio sam novi folder, dao mu ime Poezija 2004 i odlučio da svoje tišine konačno prepjevam. Te godine napisao sam svega dvije pjesme - jednu sa putovanja, drugu o biblioteci. Prvu hladnu i ironičnu, drugu - sa previše uočljivim odrazom moje proklete melanholije. Obje o samoći, obje o pjesmama. Novogodišnji su cirkusi prošli očekivano, sa malo radosti i mnogo buke. Bio sam sam kada su se godine razmjenjivale, Mogao sam i preostalih dana biti sasvim sam. Tek imenovani folder ostao je prazan, ali dok bih pisao mailove i radio za kompjuterom stalno sam ga otvarao, ne smatrajući bjelinu svojim spisateljskim porazom. Vremenom, množila su se osjećanja. Ali ne i riječi. Ostajao sam isti. Te godine sakrio sam se od svih. Ona je rekla da me je željna - ja sam bio željan samoće. I moje bjeline na monitoru. Povjeravao sam se praznini Riječi izgovarao u prazno, nikad ih ispisivao... Sada je opet kraj godine: ostatke od dana gužvam po džepu. Kraj je godine - A kao da je kraj svijeta. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||