(odlomak)

Prolog
Na istoku Francuske radnici koji dolaze iz sjeverne Afrike tradicionalno se nazivaju Sivima (les Gris).

Unutar nacija vladaju neformalno podjele. Najradikalniji primjer je francuski s podjelom na Pariz i ostatak Francuske, “provinciju”. U provinciju se ne ubrajaju samo prostranstva sa selima, gradićima i velikim pejzažima kao što su Središnji masiv, Alpe ili ogromna atlantska obala, već i veliki gradovi poput Lillea, Lyona, Strasbourga, Nice ili Marseillea. Ipak, unutarnja psihologija te podjele je fiksna društvena činjenica. Kad netko ode živjeti u Pariz, onda se o tome u svakodnevnom govoru kaže “popeo se u Pariz”. Stvar nije samo verbalna: stanovi u Parizu imaju astronomske, iracionalne cijene.

U Hrvatskoj i Jugoslaviji doživjeli smo i doživljavamo iste takve neslužbene podjele. Neke su benigne poput ove francuske. Benigan je npr. naš literarno-društveni topos “selo-grad”, koji je (do era iznuđenih seljenja stanovništva) bio podučavan od osnovne škole do visokoškolskih studija. U taj topos idu i Tesla od ličkog zaseoka do Niagare, i Tito s kravicom, i masa pseudorealistične književnosti o lijepom selu odnosno pokvarenom gradu, od Vjenceslava Novaka do Marinkovićeva “Kiklopa”. Maligne neformalne podjele danas ne treba ni spominjati, one su notorne i duboko ukorijenjene u svim slojevima nacije, i kad dođe vrijeme formalne i kobne: “Šiptar”, “četnik”, “ustaša”, “mason”, “udbaš”, “Židov”, “nacionalist”...

Za razliku od republikanske Francuske, mi međutim znamo i za službene, formalizirane podjele. Jedna je, na primjer, bila podijela na radnike, radne ljude i građane. Pri tome je hijerahija bila silazna, od elite (radnici) prema dolje (građani). Sve do onih koji “ne žive od svoga rada”. Drugi primjer bila je devedesetih službena političkopravna podjela na etničke Hrvate i one ostale, odnosno u kratkotrajnim krajinama vice versa.

Gastarbeiteri spadaju kako u prešućenu neslužbenu, psihološku podjelu nacije, tako i u onu službenu. U neslužbenoj, masovnoj i pučkoj oni se nazivaju gastarbeiteri, u drugoj, službenoj dikciji oni su ljudi “na privremenom radu u inozemstvu”.

Je li podjela nacije prejaka formulacija? Za Hrvatsku svakako nije. S jedne strane je samo četiri i pol milijuna ukupnog stanovništva, a gastarbeiteri se od početka šezdesetih godina – dakle unatrag pola stoljeća – nepromijenjeno broje u stotinama tisuća. Podjela nacije čini se prejakom formulacijom samo na pozadini činjenice što se o njoj šuti. Uostalom, ta šutnja – s jedne strane guranje pod tepih, s druge strane depresivna šutnja samih gastarbeitera – jedan je od pokazatelja i konstitutivnih elemenata ekskluzije te grupe. Spontane, poluformalizirane i službene. Upravo šutnja imenuje ovu ogromnu grupaciju naših sugrađana koji stoga žive kao ljudi u sjeni. Ogromnu? Svakako: tko u užoj obitelji nema, ili nije imao, barem jednog gastarbeitera?


I. Jezični klišeji ekskluzije

Ta ekskluzija je fenomen dugog trajanja i transcendentna je političkim okolnostima i sistemima. Što najlakše vidimo u samom jeziku. Laž Socijalističke Republike Hrvatske da se radi o ljudima na privremenom radu u inozemstvu – privremeno na deset, petnaest, dvadest godina, dakle čitav radni vijek! – Republika Hrvatska je zamijenila ciničnom formulacijom o hrvatskoj dijaspori, a koja podrazumijeva da je onaj tko je otišao, otišao zauvijek. Na primjer nogometaš. U govoru naših uvijek politički glajhšaltovanih
masovnih medija tako se za igrača koji je do jučer igrao u Dinamu često kaže otišao je u Australiju, a ne igra za neki australski klub. U tom diskursu takav sportaš živi u inozemstvu. A kad je tu, recimo, košarkaš Toni Kukoč; onda provodi godišnji odmor, kad se useli u novi stan, onda se izvještava da kupuje luksuzni stan – kao da se radi o nekom Holandezu koji si nabavlja ljetnu rezidenciju na jugu (a ne o Splićaninu koji seli iz jednog stana u drugi, a trenutačno igra u Americi). U prethodnom političkom sistemu igra ekskluzije s vrhunskim nogometaš ima bila je druge vrste. Do dvadeset i sedme godine si rob države, zatim te, kada ti je kasno, država (državno poduzeće) proda za veliku svotu: možeš ići. Kad ti igrači kasnije još koji put budu pozvani u nacionalnu reprezentaciju, onda se tituliraju kao naši stranci.

Ljudi o kojima je ovdje riječ predmet su duboke jezične nelagode. Hrvatski (a time i Hrvatska) ih nije uspio imenovati. Fenomen gastarbeiterstva traje već pola stoljeća, od konca pedesetih, a uvriježena riječ koja se za to koristi je njemačka – kao da se radi o njemačkom fenomenu. Kad Hrvati govore i pišu o svojim sugrađanima i članovima obitelji, koriste se tuđicom. Rade to na nivou cjelovitog preuzimanja termina, što podrazumijeva nekoliko stvari. Prvo, da je riječ neprevediva, dakle u hrvatskom neizreciva. Neizrecivo i neprevedivo za neki jezik znači da ta stvar nije postojeća. Riječ gastarbeiter/ gastarbajter preuzeta je onako kao što je iz njemačkog u hrvatski – ali i druge jezike – preuzet njemački termin Ostpolitik. On znači istočna politika ili politika prema Istoku, ali se uzima u izvornom njemačkom obliku jer se radi o specifičnom fenomenu diplomacije te zemlje. Termin podrazumijeva politiku Njemačke prema Poljskoj, Ukrajini, Rusiji, koja je u dvadesetom stoljeću bila tako emblematična i kompleksna te za cijeli svijet sudbonosna – od Wilhelma Drugog i Hitlera i njihove ostpolitik do Williya Brandta koji je kleknuo usred Varšave – da je i u hrvatskom i u drugim europskim jezicima puno ekonomičnije i stilski šarmantnije napisati ostpolitik nego neku dugu frazu poput navedene analitičke. Riječ ostpolitik je, osim toga, u europskim jezicima i lako razumljiva. Dok japanska riječ kamikaze ništa ne govori, ova sadrži razvidnu njemačku varijantu za oba pojma, ost (east, est, istok...) i općeprihvaćenu grčku riječ politika. Kao ostpolitik, hrvatski je ugostio i riječ gastarbajter. Samo, riječ gast po uhu nije osobito bliska hrvatskom gost, a njemački glagol arbeiten, odnosno imenica der Arbeiter u hrvatskom niti ima kakvu tradiciju tuđice, niti spada u domenu u Europi univerzalno razumljivih, bliskih riječi. Ni u jednom kontekstu, pa ni asocijativno, raditi ili radnik ne može se u hrvatskom supstituirati s arbajten ili arbajter. Rad, radnik, radnica od toga su kilometrima daleko. (To što povijesno lingvistički vjerojatno imaju istu osnovu, uz djelatnu hrvatsku metatezu po načelu Arba/Rab, nevažno je.) Međutim, gastarbeiter je u hrvatski ušao kao da se razumije. Opća socijalna laž sugerira da je nama samo po sebi razumljivo što je der Gast i što je der Arbeiter. Zna se što one znače – a tome nije (bilo) tako. To je moglo znati samo malobrojno, mahom obrazovanije stanovništvo na sjeveru i sjeverozapadu Hrvatske koje se služilo njemačkim.

Da se radi o kolektivnom lažnom ponašanju i nelagodi, lako je detektirati na ponašanju jezika naspram doista na početku zagonetnih i nikome poznatih tehničkih otkrića – predmeta. Stvar koja se originalno zove detergent ubrzo je fonetski posvojena kao deterdžent, odnosno vrlo brzo se prevela i uvriježila kao sredstvo za pranje rublja. Doduše, u narodu su postojali oni koji znaju latinski i kojima je riječ bila jasna, no i oni i svi skupa preveli su (do tada) nepostojeće. Hrvati su isto učinili s predmetom koji se pojavio pod imenom computer. I oni koji su znali latinski pa im je bilo razvidno što je to, kao i svi skupa, imenovali su to brzo i bez problema računalom. Danas u privatnom razgovoru bez ikakave nelagode možemo reći da smo upravo kupili sredstvo za pranje rublja. No, kad bismo u privatnom krugu nekom prijatelju rekli da nam je brat već petnaest godina na privremenom radu u inozemstvu, pocrvenjeli bismo. Laž državne riječi, cinični eufemizam koji može funkcionirati jedino u nekoj upravnoj terminologiji (on upućuje na to da se netko nije trajno iselio, već da će se vratiti) čini je u iskrenom ophođenju neupotrebljivom. Moj brat je gastarbajter. Nije doduše ugodno, to je neka vrsta priznanja, ali u intimnom smo krugu obavezni na istinu. U takvom krugu se na isti način priznaju i bolesti u obitelji, ili zatvorske kazne. Moja sestra nije tu, već je pet godina u psihijatrijskoj bolnici. Sin nam je u zatvoru.

Gdje Vam je sin? – U Parizu. – Studira? – Ne, radi već tri godine u Renaultu. Ili: Moj otac je liječnik. – Gdje radi? – Kraj Stuttgarta. – Aha. Ili: Nakon rastave od oca, majka je otišla raditi u Stuttgart, a mi djeca se ovdje školujemo. Tu se dalje ne pita. Majka je možda čistačica.

Neprevedivost riječi gastarbeiter nije ni egzogeni fenomen koji je provalio u drugi jezik. Ona ne dolazi s jakim lingvističkim statustom riječi u izvornom jeziku. Hrvatski se s njome nije susreo kao s nekom starom, uvriježenom njemačkom riječju. Naprotiv. To je njemački neologizam. Ali ne zato što su pedesetih, u punom jeku privrednog čuda, u Zapadnu Njemačku nahrupili strani radnici, a administracija i javnost morali nekako nazvati, klasificirati taj fenomen. Ili iz prijaznosti. Iza prijaznog, gostoljubivog termina – Vi ste naši gosti – stoji stariji termin Fremdarbeiter. Fremd znači stran. Taj kompositum je, dakle, precizan, i stilski neutralan. (I mi potpuno neutralno kažemo strani turist.) Međutim, naglu finoću i susretljivost – strani radnik odjednom avansira u ugošćenog – u Njemačkoj nakon 1945. godine nije prouzročila neka sveopća provala duševnosti, već nužda. Fremdarbeiter je u Njemačkoj i Austriji iz prethodnog razdoblja bio pretežno eufemizam za prisilni, poluprisilni i robovski rad. Budući da je industrija, poglavito vojna i kemijska, bila u punom zamahu, a radno sposobni muškarci u sve većem broju odlazili na front, nabavljana je radna snaga iz drugih zemalja: saveznica, poluokupiranih i okupiranih zemalja. Iz okupiranih i poluokupiranih zemalja – dakle zemalja čije je ekonomije Hitlerova Njemačka sustavno ruinirala – radna snaga dovođena je milom ili silom. Milom: obećanjem plaće, silom: deportacijom nepouzdanih, članova pokreta otpora, “rasno manjevrijednih” i sl. U Njemačkoj su još prije privrednog čuda radili radnici iz čitave Europe. Umreženje je pokrivalo čitavu zemlju, praćeno specijalnim radnim i socijalnim zakonodavstvom, tarifnim pravilnicima itd. –za lingvističke sladokusce: postojala je podvrsta Ostarbeiter, naziv za prisilne radnike iz okupiranih dijelova SSSR–a. Nisu svi Fremdarbeiteri radili samo u industriji, već i na seoskim imanjima. Npr. majka Ivice Račana, kako je to 2000. ispričao jednom njemačkom novinaru, bila je na prisilnom radu na jednom seoskom imanju u drezdenskoj okolici. Pravi robovski rad – i to do istrebljenja, naime do kraja radne snage, nakon kojeg je slijedila egzekucija – bio je u kombiniranim ustanovama poput gradilišta tunela Ljubelj ili u samom Auschwitzu, gdje je njemačka kemijska industrija osnovala pogone, a SS joj iznajmljivao uznike po satu i danu, da bi ih kasnije, nakon iscrpljenja, fizički uništio na stratištima u tvorničkom krugu. (Glasovita trijaža “na rampi” služila je za filtriranje radno sposobnih; ostali su uništavani odmah.)?

To je bilo dobrim dijelom pokrivano starom i normalnom riječju Fremdarbeiter. Samo nekoliko godina nakon tog užasa u Njemačkoj i Austriji valjalo je stoga skovati drugu riječ. Privredi su opet bile hitno potrebne stotine tisuća novih radnika. Iza mučne hrvatske riječi gastarbeiter zrcale se nelagoda i laž, ali samo u Njemačkoj i Austriji. Ne u Švicarskoj. Tamo se i prije i kasnije neopterećeno govori Fremdarbeiter. Fremd pri tome nema nikakav prizvuk. Kao što je i na cijelom njemačkom govornom području i dan-danas osnovna i normalna riječ za turizam Fremdenverkehr (promet stranaca); problem je samo s arbeiterima.

Što se tiče strane riječi gastarbajter u hrvatskom, Anić-Goldsteinov Rječnik stranih riječi, 2. izdanje, 2000., objašnjava je prvo kao žargonsku riječ: “onaj koji je na privremenu radu u stranoj zemlji”, no pod značenjem br. 2 i kao ponižavajuću (deprec.): “onaj koji se vratio kući usvojivši neke navike i ukus stečene na radu u inozemstvu.”

Godine 1980., dvadeset godina ranije, Klaićev Rječnik stranih riječi se pod gastarbajter još iščuđavao i naširoko objašnjavao: “u novije vrijeme općenito proširen naziv za naše radnike koji kao ekonomski emigranti rade u inozemstvu; isp. pečalbar.”

U 2000. ni traga starim pečalbarima. Anić-Goldstein pače registrira razvijenu tvorbenu i semantičku moć njemačke riječi u hrvatskom jeziku: pridjev gastarbajterski uz riječi njemački, francuski (jezik). Natuknica u cjelini glasi: “gastarbajterski njemački, francuski i sl. razg. njemački koji se slabo zna, na razini najobičnije konverzacije, bez poznavanja pisanog jezika i gramatike.”. Anić/Goldstein bilježi i prilog gastarabajterski, koji Hrvatima pod značenjem 2. znači: “kao gastarbajter, na način gastarbajtera”.

Na narednom, leksikološkom stupnju, o neizrecivosti i ekskluziji se fantazira. “Trumbetaš, Dragutin, naivni slikar (Velika Mlaka, 1.1.1938.). Od 1996. s prekidima živi u Njemačkoj. Pod utjecajem I. Generalića slika i crta cikluse s temom mučna i osamljena života naših radnika u inozemstvu (mape Gasterbeiter, 1975; Untere Menschen, 1981; Bankfurt ist Krankfurt, 1982; Orwell 1984, 1984. Ilustrira knjige i bavi se knjiž. radom, živi i stvara u Njemačkoj, gdje se posvećuje životu naših radnika.” (Hrvatski biografski leksikon, LZ Miroslav Krleža, Zagreb 1997.) Èemu nije tako. U nekim razdobljima je radio u Njemačkoj. Dragutin Trumbetaš živi u Zagrebu. Tko ga pozna, može ga sresti na ulici. U Hrvatskoj je bio i zatvoren zbog političkog delikta. U nekim razdobljima je radio u Njemačkoj. Slikajući ne posvećuje se životu naših radnika, nego i njih samih. Slika općenito strane radnike u Njemačkoj, i to pod izričitim utjecajem ne Ivana Generalića, već Georgea Grosza.

Jedan drugi leksikon – Leksikon migracijskog i etničkog nazivlja, Školska knjiga, Zagreb 1998. – od gastarbeitera pak dobiva participijalnu konstipaciju: “Gastarbeiter: njem. izraz za vrstu migranta (v. migracija, migrant); od njem. Gast “gost” + Arbeiter “radnik” – v. gostujući radnik”. A onda se otiskuje u nadahnutu prozu: “njem. oblik izraz u uvjetima visoke privredne konjunkture na početku 1960–ih Njemačka i zemlje Zap. Evrope prihvatile su velike skupine stranih radnika, uglavnom iz južne Evrope...” Hrvatska milo pomaknuta u južnu Europu, gastarbeiteri ponekad, u razgovoru, stilski izraz... La vita è bella.

Poetika neizrecivog: U Hrvatskom političkom leksikonu Hrvoja Šošića (Riječka tiskara, Rijeka, 1993.) pak pod G, između Gardist i Gašpar, Matej, petmilijardito dijete na svijetu, nema ništa. Bijeli papir i gdje bi bila dijaspora, između Dijalektička igra politike i Dinamo.

Kako stoje stvari u Njemačkoj? Novi “univerzalni njemački rječnik”, mjerodavni Duden u izdanju iz 2003. pod Gastarbeiter piše da je to riječ koja zastarijeva: “Radnik koji na jedno određeno vrijeme radi u za njega stranoj zemlji; strani radoprimci”. Slijede izvedeni pojmovi koji su se uvriježili u njemačkom jeziku: Gastarbeiterghetto (geto) i Gastarbeiterheim (dom). Zatim dolazi natuknica Gastdirigent. To je, naravno, već sasvim nešto drugo: “Dirigent koji vodi neki orkestar na osnovi privremenog angažmana.” Naš violinist u tom orkestru bio bi gastarbeiter.

Inače, i njemačkom jeziku je zbog svega neugodno, pa je noviji eufemizam “strani sugrađanin”, a na kraju je uvedena riječ der Immigrant. Gastarbeiter je elegantno latiniziran i izguran iz običnog u rječnik stranih riječi (Fremdwörterbuch): sad se Štefu i Jozi na baušteli u Dortmundu korektno veli da su to dva imigranta. No, kao da riječ neće u rječnik stranih riječi. Hamburger Abendblatt od 2. 7. 2007. donio je naslov “Ostarbeiteri ne predstavljaju opasnost”. (Ostarbeiter gelten nicht als Gefahr.)

Velika enciklopedija Brockhaus nelagodu je riješila autoritativno, kako i spada jednu mjerodavnu njemačku nacionalnu instituciju. Umjesto gastarbeiter redakcija je izmislila riječ “radoprimac gost” koju u Njemačkoj niti je itko ikad čuo, niti se na njemačkom može izgovoriti – sa čak 16 slova: Gastarbeitnehmer; a i spod toga napisala neki traktat iz radnog prava s najčudesnijim uputnicima, tako na primjer na riječ “radna dozvola”. U katedrali njemačkih znanja i pojmova prljava riječ već je otjerana s praga, a Nijemcima je, ako ne mogu izgovoriti onu dugu kobasicu od koje se zapetlja jezik, ponuđena alternativa: strani radoprimac, što uopće nije riječ, a s gastrabeiterima ima samo vrlo općenite veze: naime, to je opis za recimo Amerikanca ili Šveđanina koji radi u Njemačkoj. Budući da se za njih ne može (ne smije) reći ono što golica sam vrh njem. jezika: američki gastarbeiter. Na nju bi bolje društvo, recimo u Bundestagu, stvarno prasnulo u smijeh.

Ekstremne slike – gastarbeiter koji se gura u vlaku, gastarbeiter koji se nemušto izražava i stanuje u heimu – naravno da nisu lijepe, ali izgleda općenito one radničke. Radnici su tako još u socijalističkoj Jugoslaviji dobili izgon iz jezika, službene ideje o društvu i socijalnog imaginarija. Prvo su bili okićeni i prezentirani kao sretni radnici: ozareni i nasmijani rudari, filozofski usredotoč eni varioci na oplati broda, sretne radnice koje ruku pod ruku idu s posla ili se na prvomajskoj paradi osmjehuju Titu. Zatim su, baš nekako kad se pojavilo gastarbeiterstvo, promovirani u (samo-)upravljače. Fizički rad je nestao, odnosno sakraliziran je kao posebno stanje u društvu, radnikov rad shvaćen je kao žrtva i tim slijedom postao je vrhunskom upravljačkom legitimacijom. Radnik također više nije tražio posao, već slobodnom voljom udruživao rad. Nije radio za plaću, već za osobni dohodak. – Gastarbeiter je rad pak razdruživao. Crna suprotnost. Razdružuje, odlazi da bude najamnik radnik kod “nekog stranog kapitaliste”.

U samostalnoj Hrvatskoj jezični i pojmovni egzorcizam se nastavio. Radnik se briše iz službenog rječnika poželjnih riječi, te postaje djelatnik. To je, osim imanentnog obračuna s komunističkom prošlošću – kao da je komunizam izmislio radnike! – prevođenje u neku vrstu višeg društvenog i nacionalnog razreda. Radnik sad više ne radi, on stvara djela. A radnik u inozemstvu postaje dvostruki patnik. Prvo, nije u domovini pa mu je teško; drugo, tamo je još uvijek radnik, i to običan. Radeći u nekom talijanskom brodogradilištu, on je u stvari ponižen, jer (opet) radi za novac, a nije djelatnik koji djela organski integriran u cjelinu uzvišenih poslova hrvatske nacije. I samo hrvatske, budući da se u tom govoru ne može reći da su na godišnji odmor stigli talijanski ili švedski djelatnici, a još manje se može reći bosanski građevinski djelatnik. “Bolja” riječ rezervirana je za one koji su radnici u Hrvatskoj, i pri tom najbolje i etnički “ost”.

Pri tome, u demokratskoj Hrvatskoj djelatnik je samo nastavak lingvističke operacije zamagljivanja i egaliziranja iz prethodnog dijalekta. Iz usluge prema stvarnim radnicima u socijalizmu su sva ostala profesionalna i namještenička stanja propala u pridjeve, atribute. Tako su svi Hrvati, osim seljaka, djece, studenata i umirovljenika bili pak promaknuti u radnike: sveučilišni profesori medicine bili su medicinski radnici, profesionalni upravljači politički radnici. Izuzeti su bili gastarbeiteri. Njih se oslovljavalo ili njemačkom riječju ili ih se službeno tješilo da su “na radu” samo “privremeno”.

Nakon pada komunizma svi zarađujući Hrvati pak su djelatnici s pridjevom: medicinski djelatnici, djelatnici znanstvenih instituta, policijski djelatnici itd. S istim izuzetkom. Gastarbeiteri nisu djelatnici u inozemstvu, gosti djelatnici, Hrvati na djelu u inozemstvu, već na svoju ruku, pa dakle i bez promaknuća.

Za te jezično prekobrojne iznađena je, međutim, riječ dijaspora. Patetična i romantična, nacionalna ideologija i njima je željela nešto dati. No, ona s obzirom na faktičko stanje, život i motivacije gastarbeitera nije samo stvarno pogrešna – netko tko već dvadeset godina živi u stranoj zemlji za tu stranu zemlju više nije pripadnik nečeg drugog – riječ dijaspora sugerira da su to ljudi koji zauvijek žive vani. Izjednačava ih s klasičnim emigrantima. Radnička sudbina, socijalna nužda i profesionalna mobilnost prezentiraju se kao nacionalni fatum. Gastarbeiteri u Stuttgartu i Berlinu trebali bi biti naši Pontski Grci. To je dio opće nobilitacije Hrvata proizvođene devedesetih godina u desnim, desničarskim i klerikalnim krugovima. Hrvati u jednom trenutku nisu bili ni Slaveni – a kamoli južni poput Slovenaca, Bosanaca, Bugara (ili, bože mi prosti, Srba), već jedan od najstarijih (!) naroda Europe, pače predantičkog, mezopotamijskog porijekla. Hrvati su i degeografizirani: samo su zabunom bili suutemeljitelji Jugoslavije, oni ne žive na Balkanu, točnije integralni su dio katoličke Europe s, odmah kod Jaske, odgovarajućom Silicon Valley: Dolinom kardinala. Itd.

Od toga su tako reći profitirali gastarbeiteri i sva ostala stoljetna bijeda koja u vidu vojnika plaćenika, kućnih pomoćnica i galeota, rudara u Pittsburgu i kopača “salitre” (u najgorem dijelu) Èilea na duže odlazila iz zemlje. Dijasporizirani, gastarbeiteri su poslužili da naciju koja ih je nagnala na odlazak u tuđinu pomognu dignuti u rang velikih i tragičnih naroda biblijskih vremena, Grka i Židova. U rječnicima stranih riječi u samo trinaest godina uz pomoć skraćenice nakn.shv. (nigdje u rječniku nije objašnjena) gastarbeiteri su kao dijaspora uspjeli istisnuti biljke:

Bratoljub Klaić, 1985.: “Dijaspora grč. 1. doslovno (diaspeiro – rasipam) “rasijanost”, “rastepenost”, “rasutost”; rasuto stanje u kojem žive članovi nekog naroda po svijetu (npr. Židovi, Romi i dr.); 2. u botanici naziv za bilo koji dio biljke koji se prirodnim načinom odvaja od nje i dalje sam razmnožuje”.

Vladimir Anić, 1998.: “Dijaspora (klas. evr.) 1. stanje raspršenosti po svijetu, u kojem žive neki narodi bez svoje zemlje (Romi, Židovi prije osnivanja države Izrael). 2. nakn. shv. ekonomska i politička emigracija, ljudi na radu u inozemstvu; iseljeništvo.”

Sve se miješa devedesetih. Dijaspora je socijalno-lingvističko oblačenje radnika u frak, riječ-čušpajz u kojoj sve postane meko ako se dovoljno dugo kuha i šef kuhinje onako strogo gleda: i bjegunac Bruno Bušić egzekutiran na cesti, i ribar u trećoj generaciji iz San Pedra, vojska muškaraca na bauštelama od Graza do Tromsöa, pok. Ivo Trumbić i pok. Ante Pavelić, tisuće žena na trakama u AEG–u, Osramu i Philipsu, Lukas Resetarits i Mirko Grmek, gg. Mudrinić i Šušak, Zvonko Plepelić i Bosiljka Schedlich. Nakn.shv. Ma što nakn.shv.! I te kako shv.

No, imenovanje ljudi koji su otišli raditi u inozemstvo kao dijaspore jest njihovo uzimanje u obavezu. Premda su svjesno i s dobrim razlogom napustili zemlju, imenuju se dijelom korpusa “raspršene nacije”. Trpaju se u isti koš s kompleksnim kulturama kao što su Hrvati (katolici) u Bosni i Hercegovini, Gradišćanski Hrvati i hrvatske odnosno šokačke manjine u Mađarskoj i Vojvodini, a dijakronijski s prekomorskom emigracijom. Tu tezu slijedi poluformalna ali vrlo sugestivna preformulacija glavnog grada Republike Hrvatske u “metropolu svih Hrvata” odnosno “hrvatsku metropolu”, odnosno pak Katoličke crkve u Hrvatskoj u crkvu svih Hrvata?, uvođenje pompoznih i pseudohistorijskih “stolnih” gradova (whatever this is) izvan teritorija Republike te stvaranje psihoze izbivanja izvan, nevraćenosti, irredente. Za emocije gastarbeiterske populacije to je bio vjerojatno trenutak pun ambigviteta. S jedne strane pretvaranje u dijasporu predstavlja udaljavanje gastarbeitera od teritorija republike – Ostajte tamo! – i osporavanje da se radi o modernoj mobilnoj populaciji, s druge strane znak respekta, verbalno odavanje priznanja. Riječ dijaspora je lijepa i zvuči duboko.