Nisam stanica i nemam ime
moja bit je u mojoj praznini.
Nemam ništa do gluvog zjapa
i hladne promaje u kamenoj utrobi.
U lijevo i desno pružam se
zbivši se u tačke
u beskraju
sklopivši ruke
u dugu molitvu.

Mislim da sam je zavolio onog trenutka kada sam lebdeći u oblacima mliječne, žute svjetlosti u njenom potiljku našao krišom učaurenu ranjivost. Oči su joj bile velika ogledala i ma koliko ponirao u njih, nisam je do kraja mogao sresti. Doticao bih joj se bivših odraza i hvatao sijenke koje bi još juče svukla. Nisam je mogao imati do kraja.

Uvijek bi se okretala licem, zelenim mjesečevim licem i ogledala me u sebi, nježno me prateći. Znala me je napamet. Naglas sam sricao sebe iz njenih očiju i nejasne slike budućih promjena prepoznavao u nečitkim pjegama. Uvijek sam bio njena prošlost. Moji najsvježiji sati bili su njeno sjećanje i gdje god bih stigao, znao sam da je ona već bila tu. Njen trag bio je moj znak, a njen blag miris što se protezao jutrima kojima sam prilazio bio je moja sigurnost, mir. Vodila me je meni, slutio sam, pohlepno grabio njene otiske i nižući ih jedan na drugi, krčio uzak put do sebe. Gubio sam strpljenje ne nazirući kraj, ni smisao, a njene tragove uskoro sam počeo brkati sa slučajno, ili drugima ostavljenim znacima. Nisam je više prepoznavao u gomili i njen lik se gubio ili mi se rijetko pričinjao u figurama bezimenih žena u čijim sam je tijelima tražio i konačno izgubio. Ostao sam sam i odsječen, priučen životu i izgubljen za bliskost.

Onda sam se počeo otkrivati na najneobičnijim mjestima. Razumijevao sam svoje ime na svim jezicima, i iščitavao svoje crte iz nebrojenih lica prolaznika. Počeo sam se prepoznavati u svijetu i ushićeno otkrivati naše tajno bratstvo. Volio sam svijet zbog sebe i sebe zbog svijeta, učio se iz njega, i vjerovao da sam upravo izabran da ga prenesem drugome. Ćutke sam predviđao njegove, isprva sitne, nebitne korake, naizgled slučajan budući potez, a onda se počeo buditi sa čvrstim osjećajem da ulazim u nov, ali negdje duboko ipak poznat, davno proživljen dan. Sve mi je ličilo na san koji sam sanjao negdje još prije sebe. Do tog sam sna htio prečicu. Do njega u cjelosti, do njega prohodnog, sa svim otvorenim vratima i odmotanim lavirintima. Taj san prije mogućnosti sanjanja bio je moj san. Promisao svega prije mogućnosti mišljenja bila mi je opsesija. Svijet je počeo bivati suvišan, iznova tuđ, njegova veličina i moć zastrašujuće, a neopravdanost i otvoren besmisao njegovog postojanja konačno poražavajući. Spuštao sam se niz sebe u sebe, uranjajući u gust, škrt mrak, u noć od katrana u koju sam se strmoglavio i koja se neprestano zaklapala nadamnom.

Najsmješnija od svega bila je moja nada da ću jednom dospjeti do nepropadljivog tla i dupetom dodirnuti smisao. Ja sam samo tonuo sve dublje, zaboravljajući put natrag i izgubivši se u lažljivom bezdanu. Moj je oblik postao nesiguran, a ustrojenost mog tijela labavila je, postajući sve neubjedljivija. Oslobodivši se suvišnog nakita, umivši se od naučenog i priučenog, prišivenog i skrpljenog, činilo mi se da se negdje dalje, još dalje i dalje nalazi nepojmljivo jednostavno jezgro moje suštine. Ali tamo nisam mogao stići sam, nisam se više mogao prekoračiti.

U ohlađenoj ljusci moje lobanje ostali su samo muk i memla. Davio sam se u sopstvenom grlu ne umijevši više izaći iz sebe. Klonirao sam se do u nedogled, uperivši svoj odraz u naspramno ogledalo i stvorivši uzaludni beskraj lažnih likova. Nisam se poznao ni pronašao. Napipavao sam zalutali metak u grudima, ono blisko, davno ranjavanje, pokušavši da se posljednji put kroz bol povežem s nekim. Otvorio sam se kao hidra, kao hodnik, kao tunel, zjapeći na obje strane nezarastivim ranama u čijem sam se krajnjem horizontu,

negdje u nepromislivom beskraju, ponovo doticao sebe i Nje…

…Nemam stanica i nemam ime
moja bit je u mojoj praznini.
Nemam ništa do gluvog zjapa
i hladne promaje u kamenoj utrobi.
U lijevo i desno pružam se
zbivši se u tačke
u beskraju
sklopivši ruke
u dugu molitvu.