ARS br. 5-6 god. 2010.

 

Rođena je u Italiji, rasla je u Australiji, obrazovanje je stekla u Parizu; trenutno živi i predaje u Holandiji. Iz svoje nomadske egzistencije Rozi Brajdoti stvorila je politički motivisanu filozofiju koja postavlja novi okvir za ponovno osmišljavanje ženskog subjekta u postmetafizičkom svijetu. Okarakterisana kao postmodernistička feministkinja, Brajdoti teži da razvije teoriju kojom se može podržati heterogeni model subjektiviteta za savremenu ženu. Svoje tekstove ona piše u poliglotskom maniru – ponekad prvo na engleskom, ponekad na francuskom ili italijanskom, a potom ih ponovo ispisuje radi prevođenja na druge jezike. Ona na šaljiv način imenuje svoje dijalekte (Italo-Australian, Franglais, New Yorkese Parisian patois ili Dutch-lish). Trenutno je rukovoditeljka Ženskog programa na humanističkim studijama Univerziteta u Utrehtu. Objavila je, između ostalog, Predloške disonancije (1991),
Žene, okruženje i održivi razvoj (1994) i Nomadske subjekte (1995).

U knjizi koju potpisuje više autorki i koja nosi naslov Žene, okruženje i održivi razvoj (1994), pozivate na čvršće veze među feministkinjama i aktivistkinjama za zaštitu prirodnog okruženja. Postoji li zajednička osnova između ova dva pokreta i koje tipove koalicije Vi predlažete?

U pitanju je knjiga u koju je uključen veliki broj tekstova. Nas četiri učestvovale smo u pisanju knjige što je uzrokovalo njenu interdisciplinarnost i širok raspon. Inicijalno, knjiga je bila podržana od strane jedne agencije koja postoji pri Ujedinjenim nacijama (Institut za unaprijeđenje statusa žena i njihovo osposobljavanje koji je, kako mi se čini, u međuvremenu restrukturiran). Inicijalno smo analizirale način na koji univerziteti na zapadu i sjeveru tretiraju pitanje prirodnog okruženja ili, konkretnije, postavile smo pitanje da li ga tretiraju uopšte, posebno u okviru ženskih studija. Takva je bila geneza projekta: osmislile smo ga kao neku vrstu sjecišta između fokusiranja na rod ili žene i interesovanja za ekološka pitanja. Dok smo radile na tom izvještaju, postajao je sve interesantniji i obimniji i na kraju je dobio formu knjige. Ali, veoma je važno sjetiti se parametara u okviru kojih je taj posao započet jer su nam bila nametnuta neka ograničenja. Dok smo pokušavale da damo odgovor na pitanje da li je ili ne pitanje prirodnog okruženja zastupljeno u univerzitetskim planovima i programima, u okviru ženskih i rodnih studija, jaz između dvije oblasti ukazao se kao očigledan. Naravno, ukoliko ovom pitanju pristupite iz ugla aktiviste, svijesni ste da jaz ili praznina nijesu od juče. Ako nijeste aktivni u okviru ženskih studija ili se ne bavite ženskim pitanjima, onda ste već upoznati sa činjenicom da ženske grupe i grupe koje se bave zaštitom prirodnog okruženja ne djeluju uvijek zajedno. Postoje neki očigledni i dobro poznati izuzeci ali vrsta posla kojom se bave agencije za zaštitu prirodnog okruženja ili razne grupe aktivista nije uvijek rodno svjesna, dok aktivisti koji se bave rodom ne uzimaju uvijek u obzir pitanje prirodnog okruženja, osim u oblasti koja je poznata kao "ekofeminizam". To je oblast kojoj u ovoj knjizi pažljivo pristupamo.
U našim univerzitetskim programima postoji jaz koji prepoznajemo i u programima koji se implementiraju u kontekstu prakse ili praxisa i u kontekstu sadržaja. Pokušale smo da ga ispitamo i ispunimo. Pronašle smo u djelu žene kakva je Dona Haravej, feministkinje aktivne u zaštiti prirodnog okruženja, dobar primjer koji pokazuje da se jaz može prevazići, i da se mogu ignorisati neke stereotipne slike, slike žena ili autentične prirode kojoj treba da se vratimo. I daje odgovor na pitanje kako biti, u isto vrijeme, neesencijalističan i sasvim spreman na stvaranje različitih koalicija. Takvo djelovanje pruža bar djelić nade za budućnost.

U eseju pod naslovom, "Feministička kritika nauke", iz istog teksta vodite feminističku analizu nauke i naučnog diskursa. Koja etička i epistemološka pitanja podstiče feministička analiza nauke?

Feministkinje su uvijek dijelile kritički stav prema nekim naučnim postavkama jer je inferiornost žena ekstenzivno teoretizovana i bila je objektom naučnog diskursa (na Zapadu barem, svakako od šesnaestog i sedamnaestog vijeka, i masovno u modernitetu poslije toga). Pitanje nauke je ugrađeno u feminizam, o čemu je pisala Sandra Harding, tako da baveći se pitanjem ženske prirode, pitanjem ljudske prirode, dekonstruišući oba koncepta, mi, naravno, otvaramo pitanja ne samo moći znanja – ko o čemu odlučuje u situacionim kontekstima ili u kojim diskurzivnim kontekstima – već, takođe, epistemološka pitanja koja se odnose gotovo na samu teksturu naučnih disciplina: što uraditi sa objektivnošću; određenim pojmovima udaljenosti ili neutralnosti; rastućom kvantifikacijom onoga što zovemo naučnim znanjem; redovnim i sistematičnim ponavljanjem ekskluzije uvijek istih drugih; i primjetnom istrajnošću u procesu stvaranja drugog? Uvijek su u pitanju žene, oni koji nijesu bijeli ili su crni, uvijek su u pitanju djeca, uvijek fizički onesposobljeni, uvijek fizičko okruženje. Dolazi do povraćaja, ponavljanja određenih tema ekskluzije. Potreba za takvim ekskluzijama je, za nas, objekat naučnog ispitivanja, pa ipak, ono što znamo o nauci, izgrađeno je na izostavljanju bilo kakve reference koja se odnosi ili na neophodnost ekskluzije, ili na izuzete grupe. Nauka kao niz paradoksalnih stjecišta. Ali, uvijek imamo nadogradnju jednog na drugo; to su dva pitanja koja odvojeno ne mogu postojati.

U tekstu po kojem ste najpoznatiji (Predlošci disonancije, 1991), Fuko i Delez snažno utiču na Vas. Na koji način je njihovo djelo korisno za feminističku misao?

Pretpostavljam da znate da se sljedeća knjiga koju sam napisala zove Nomadski subjekti. U toj knjizi još više razvijam odanost delezijanskom. Čini se da je, u ovom trenutku, on mislilac sa kojim najbolje sarađujem. Ali, rekla bih kako je moja opšta pozicija još uvijek najsličnija onoj koju sam opisala u Predlošcima disonancije: moramo biti veoma pragmatični i relativno oportunistični po pitanju pisanja određenih filozofa. Za mene je veliki problem predstavljao pokušaj da se udam, da tako kažem, za jednu filozofiju, dok se metafora razvoda, disonantnosti, rascijepa, snažno pojavljuje u toj knjizi. Vjerujem da postoji interesantno stjecište ili, ako hoćete, spajanje interesa između feminizma sa jedne strane i, sa druge, margine kritičkih mislilaca koji pokušavaju da redefinišu filozofiju, radikalno, kritički, u perspektivi 21. vijeka, čineći je relevantnom za današnju kulturu. Francusku školu bih definitivno svrstala u tu kategoriju. Postoji interesantna konvergencija među njima – njihova rekonstrukcija, dekonstrukcija filozofije – i nekim pitanjima kojima feministkinje teže. Ipak, ne mislim da je ta veza konačno data. Ona se mora konstruisati. Mora se graditi korak po korak. U najboljem slučaju, mi možemo "iskoristiti" određene filozofske ideje u feminističke svrhe.
Ja ne mislim da Fuko&feminizam ili Delez&feminizam predstavljaju odgovor. Ovo je veoma važno zato što Delez postaje veoma popularan. Upravo sam provela godinu dana u Sjedinjenim Državama i svjedokinjom sam delezijanskog talasa... To je neizostavno, ali prema tome moramo imati ironijski odnos, moramo imati distancu. Mislim da nijedan od vodećih filozofa nema odgovor. Oni imaju sredstva za analizu koja možemo koristiti, oni dijele brigu za dekonstrukciju discipline. U tome je suština. Biti voljan i zainteresovan da se disciplina otvori, navesti od čega je ona sačinjena, što isključuje ili koje su joj tišine, što može uraditi za nas. Kao što navodi Delez, jedina budućnost discipline kakva je filozofija jeste njen kapacitet za samokritiku i, shodno tome, sopstveno ponovno kreativno osmišljavanje.
Oni su sigurno veoma radikalni u svojim epistemologijama i to je veoma korisno. Ali, nije konačno; potrebno je da sve bude konstruisano, iz različitih razloga. Dok je Fuko androcentričan, Delez je fundamentalno romantičan po pitanju polne razlike – on je haj-teh romantik. Sigurna sam da će to dovesti do katastrofalnih posljedica kada ga budu primjenjivali u sajber pank modu: novi internet kauboji koji jašu na talasu sljedeće tehnološke revolucije. Zašto izostavljati rod iz te slike? U ime "poli-seksualnosti" i mnoštava. To će biti veoma veliki problem... Čuvajte se bilo kakvog potpunog i bezuslovnog savezništva sa bilo kojom filozofijom.

ARS br. 5-6 god. 2010.