Home

Paula Petričević: Tunel

Nisam stanica i nemam ime
moja bit je u mojoj praznini.
Nemam ništa do gluvog zjapa
i hladne promaje u kamenoj utrobi.
U lijevo i desno pružam se
zbivši se u tačke
u beskraju
sklopivši ruke
u dugu molitvu.


Mislim da sam je zavolio onog trenutka kada sam lebdeći u oblacima mliječne, žute svjetlosti u njenom potiljku našao krišom učaurenu ranjivost. Oči su joj bile velika ogledala i ma koliko ponirao u njih, nisam je do kraja mogao sresti. Doticao bih joj se bivših odraza i hvatao sijenke koje bi još juče svukla. Nisam je mogao imati do kraja.

Uvijek bi se okretala licem, zelenim mjesečevim licem i ogledala me u sebi, nježno me prateći. Znala me je napamet. Naglas sam sricao sebe iz njenih očiju i nejasne slike budućih promjena prepoznavao u nečitkim pjegama. Uvijek sam bio njena prošlost. Moji najsvježiji sati bili su njeno sjećanje i gdje god bih stigao, znao sam da je ona već bila tu. Njen trag bio je moj znak, a njen blag miris što se protezao jutrima kojima sam prilazio bio je moja sigurnost, mir. Vodila me je meni, slutio sam, pohlepno grabio njene otiske i nižući ih jedan na drugi, krčio uzak put do sebe. Gubio sam strpljenje ne nazirući kraj, ni smisao, a njene tragove uskoro sam počeo brkati sa slučajno, ili drugima ostavljenim znacima. Nisam je više prepoznavao u gomili i njen lik se gubio ili mi se rijetko pričinjao u figurama bezimenih žena u čijim sam je tijelima tražio i konačno izgubio. Ostao sam sam i odsječen, priučen životu i izgubljen za bliskost.

Onda sam se počeo otkrivati na najneobičnijim mjestima. Razumijevao sam svoje ime na svim jezicima, i iščitavao svoje crte iz nebrojenih lica prolaznika. Počeo sam se prepoznavati u svijetu i ushićeno otkrivati naše tajno bratstvo. Volio sam svijet zbog sebe i sebe zbog svijeta, učio se iz njega, i vjerovao da sam upravo izabran da ga prenesem drugome. Ćutke sam predviđao njegove, isprva sitne, nebitne korake, naizgled slučajan budući potez, a onda se počeo buditi sa čvrstim osjećajem da ulazim u nov, ali negdje duboko ipak poznat, davno proživljen dan. Sve mi je ličilo na san koji sam sanjao negdje još prije sebe. Do tog sam sna htio prečicu. Do njega u cjelosti, do njega prohodnog, sa svim otvorenim vratima i odmotanim lavirintima. Taj san prije mogućnosti sanjanja bio je moj san. Promisao svega prije mogućnosti mišljenja bila mi je opsesija. Svijet je počeo bivati suvišan, iznova tuđ, njegova veličina i moć zastrašujuće, a neopravdanost i otvoren besmisao njegovog postojanja konačno poražavajući. Spuštao sam se niz sebe u sebe, uranjajući u gust, škrt mrak, u noć od katrana u koju sam se strmoglavio i koja se neprestano zaklapala nadamnom.

Najsmješnija od svega bila je moja nada da ću jednom dospjeti do nepropadljivog tla i dupetom dodirnuti smisao. Ja sam samo tonuo sve dublje, zaboravljajući put natrag i izgubivši se u lažljivom bezdanu. Moj je oblik postao nesiguran, a ustrojenost mog tijela labavila je, postajući sve neubjedljivija. Oslobodivši se suvišnog nakita, umivši se od naučenog i priučenog, prišivenog i skrpljenog, činilo mi se da se negdje dalje, još dalje i dalje nalazi nepojmljivo jednostavno jezgro moje suštine. Ali tamo nisam mogao stići sam, nisam se više mogao prekoračiti.

U ohlađenoj ljusci moje lobanje ostali su samo muk i memla. Davio sam se u sopstvenom grlu ne umijevši više izaći iz sebe. Klonirao sam se do u nedogled, uperivši svoj odraz u naspramno ogledalo i stvorivši uzaludni beskraj lažnih likova. Nisam se poznao ni pronašao. Napipavao sam zalutali metak u grudima, ono blisko, davno ranjavanje, pokušavši da se posljednji put kroz bol povežem s nekim. Otvorio sam se kao hidra, kao hodnik, kao tunel, zjapeći na obje strane nezarastivim ranama u čijem sam se krajnjem horizontu,

negdje u nepromislivom beskraju, ponovo doticao sebe i Nje…

…Nemam stanica i nemam ime
moja bit je u mojoj praznini.
Nemam ništa do gluvog zjapa
i hladne promaje u kamenoj utrobi.
U lijevo i desno pružam se
zbivši se u tačke
u beskraju
sklopivši ruke
u dugu molitvu.


Antologija crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku
07. 07. 2011.
Antologija savremene crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku biće promovisana u Centru savremene umjetnosti u Podgorici – Dvorac Petrovića na Kruševcu – u petak, 8. jula u 21 sat, kao i u Baru ... detaljnije
 
Svemoderna Montenegrina
06. 04. 2011.
U izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz Podgorice objavljena je knjiga “Svemoderna Montenegrina”, autora Borislava Jovanovića.

Riječ je o publikaciji koja objedinjava već objavljene i... detaljnije
 
Ognjen Spahić dobitnik je The Ovid Festival Prize
22. 01. 2011.
Pisac Ognjen Spahić, dobitnik je nagrade The Ovid Festival Prize koja se dodjeljuje u okviru međunarodnog rumunskog književnog festivala “Days and Nights of Literature”.

The Ovid Festival Prize je međunarodna... detaljnije
 
Arhiva vijesti