On (Beckett) je bio tih, dostojanstven čovjek
kao oni
naši ljudi iz okoline Jajca. Znao sam jednog
mlinara iz tog kraja, bio je isti Beckett.
(Braco Dimitrijević)

Stajao sam za šankom u Teatru, sam, a atmosfera u kafani te je subotnje noći bila naro- čito očajna. Nedostaje mi onaj period neposre- dno postratni, kraj devedeset šeste - početak devedeset sedme, kad si mogao izići bez straha da ćeš poginut, a opet je u zraku bilo one pozitivne mahnitosti karakteristične za ratno vrijeme. Evo, recimo, ja sam slab s vremenom (ne nosim sat), datumima, danima u sedmici i vrlo često znam upitati nekoga (kao u onoj idi- otskoj pjesmi) koji je danas dan. E, u tom vremenu neposredno izaratnom (da ne kažem - svježem poraću, na povrće mi liči) ni po čemu u kafani ni na ulici nisi mogao primjetit je li vikend ili takozvani radni dan. Jer tad su se ljudi, fala Bogu, još sjećali rata, niko nije radio ništa ozbiljno, nije bilo onih glupavih japijevskih faca i ove karijerističke furke što sad hara, a isto tako studenti i gimnazijalci odnosno studentkinje i gimnazijalke da budem iskren (jer one me ovdje zanimaju, za mudonjice me zapravo boli kurac) nisu to svoje školovanje preozbiljno shvaćali, pa se meni budalastom činilo da nas je rat sviju opametio, utuvio nam iz guzice u glavu, štono kažu, no prođe par godina i vidjeh da sam se zajebo. Danas i ja vrlo lako razlikujem petak i subotu od ostalih dana jer ova dva dana svakovrstan šljam koristi da bi glumio nekakvu jadnu dobru zabavu. Ostalim danima ulice i kafane su puste, tako da ustvari nikad ne valja. Možda sam i ja ters, možda sam se i prokurčio, što rekla jedna od mojih prijateljica, no kad god da iziđeš ne valja, a u ono krasno vrijeme (sezona 96/97) uvijek je bivalo krasno. Nejse, ipak više volim obične danE od ovih petak-subota monstruma … kad vidim ilijaške gedžane i ilidžanske geliptere u pijačnim trenerkama od fake svile, sa po dvije kile gela u ono malo jada od kose, sa bizarno smiješnim brkovi-brada kombinacijama, sa steroidno napumpanim bicepsima i tricepsima (kažu da to povlači za sobom, zlobno ću primjetiti, degeneraciju testisa i penisa), sa gutama zlata po masnim tjelesinama, u nalickanim autima sa istočnonjemačkih pijaca, autima što su starija od onih znojnih seoskih pičkica što ih u njima povaljuju, pičkica u svjetlucavim plastičnim krpicama, namirisanih jeftinim dezodoransima, u pijačnim sintetičkim gaćama, s dvocifrenim brojem karijesom nagriženih zuba, s ne baš rijetkim rupama u tom trulom zubalu i sa smradom iz usta koji prevazilazi smrad iz svakog iole pristojnijeg šupka, e, takve kad vidim - nešto mi hoće bit! A takvi predstavljaju kremu današnjeg sarajevskog Saturday Night Live-a. Ovaj Teatar u kojem ja, evo, sjedim u ovo subotnje večer pokušava biti neka kao oaza, ali vidim već kako će noć završiti… jer ako je u deset naveče već krenuo Bajaga, u dva ujutro ovdje ne ginu Haris Džinović i Željko Joksimović.

No negdje petnaest do deset (na repertoaru EKV - što se već da podnijet) ušla je ona s nekakvim zdepastim polugaborom. Dobro, ovo sad može zvučat ko naknadna pamet, al sam na prvu znao da je ona - Ona. Sjele su za šank, do mene, no po belaju bliže meni je sjela njezina prijateljica - zdepasti polugabor. Ipak, imala je ona svoju ulogu, ona je bila katalizator, ona me je uplela u priču, navela na upoznavanje. Nejse, zdepasti polugabor se zvao Lana, a ona (mislim, Ona) Arnela. Ja kad rekoh svoje ime, Arnela se onako božanski lijepo nasmješi i reče: Tako se zove moj Dido. Rekle su već da su iz Jajca tako da sam ja počeo neku diplu o srednjobosanskoj ikavici, no Arnela mi reče da to nema veze s tim. Njezin brat, recimo, zove svog djeda, a mog imenjaka najnormalnije - dedo, no Arnelina ikavica u ovom je slučaju bila plod gledanja dječije serije Jelenko u kojoj djeca svog djeda zovu dido. No i to je bila idealna tema za dobru diplu. Briljirao sam u duhovitom seciranju mitologije ex-yu svakodnevice. Svi smo se smijali, sjedili smo do dva-tri ujutro, razmijenili brojeve telefona (Lanin sam, naravno, odmah bacio), htio sam čekati tri dana prije no zovnem Arnelu, no ona je mene zovnula već sutradan… i stvar je krenula kako već treba da krene klasična boy meets girl stvar.

Arnela je studirala žurnalistiku (treća godina), a ja sam klošario, brijao naokolo, trošio lovu koju su mi starci davali i crtao svoje stripove, onako za svoju dušu. Ne volim o tome govoriti, nisam to ni Arneli rekao skoro pola godine, no ja, eto, da prostiš, crtam stripove. Nije to niko objavljivao, jer ja to nikom nisam ni nudio (u Bosni, iskreno, i nemam kome), no radim to. Dok nisam sreo Arnelu moji su mi stripovi bili jedina stvar koja me je definirala, koja me je u mojoj glavi nekako razlikovala od ostatka svijeta, i koja mi je davala imprimatur da se ponašam tako kako se ponašam i da svoj klošarluk nosim gordije nego što onaj Adil iz mog razreda nosi radnu knjižicu iz OHR-a i platnu listu s povelikim brojem nula u sredini, jednom znamenkom na početku i jednim 'E' na kraju.

Taman u vrijeme kad sam sreo Arnelu počeo sam radit album Irska u mom srcu. Volim Irsku, njezine pejzaže, povijest i umjetnost i mislio sam da sve to predstavlja zgodan materijal za jednu nepretencioznu subjektivnu stripovsku, napokon i moju sentimentalnu povest Irske. Danas, kad je album gotov, ideja mi se čini potpuno ludom, no možda je baš ta ludost učinila da album bude tako dobar (barem po mom neskromnom sudu). Neke stranice i kaiševe ipak naročito volim: stranicu s Bloomovom šetnjom po Dublinu gdje u svakom kvadratu negdje u pozadini imam samog Joycea kao da je Hitchcock ili Waldo (za ovo acknowledgement ide Nabokovu), kvadrat s razgovorom Wildea i američkog carinika, kaiš Swiftovog ja-sam-onaj-koji-jesam božanskog ludila, vizuelno (kao metafora idejnog) dvoj- ništvo Eriugene i Berkeleya (potpuno isti lik u različitim dekorima), Yeatsa kako prosi Maude Gonne (nekoliko puta), te napokon onu stranicu koja je cijela jedan jedini kvadrat i gdje pored jednog drveta Vladimir i Estragon čekaju, a iza njih, na večernjem nebu, tanko je iscrtano lice onog kojeg (možda) čekaju, Becketta samog što ih posmatra poput God-a (fonetski fol ovdje bolje sjeda nego da napišem God-ota). E, upravo je ova stranica sve pokrenula …

Kad sam završio strip odlučih ga pokazat Arneli. Ona se oduševila, no kad je došla do stranice s Beckettom naprosto se stresla. Otkud ti moj Dido, pitala je. To je Beckett, rekoh joj, no ona nastavi insistirati da sam nacrtao njezinog Didu.

I ranije me je znala za moliti da pođem s njom kad krenu u posjetu Didi, no to sam uvijek odbijao. No nakon čitanja stripa to je ultimativno zahtijevala. Tako sam se ja za jedan vikend morao zaputiti u Karaulu, podvlašićko selo negdje između Travnika i Jajca.

I zbilja, Dido je bio isti Beckett. Sličnost je bila nevjerovatna. Isto visoko čelo, iste duboke brazde bora, iste oštre crte lica, iste duboko usječene oči i niske obrve, iste obješenjačke usne, iste velike uši, isti kukasti nos što se pri dnu širi. Negdje u Engleskoj BBC bi o njemu dokumentarac napravio, a ovdje ni on sam nije znao na koga liči.

Bilo je to lijepo poslijepodne. Arnela je jela kuhane kukuruze i pričala s majkom (Didinom ženom), a ja i imenjak smo udarali po šljivi. Vraćajući se onako pripit, u Sarajevu podlegao sam još jednom Arnelinom nagovaranju.

Dragi (eventualni) čitaoče, to što sada u rukama držiš ovaj strip album (Irska u mom srcu) zasluga je prvenstveno Arnelina (otud i posveta, za A.), no u onom pijanstvu pala mi je na pamet još jedna stvar… Možda je tajna svrha sličnosti Dide i Becketta bila u tome da ti ovo pročitaš.

Ja nisam projektovao ama baš ništa, ali mislim da je tako najbolje. On je uvijek htio praviti krila, ja sam ih htio nositi.