Dvadeset prvog marta, dvije hiljade i šeste, kroz prozor moje sobe u ulici Blattgase broj pet, treći distrikt grada Beča, kroz veliki dvokrilni prozor koji gleda na dvorište i dva velika stabla kestena - uletjela je muva. Već pola sata pokušavam da zaspim. Prevrćem tijelo tražeći položaj koji će me učiniti ravnodušnim.

Navikao sam na metronom koji otkucava negdje duboko u zidu. Kap po kap iz napukle cijevi centralnog grijanja i san lagano poklapa misli. Moj prvi susjed je sportista Fritz kojeg od mog tijela ispruženog na krevetu dijeli tanki drveni zid ispunjen prazninom. Da se u tom zidu nalazi nešto drugo vjerujem da ne bih mogao čuti Fritzovo naglo komešanje i udarce koljena o zid. Kada u njegovom snu pucanj iz startnog pištolja označi početak trke, Fricove noge se koprcaju i zid se trese, a iz grla mog susjeda dopiru tužni jecaji. A sve zbog toga što u snu pucanj startnog pištolja nije pucanj startnog pištolja već vjerovatno zaglušujući rafal kalašnjikova ili čak prasak atomske bombe čija se ružičasta pečurka sa znakom adidasa uzdiže iznad stadiona. On ustaje rano, ubrzo izađe i potrči niz hodnik, a zatim trči niz stepenice, radostan kao pseto. Atavistički ostaci repa u njemu, pokušavaju da mašu lijevo-desno, a Fritzov jezik, dok galopira trotoarima trećeg distrikta, postaje crveniji i duži. Vraća se u sobu broj 22 nakon dva-tri sata i desetak pređenih kilometara. Tada se iz njegove sobe ne čuje gotovo ništa. Fritz je umoran. Nema snage da se istušira, već se onako mokar baci na krevet i zaspe snom pravednika sanjajući trotoar koji se prostire, sve do prvih zvijezda, i još dalje u kosmos. Bernhard kaže da je sport najbjedniji od svih načina kojima ljudi sebe pokušavaju uvjeriti da život ima smisla. Zamišljam kako bi dečko reagovao da ga probudim usred noći i pokušam mu objasniti Bernhardovu definiciju. No kada bih birao društvo s kojim bih na pustom ostrvu proveo ostatak života, odnosno, ako bih morao da biram između sportiste Fritza i muve koja je upravo uletjela u moju sobu, vjerujem da bih se ipak, bez mnogo dvoumljenja, odlučio za mog prvog susjeda. Fritz bi me, prije svega, naučio osnovama njemačkog jezika. Zatim, ukoliko se na horizontu iznenada pojavi brod, Fritz bi mogao bez po muke otrčati na vrh brda i zapaliti buktinju. A muva bi, za to vrijeme, bila okupiranja lizanjem tuđeg izmeta.

Pokušavao sam da ignorišem kobno zujanje i ne dozvolim svojoj glavi da dozove u svijest ogavnu prirodu tog insekta, mašine za razmnožavanje, posljednje karike u lancu ishrane koja guta tuđa govna, ali uzalud. Muva je zauzimala prostor šireći svoju harizmu. Od ugodnog sna definitivno neće biti ništa. Prvo proljećno veče će proteći u znaku nesanice. Pomislio sam kako neki ljudi imaju sreće pa kao prve znake tog prekrasnog godišnjeg doba prepoznaju laste koje migriraju sa vrelih obala sjeverne Afrike, ili pak visibabe, nježno i mirisno cvijeće. Moj vjesnik je muva. Beskorisna životna forma, uobičajena, dosadna i nekomunikativna. U romantičarskom zanosu čovjek se može obratiti ptici, visibabi, nosorogu ili psu očekujući nekakav odgovor, ali muva jednostavno ukida mogućnost bilo kakvog dijaloga. Ustao sam i u mraku razgrnuo zavjesu, širom otvorio prozor, sjeo na krevet i zapalio cigaretu. Vjerovao sam da je čekanje najbolji način za borbu protiv napasti te da će crna ništavna tačka ubrzo napustiti moju sobu i ostaviti me da uživam u privatnosti sna. Dok sam otpuhivao kolutove dima, dok su se molekuli dima integrisali sa kosmosom, u glavi je odzvonilo pitanje: Da li su austrijske muve iste kao crnogorske? Odnosno: može li se muvama pripisati bilo kakva nacionalna karakteristika? Zujanje je najedamput prestalo. Pomislio sam da je to biće uhvatilo odjeke mojih misli, da je osjetilo treperenje ideje i umrlo svjesno veličine trenutka. Zaustavio sam dah i na trenutak pomislio da je ovo kraj priče. No mala crna tačka, crnja od mraka moje sobe, pojavila se i zazujala baš pred mojim očima prvi put jasno vidljiva kao gruba štamparska greška na nekoj od znamenitih stranica svjetske književnosti. Došlo je vrijeme odluke. Smrt ili milost u Beču, pomislio sam i dohvalio knjigu priča Thomasa Pynchona koja je ležala kraj uzglavlja. Lagano paperback izdanje pretvorilo se u opako oružje. Upalio sam svjetlo, osmotrio sobu i sačekao da se životinja zaleti na izvor svjetlosti jer izmet i sijalice predstavljaju neodoljivu destinaciju ovih bića. Kao Itaka za Odiseja, pomislio sam i počeo da se šunjam pažljivo osmatrajući zidove. Ništa. Primakao sam se šarenilu radnog stola. Pregledao lap-top i konačno se zaustavio na gomili knjiga razbacanih po polici sa strane. Moja brada je zadrhtala, a oči su se napunile slatkim suzama. Muva se šepurila na otvorenim stranicama Berhardovog romana "Beton", dakle na stranicama moje omiljene knjige austrijskog genija. Zašto suze i čemu toliko emocija pa i straha? Zato jer sam bio siguran da sam prije odlaska na počinak knjigu ostavio zatvorenu. Nekoliko minuta sam pušio listajući "Beton" i ovlaš čitao omiljene stranice, a zatim sam zatvorio knjigu i odložio je na policu kraj stola. Jednostavno, nije moglo biti drugačije. Same knjige mi znače koliko i riječi u njima. Stid me je da objelodanim taj čisto materijalistički i muški kolekcionarski pristup. Riječi mi, zapravo znače toliko, da bih katkad, poput kokaina ušmrkavao pojedine pasuse, red po red i onda, kako dolikuje, crvenih očiju zadovoljno protrljao nos. Dobro uvezani tabaci papira, margine i stilizovani naslovi - sve to skupa me je učinilo minucioznim paziteljem knjiga. Kada sam pakovao stvari pred dolazak u Beč, pažljivo sam birao šta da ponesem. "Beton", "Gubitnik" i "Mraz" nisu dovedeni u pitanje. Vozili su se prvom klasom, tik uz donje rublje. Carver, Pynchon i Paul Auster takođe su zauzeli najbolja mjesta, a među sve to sam stidljivo ubacio i primjerak rukopisa svog novog romana. Pamtim šta se događa sa knjigama. Sjećam se čak i na koje gaće sam položio "Njujoršku trilogiju" dok sam se pakovao. Upravo zbog toga ne mogu da nađem niti jedan valjan razlog zašto bi sada povjerovao da sam Bernhardov "Beton" ostavio otvoren na polici, a da ga nije otvorila upravo - muva. Pažljivo sam primakao stolicu. Stvorenje je smjerno gladilo krila stojeći kraj velikog slova na početku pedeset sedme stranice. Nikada nisam vidio muvu na knjizi. Štoviše, nikada nisam pomislio na te dvije stvari istodobno.

Obrisao sam znoj sa čela i još više primakao oči noćnom posjetiocu. Tada je, na moje veliko iznenađenje, to malo čudo počelo da hoda duž redova usporavajući na mjestu zareza ili tačke. Čitao sam mumlajući sebi u bradu, a onda sve glasnije: "Ako odem samo ću otići iz zemlje čiji gradovi smrde, a stanovnici tih gradova su podivljali. Odlazim iz zemlje u kojoj je jezik prost, a oni koji taj jezik govore su duhovno sve uzev postali neuračunjivi. Odlazim iz zemlje u kojoj su takozvane divlje zvijeri postale jedini uzor". Muva se zaustavila. Bio sam zapanjen njenim izborom. Doista nije teško otvoriti neku od Bernhardovih knjiga i bez muke naći ovakve pasaže. No u romanu "Beton" ovo je bilo doslovce jedino mjesto na kojem je mrzovolja tako eksplicitno ispalila hitac u pravcu države i njenih ljudi. Ja sam izrazito literarocentrična osoba sklona strogo subjektivnim fantazijama od kojih veoma teško odstupam. Tako su Austrija i Beč, uz sve Mozarte, Musile i Elfriede Jelinek još od prve stranice "Gubitnika" koju sam pročitao u srednjoj školi, neopozovo bili i ostali država i grad čiji je predsjednik, odnosno gradonačelnik Thomas Bernhard. Nekom se može činiti da njegove knjige nisu baš najzgodniji bedeker za čovjeka koji će prvi put posjetiti Austriju, ali ja sam, upravo zahvaljujući tim stranicama stekao neopozive simpatije prema ovoj zemlji. Tako je i prvo mjesto u kome sam naručio kleiner brauner bio kafe Bräunerhof u Stallburggasse. Malo mi je zasmetao veliki izblijedjeli plakat na prozoru prije ulaza. Thomas sjedi prekrštenih nogu s rukama u džepovima; na stolu je gomila novina i naočare. U pozadini se naslućuje šank i nekoliko ljudi. Bernhard je rođen sa izrazom lica koji aludira na osmijeh tako da neinformisanom američkom turisti cijela slika može izgledati kao prepotentna samoreklama i fotografija vlasnika kafea. Vidi se da je enterijer ostao isti. Fotografija je nastala 1986. no izlizani plišani separei u svojim mikrosporama možda i dalje čuvaju nekoliko sijedih vlasi Bernhardove kose. Bräunerhof, uz to, ima i najčudnije konobare koje možete zamisliti. Moj omiljeni je postariji gospodin sa žućkastom, kratko podšišanom kosom, stilizovanom čekinjastom bradom, rošavim licem i John Lennon naočarama neopisivo debelog stakla. Uz to je veoma neljubazan i spor pa svoj kleiner brauner čekate najmanje pola sata. U početku sam bio nervozan, a onda sam zaključio kako se konobaru koji je godinama služio Thomasa Bernharda mora dopustiti da bude nadmen i neljubazan. Još ako je pročitao sve Bernhardove romane, a vjerujem da jeste, onda se njegovo stanje djelimično može tumačiti i kao prećutno odavanje počasti crnom, a opet sjajnom cinizmu, rascvjetaloj i složenoj mizantropiji velikog pisca. Na izlasku iz kafea prilikom prve posjete još jednom sam analizirao fotografiju. Uz još nekoliko detalja, tada sam u perifernim rovovima svog uma zabilježio da se na samom rubu stola, na desnoj strani, primjećuje mala ali ubjedljiva crna tačka koja ne može biti ništa drugo do - muva. Primakao sam lice i pomislio: Da. Muva. Muva ima svuda. Tada je bilo jednostavno zaobići tu činjenicu. Ali danas, na staklu kafea Bräunerhof, što se mene tiče, zalijepljena je fotografija Bernharda i muve. Koju je pisac možda dozivao imenom. I čiji se potomak sada šepuri na stranicama romana "Beton", u mojoj sobi, dva sata nakon ponoći! Počinjao sam da osjećam neopisiv strah. Kao da sam pred sobom konačno imao od djetinstva željeni dokaz postojanja Boga. Ili Đavola. Svejedno. Moj doživljaj svijeta se u trenutki izmijenio. Nestalo je lažnog samopouzdanja kojim sam hranio spisateljsku sujetu i gledajući to stvorenje zapitao sam se: Ko je ovdje zapravo muva? Ko koga posmatra i šta će zapravo biti epilog ove noćne posjete? Iznenada sam poželio nešto da kažem. Usta su se sama otvorila u toj želji. I to je bilo sve. Oblio me je hladan znoj kada sam shvatio da sam se umalo obratio jednoj muvi. Zapalio sam novu cigaretu i poželio da istrčim vani. No ostao sam na istom mjestu i nervozno dovršavao porciju nikotina uvlačeći reski dim plavog gauloisesa duboko u pluća. Odavno se nisam osjećao toliko beznačajnim i ranjivim. A zatim sam pomislio kako je moj dolazak u Beč velika greška. Pisci stvaraju za radnim stolom koji se nalazi u nekoj sobi. Nije li svejedno da li će ta soba biti u trećem distriktu Beča ili nekom crnogorskom bespuću? Olako sam prihvatio ljubaznu ponudu mojih domaćina i sebe izložio velikoj opasnosti. Kada vaš svjetonazor poljulja građanski rat ili smrt voljene osobe, na neki način ipak ostajete u pravilima igre. No kada vas iz stroja izbaci jedna jedina muva, bivate lansirani na nepoznatu teritoriju misterioznih interakcija u kojima teorija relativiteta postaje čista laž. Ljudi obično misle da pisci čeznu za neobičnim događajima koje će im podariti valjani materijal za tekstualne egzibicije. Pisci možda priželjkuju takvo što, ali Pisac, odnosno Ja želi samo običan život ušuškan prijatnim ritualima. U ovom slučaju to je svakodnevno ispijanje kafe u kafeu Prückel i nekoliko piva prije ponoći. Nikakve muve, nova poznanstva ispunjena trivijalnošću i lošim engleskim jezikom, prikazanje Bogorodice u Stephansdomu ili prolazak Haleyeve komete. Ne hvala. Beč mi nudi upravo ono za čime sam čeznuo. Beskrajno meditiranje uz umjerene doze kofeina - to je neprocjenjivo vrijedan psihijatrijski tretman. I veličanstveno Austrijsko odbijanje uvođenja zabrane pušenja na javnim mjestima! Danas to predstavlja otpor ravan revoluciji. Uživam gledajući napola žive bečke bakice koje slasno uvlače dim za dimom u ostatke svojih pluća. Kad god ugrabim priliku ustanem i pripalim im cigaretu, a za uzvrat bivam nagrađen toplim osmjehom. Tada pomislim: nedajte se Austrijanci! Društvo bez male, ljekovite doze anarhije - pa makar ona bila plaćena i kancerom pluća - postaje dosadno. Počinje da truli, a da to i ne primijetite. Krajem aprila, prošle godine šetao sam se parkom u centru Osla. Pauza između dva predavanja sa temom "Književnost i pomirenje". Gomila imbecilnih rečenica izlivala se sa usta nekog univerzitetskog entuzijaste koji je sa strašću skakao po govornici i savjetovao narode balkana kako treba da čitaju što više humanistički nastrojenih knjiga. Pojednostavljeno, ako neki balkanski idiot koji još uvijek čuva kalašnjikov pod krevetom pažljivo pročita Hesea, taj kalašnjikov će zarđati pod krevetom jer će balkanski idiot nakon čitanja shvatiti da je ubijanje drugih ljudi, poznanika i komšija - besmisleno. Sjajan izum! Koji bi valjalo i praktično primijeniti. Odnosno, bombardovati takozvane neprijateljske teritorije sabranim djelima Hermana Hesea! Međutim, nesretni narodi u Palestini, Čečeniji, Avganistanu, Iraku, prokrijumčare tehnologiju. Otvaraju se tajne podzemne štamparije, a bombaši samoubice oblažu tijelo pažljivo odabranim naslovima. Kada se čečenski bombaš samoubica probije, recimo, do ruskog vojnog garnizona, tada uzvikne "Živjele knjige!" i proguta pilulu cijanida. Vojnici potom razgrabe cio tiraž i već narednog jutra se bude kao okoreli pacifisti koji razmišljaju o smislu života i prirodi boga. Te misli su me zabavljale dok sam šetao centralnim parkom u Oslu. Divna, tirkizno-zelena klupa pod tek olistalim stablima breza, činila se kao idealno mjesto za cigaretu. Djeca uokolo jure za loptom, a majke za djecom. Ptice pjevaju proljeću. Ljudi su sretni. No reski metalni zvuk i plamen mog zippo upaljača u trenutku su promijenili ravnotežu. Na klupi preko puta sjedjele su dvije majke sa dvije prekrasne plavooke djevojčice. Te žene su istog časa prikovale pogled na stvari u mojim rukama, a kada sam zagrizao cigaretu i lagano počeo primicati plamen upaljača, te norveške majke, žurno su bijelim dlanovima prekrile oči svojih djevojčica. Pretvorio sam se u pseće govno i istog časa ustao sa klupe praćen pogledima prezira i olakšanja. Svojim velikim zubima sam stiskao cigaretu i prizivao moćni duh Knuta Hamsuna. Popušio sam cigaretu kraj telefonske govornice, a zatim se vratio u salu spreman da hrabro dočekam još dobronamjernih gluposti o književnosti i pomirenju.

Zaboravio sam reći da je latinski naziv stvorenja koje meditira na stranicama Brnhardove knjige Sarcophaga carnaria. Latinski nazivi čine stvari ozbiljnijima. Kada crva nazovete Cochliomia hominivorax on odmah poraste na dimenziju slona. Kada muvu nazovete Sarcophaga carnaria ona postaje praistorijski reptil, mesožder. No kada muvu nazovete ljudskim imenom ona ostaje muva, a vi postajete idiot. Ne želeći da propustim priliku ja sam prvo tiho, a onda još jednom, glasnije, gledajući u crnu tačku koja proteže majušna krila, ja sam rekao - Herr Tomas. Na moje iznenađenje stvorenje je zazujalo i napravilo krug po pedeset sedmoj stranici "Betona". Podrazumijeva se da sam taj čin odmah pripisao slučajnosti. Ali ona jedna čestica sumnje koja naše živote čini zanimljivima, učinila je da se naježim, iznenađeno podignem obrve i širom otvorim oči. Odlučio sam da produbim naše kontakte. Ispružio sam palac i primakao ga knjizi. Herr Thomas je bez ustručavanja, gotovo veselo, sletio na moj nokat. Sljedeće pitanje je bilo sasvim logično: Da li dragocjenu životinjicu zatvoriti u kutiju šibica ili je odnijeti do prozora i pustiti u noć? Ako je zatvorim, možda jednog dana progovori i otkrije stranice neispisanih misli. No u isto vrijeme na taj način djelujem protiv svoje imaginacije. Jer vjerovatno bi se pokazalo da je riječ o najobičnijem predstavniku rase koji radije slijeće na svježa govna nego na dobre knjige. Tada će i ono zrnce sumnje biti bespovratno uništeno, a ja ostati uskraćeni za duboko spiritualno iskustvo. Dakle, herr Thomas se šetao po mom palcu. Ustao sam vodeći računa da ga ne uznemirim i širom otvorio prozor. Pun mjesec je sijao iznad grada. Slijepi miševi su oblijetali tornjeve katedrala. Ispružio sam ruku pravo u tu noć. Podigao sam palac ka nebu, kao Cezar koji poklanja život hrabrom gladijatoru. Osjetio sam blago strujanje vazduha po prstima i začuo zujanje. Herr Tomas je u znak zahvalnosti prvo sletio na moje čelo, a potom svom snagom pokrenuo krila i odjezdio pravo ka mjesecu. Osjetio sam tugu. Jer, svijet se noćas ukazao kao prekrasno mjesto.

Te noći sam sanjao da Tomas Bernhard i ja sjedimo u kafeu Bräunerhof. Pred nama su velike porcije goveđeg gulaša i krigle budweisera. Prostorijom odjekuje zvonki smijeh grupe manekenki svih nacija i rasa. One sjede za susjednim stolom i stidljivo nas pozdravljaju. Za klavirom u uglu, Rahmanjinov svira Preludij u C-molu. Konobarica je Jennifer Lopez, a konobar John Fante. Za šankom, Joyce upravo dovršava "Mrtve". Muve su posvuda. Veselo zuje upotpunjujući cijelu sliku. Ja uživam u tom prizoru dok Bernhard neopozivo tvrdi da je moj roman "Hansenova djeca" nešto najbolje što je ikada pročitao. Tada se na vratima kafea Bräunerhof pojavio Mihail Afanasijevič Bulgakov sa ogromnom crnom muvom na desnom ramenu, insektom velikim kao mačka.

Lagano je prišao našem stolu. Bernhard mu je ljubazno ponudio da sjedne. Mihail je strogo odmahnuo. Velika muva je zalajala i dozvala tišinu. Majstor je milovanjem umirio jezivu životinju. Pogledao me je u oči i zapitao: "Šta ti, kog đavola, radiš ovdje?!"

Tek tada sam shvatio da smo svi mi beskorisni i mrtvi, i da napolju, već stoljećima pada crni snijeg.