I
Kako su samo te uklete godine
gotovo u pravilnim razmacima
i sa predvidljivom surovošću
odnijele one
koji su tako smjelo
i tako različitim načinima
ismijavali život.

U ovom trajno pijanom gradu
rastuženom i veselom naizmjenično
bilo je življenja čudnih, najranjivijih.

Šta je iza njih ostalo
do rijetkih i nekad razornih
anagastumskih legendi
kojima njihovi duhovi odnekud i dalje,
vjeruj mi, udijele poneki podsmijeh.

Ova sjećanja
onda neka ostanu,
sjećanja iskrena i nepouzdana...
Sjećanja koja ćeš dopisati možda.


II
Moj prijatelj,
klinički psiholog, vizuelni umjetnik i nadasve pjesnik...
O, kako je taj sve umjetnosti u jednu rijeku okretao.
Sa leđima širokim poput Platona,
poput skakača s mosta.
A sa duhom tananim
i poezijom u svakom pokretu.

Toliko je,
toliko je riječi bilo u njegovom prostoru.
Uvijek bi ubrzano disao kad bi govorio,
riječi je sustizao, u govoru bio brži od njih.

Dok bi crne noći zaposijedale grad
jedini bi on vidio mjesta gdje rađa kukuruz,
vidio bi vesele životinje, smijeh, sjenke i Nikšić.
Sa jednim ekserom u glavi.
Knjige i molitve - a to za njega bijaše isto -
posvećivao je prijateljima.
Na putu ka visokim bistrim jezerima,
u danu naoko čednom, zaustavio je život.
I ostavio nam da tumačimo
da li je takva smrt pitanje koncepta.

Njegove metafore još zbunjuju građane.
Njegov pogled otkrivao je ono
što drugima nije dato da primijete.

Pjesme su njegove u kvadratima na zidu
u kojima se smještaju noći Velikog Medvjeda.

Govorio je iz srži zemlje,
iz ironije, iz velikog srca.
Riječi su sustizale one koji slušaju,
a svaki bi njegov redak
bio predgrađe druge pjesme.

Iza njega, eh,
ostade izmaštani klavir,
molitve, tako neobične molitve,
potomci razbarušeni i pametni.
I Jedan sanduk za harfu.
Mnogo pjesama, mnogo neobičnih pjesama,
pisanih na izvještajima
ljekara specijaliste,
pjesama koje je samo on umio da pročita,
ushićeno.

Ostadoše, odista, i mjesta koja je uveo u pjesmu,
prepun magacin mnogolikih bića umjetnosti,
trajna postavka kakve nema u gradovima koje si vidio.

Sjećanje na ovog postmodernog rapsoda dječačkog glasa,
koji je kao niko prije njega vjerovao
u bratstvo umjetnika svih doba,
neka bude, čitaoče,
bar nekad dio i tvog sjećanja.


III
Drugi moj otišli prijatelj
često je sanjao Kozake.
Njegovi koraci bjehu laki i hrabri,
uvijek takvi i nekako nehajni, slobodni.
O, slobodni.

Znao je on sve o biciklima
sve o gradu, humoru i nepravdi.
Sve stihove ruskih romansi znao je,
njima je podario posebne tonove.

Ostavio ga je život u trenu kraćem
od uvježbanog obrtaja pedala -
kako grubo i cinično je to bilo.
Bijaše to dok su štamparske radnice povezivale
njegovu drugu knjigu.
A on, samo se skrajnuo s magistrale.
I nestao, razmišljajući možda o tome
kakva će se sve smiješna blaga
naći u budućem muzeju bicikla.

Samo smo nas dvojica znali da se kozačko ime
prvi put spominje iste one godine
kada je u prijestonicu došla prva štamparija
iz Venecije, gdje se za bicikla, pod vodom izložena,
skupljaju pogubljena slova i mekane alge.

Jakim baritonom znao je dozivati slobodu,
sa francuskom kapom na glavi u sred zime,
u sred pakla, sad gotovo zaboravljenog.
Ispred grafika Teodora Valerija,
među biliijarskim stolovima s čojom izlizanom,
kao istorija (hm, kao stara Barumova guma)
tumačio je muke svog naroda, u prošlosti ostavljenog.
A uz gitaru i lelujajući dim cigareta
bio je odvažan
kao pred radijskim mikrofonom
kao pred tobom, čitaoče,
dok ti se njegovo pripovijedanje nezaustavljivo bliži.

S gospodstvenom je rezignacijom gledao na svijet,
ostavivši ga da se dobro udubi
u tajne tog pustolovnog i ludog naroda,
čije pjesme nekad zvuče kao juriši.
A njegove riječi i danas na raznim scenama,
kao voda tihoga Dona
nadilaze ljudske površine i odjelite svjetove.

Iza njega ostadoše
zapaljeni dom i rasuti rukopisi.
Ni sam ne bi bio toliko okrutan prema takvom epilogu.

I zapamti još i ovo:
često ćeš, čitaoče,
ako prolaziš ovim gradom -
čiji će ti korzo ličiti na ogromno prenapregnuto platno -
posebno za onog gluvog ljetnjeg doba
kada se za prste lijepi zova i pjena od piva
čuti snažan glas sličan hrabrom atamanskom pokliču.
Onda neka znaš da ne dolazi niotkuda,
da to nam prijatelj moj iz neke dubine
uvjerljivo i glasno čita
podrugljiva pisma Zaporožaca.


IV
Treći je moj prijatelj dobri,
bio dragocjeni cinik u knjigama nedovoljno pročitanim.
Za kratkog i bezinteresnog bitisanja
gradio je rečenice strpljivo, obilazio svjetove.
Svakoga jutra, redovno, posvećenički,
kao da je to predsmrtno doba, a jeste.
Iznalazio je on čak i mora, ledena mora,
i nepogrješivo sjenčio ljude.
Jer, znao je taj meštar da
Postoje prijateljstva koja su kao
cirkusi, vodopadi, biblioteke;
a postoje i neka kao stara kućna haljina.*
Otišao je sprat više, gotovo kriomice.
Za taj poduhvat morao je posuditi
mnoštvo riječi od boga Pana,
riječi, kadikad grubih ali istinitih.
Bio mu je potreban mir
i u mudrosti skovan sporazum sa učiteljima.
Zato je prijatelj moj dragi odlučio naglo
da vrati tišinu književnosti.

Ledena kiša dotakla ga je iznenada,
kao snažan obrt u tekstu,
kao jaka, jedva uhvatljiva poenta,
kojoj je bio najskloniji od nas.

On nije pisao stihove
a ostavio nam je veliku, veliku poeziju.
I srce posred nje.
Jer pjesnici, to grad ovaj zna,
mogu biti i oni koji ne žele
da njihovom kraju svjedoči poezija,
tek da bi se izigrao život.

Jedne je noći pauk s jednim plavim okom
povrijedio njegovu dušu,
A on,
vitez koji nije htio da vida ranu
- nikad ni riječi o tome! Riječi nikad ni ja.
Sad se, tako mi Boga, obojica uzalud kajemo.

Majstor riječi požurio je da objavi
i za svoje ime veže tu kratku i zlokobnu riječ
bez ijednog samoglasnika.

Vjerujem da se i u posljednjem času
podsmjehivao suvišnim pridjevima
i običajima našega kraja.

U Nikšiću nije pokopan:
ostao je njegov prah u gradu jednom na Dunavu.
A nama, nama samo ogromna razjedena suza.

I svakog se dana, o baš svakog dana sjetim,
kako je taj umio, kako je taj samo znao
igru sa riječima mijenjati, riječi sa igrom...

Njegov se iskreni grohot još prostire poljem nikšićkim,
kada je bistar dan i kada nestaje nagon za snom,
ponekad i u zvjezdanoj noći.
Ako ga nekad, čitaoče,
u rano ljeto, recimo, čuješ,
kada je volio doći ovdje gdje živiš i sam,
ne zaboravi još i ovo:
to se, uz glasnu muziku Toma Waitsa
prijatelj moj javlja odnekud...
Otpozdravi trenom, čuti ćeš sabrata svog.

____________
* Vladimir Nabokov


V
Vratio sam se bregovima, voljenim borovima
A zavičajni glasi u vazduhu,
Koje ne slušam s tobom više,
Pri najmanjem dašku nanose mi bol...
Đuzepe Ungareti („Iz dana u dan“)


Bilo je drugih osveta
možda i težih
prema ranjivim junacima moga grada
koji su jedan po jedan nestajali
ostavljajuć’ vrtoglava sjećanja
i živote kao žrtve u mjestu.

Sličnih bi epitafa bilo još mnogo,
možda najviše -
o, čuda!
posvećenih živima.

Jedan po jedan nestajali su i gradski čudaci
i naše vrijeme sa njima:
tako smo postali ista generacija.

Još si u mom dahu, Grade - više nego ikad,
tvoje ulice otvaraju ožiljke i nekadašnje nade.

Istim ulicama idem
i ova sjećanja koja tebi predajem
pokušavam učiniti zajedničkim, našim.

Nikšić je i u njima, pjesnicima tvojim
na smrt povrijeđenim,
u prahu njihovom, koji nam je u srcu,
kao što nam je duh tvoj u srcu i u nozdrvama,
duh koji ne odmiče od mjesta ovog
što podstiče na uzaludnost i patnju.

Sjeti ih se, Grade,
bar kada svečano ruho obučeš
i uzorne građane počneš prozivati.

Ispiši cinoberom imena njihova,
bojom tvojih starih, otmjeno urušenih, krovova.
Otkrij iz tog istog cinobera
djela njihova nevina i trajna.
Pokloni se tim razasutim i vrijednim riječima.
   
Kao da sebe i svoje znamenitosti gledaš,
Grade,
kad u magnovenju ti se jave
oni koji su u nekom mraku daleki i slobodni
i koji tvoja svjetla nikada više neće vidjeti.

Zapitaj se tada makar,
imaš li prava na zaborav.

Pa sinovi tvoji su to.