Prvo čitanje "Cinobera" podsjetilo me je na jedan moj davni obred: početak kiše i njenu zagonetnu muziku. Unoseći ga ovdje, činim poklonjenje jedinstvenoj Goranovićevoj knjizi. Obred je počinjao prisnom grmljavinom, i prva kap je bivala nekoliko trenutaka usamljena i jaka, kao zvono Hirošime. Bio je to poziv ostalima da su prostranstva do mene čista... U noćnom obredu bilo je ljepote svetosti i poziva na ćutanje. Na bezglasne molitve i nenapisane stihove... U noćima tako zagonetne a prepoznatljive muzike, obred nastavljam uz svoj duhovni posjed gdje čuvam i Pavlovu Reginu Olsen, a od sada Pjesme za orgulje Santa Cecilije, „...kćeri paganske/ i mučenice hrišćanske, / čiji zavjet drži vjeru izgubljenih i u ljubavi usnulih...” Od sada, ustvari, i "Cinober", veliku poeziju koju čine vječite teme i jednostavne metafore. Ožalošćen što je sam nijesam napisao, i srećan što je došla do mene. Pjesnici su uvijek imali svoje kiše, zaštitne gradove, prepoznatljive ulice, kafane ili lica koja su s njima išla u istoriju. Za Bodlera je to bio Pariz, za Kavafisa – Aleksandrija, za Borhesa – Buenos Aires, za Seferisa – gradovi Kipra. Za Pavla Goranovića – to je Nikšić, i to onaj sa herojima koje nijesmo prepoznali, koji su jedan po jedan nestajali. I naše vrijeme sa njima. To su, dakle, ulice sjenopada, gdje se jedino još može naći ljepota vegetacije, i prostor za metafizička traganja... Jer tamo, na sunčanoj strani sve je davno odživljeno. "Cinober" je četvrti Goranovićev rukopis, koji se može staviti uz bilo koji vijenac ono malo patricija crnogorske poezije prošlog vijeka. Uvodnik za knjigu "Cinober" - Pavle Goranović CDNK & Buybook, Podgorica-Sarajevo, 2009. Autor: Mladen Lompar |
|
|||||
|
|||||
|
|||||