Završila je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju.

Ono čime je zavrijedila status amblema najmlađeg crnogorskog slikarstva su slike sa otiscima ili sekvencama goropadnih udobnosti robotizovanog svijeta. Virtuelna ljepota staništa i ljudi sa utuljenim impulsima već živi među nama i kao u Atlantidi Borislava Pekića smanjuje ljudsku populaciju, preuzimajući joj imitacijom života statusno pravo na sopstvenost. Kao da ništa više nije sigurno – nijedno ljudsko osjećanje ne polaže pravo na svoju izvornost.


Ležernost kojom ucrtava sekvence priče o mučnom dovršavanju “zadatog” trajanja u svjetlosti, doima se kao poruka davljenika bačena u bjelinu. Ugravirana poglavlja posljednje priče plutaju u susret koji će se možda desiti. A bijelu tišinu već će naseliti vječiti mravi i leptiri. I u pustoj stvarnosti - bez boja života – biće jedini svjedoci dotucanja, burgijanja i drugih “radioničkih” satiranja.


U skaskama o raseljavanju prostora, pomoću robotizovanih egzekutora, ostaje samo bijela tišina u kojoj se čeka šum mravljeg lutanja i lepet krila leptirovih, koji uvijek dođu poslije posljednjeg boja.


O slikarstvu Jelene Tomašević najčešće i najljepše su pisali crnogorski pjesnici, osjećajući ga kao dio sopstvene prepoznatljivosti. Od Venecijanskog bijenala 2005. godine svoja djela prezentira u prestižnim izložbenim prostorima evropskih i američkih likovnih centara, potvrđujući i na taj način svoje mjesto u savremenom crnogorskom likovnom stvaralaštvu.