Mladen Lompar: Noć iz lapidarija
| Više nikome neće smetati one što su vidjeli molim vas nagovorite da ćute (više nikome neće smetati) a ovo što zapisujem ne kazujte recite da je moje očajanje bilo toliko da je pomutilo preciznost zapažanja užasno je znati da su tačni ovi iskazi da je autopsija posljednji pokušaj da se nađe bar nešto od onoga što je moglo biti i neka budem zato jedini svjedok i neka budem ako hoćete onaj koji je ubio (a ovo upamtite a otćutite) nije bio Isus da mu bol donese trajanje ni mi vjernici da mu komade vratimo u cjelinu Sve je prešlo u dosadu Pavlu Goranoviću krici galebova nad uvalom divljali su u nama kao roblje i kidali sve do srži dok čekasmo istu sudbinu za ulog nijesmo imali ništa obaveza ti je bila da voliš čuo sam dolazeći ovamo nijesam je ispunio i sve je prešlo u dosadu - ostavi svoj svlak možda će začarati onu što mu zvuk slučajno otkrije pred isplovljenje brod se oglasio staračkom sirenom a onda je raznešen u komade grabili smo se za mrtva tjelesa dok su nam se usta punila krvavom vodom u preostalim jaucima još smo prepoznavali život i nijesmo mislili na prijatelje kroz čije smo utrobe i komade plutali mi što smo svijetu nudili morsku pjenu (nije bilo više riječi za ime naše bijede) Dugo poslije dugo poslije ono zbog čega smo morali izbjeći dobilo je oblik u slikama svijeta ili našim zapisima ali svi bijasmo izdanci nekih zaborava i tragedija i nestajali smo bez straha to je bila posljednja truba - vrijeme odluke i uzaludnih molitvi Ljubavi bludnica bili smo predugo sami da bi mogli pomisliti na ljubav i tragali po sramnim predjelima i poganim mjestima a onda smo padali u mistični stid kao da ubijasmo zavjetno biće a to su ipak bile ljubavi Kako preživjeti Vizantiju kako preživjeti Vizantiju - govorila je i tresući se čekala da pitamo a mi smo ćutali oni nam se polako zmijski uvlače u riječi i mi opet žrtve - govorila je dalje tišinu su iskale njene riječi i trenutak razuma zaista kako preživjeti Vizantiju purpurne sobe i carske zločine slijepe vodje preteške presude ludosti bjekstva želje za tuđom svjetlošću sječivo na licu Gospe nož u grudi Isusa plamen za ikone za molitve i divljenje plutamo Vizantijom ostrvo i kapela na groblju i zmije između kostiju i vječnosti i sveci za čije božanstvo nema vjernika a malo dalje šiblje i podivljale ruže krstače bez obilježja zapušteni mrtvaci u luci koja više ne čeka ni jedra na horizontu (svaki se život plaši ovakve zasmrti) a morem plutaju olupine cvjetovi magnolije i nikad otvorene knjige upute crkve ponekad misao na vjekovnost i miris tamjanski i raskoš utvari i trajanje čuvaju ponegdje i Boga u drhtavom obredu monaha ali tok onaj široki nosi sve pred sobom i odiše mučnim nasljeđem zaista kako preboljeti Vizantiju ostaviti je prahu i divljenju kad ovdje jedino prošlost nema kraja Noć iz Lapidarija pod čempresima ostaci klesarskih nje‘nosti sa utvrda i stela nadgrobnih sa krstionica portala i oltarskih ukrasa kamenje značajno veliko ali za dušu teško i nema vremena ovog niti drugog u čije temelje gledam na jednom grobnom kamenu (kraju svijeta i simbolu besmisla) ime polomljeno kao pogođeni glasnik čija je poruka naglo prekinuta i slika koju nazirem - linija i tri nejednake zvijezde iznad i uništena slova sedam stihova samo posljednju riječ slutim - NOĆ na kraju sedam redova života molitva za nenamjerne vjernike za pogled i šapat ili ćutanje A ima još nešto nemam prava na tu ljubav (a druge neće biti) ponekad prođem bulevarom i kroz lišće kedrova vidim je oslonjenu na ivicu prozora vrijeme mi nije uzelo riječi koje nijesam morao kazati i ono što nijesam htio pamtiti - kažem presuđeno je ali ostaje grijeh kao inat ostaje ono poslije pobuna i pitanje što znači prošlost koju sada kao tuđi jauk možemo mirno odmjeriti ostaje kažem ono poslije završene priče o palim jarbolima i polomljenim veslima drhtaj da je sve prošlo i bio je kraj a ima još nešto ipak ona čeka jedra na vidiku jedan određeni talas i drugačiji svijet i ja da prođem * * * Odlazim, dok bliski oblaci svitkaju. Kiša počinje. Spuštaju mi se niz leđa tanki mlazevi, kao mekani pipci. Zastajem ispod svjetiljke u pustoj ulici. Na usta mi navire krv. To je sve, kažem. Svijet bez mene uopšte neće biti strašan, mrmljam dok gledam crvenu mrlju na asfaltu koju pljusak razvodnjava i odnosi. Ali ja sam u grudima već imao drugu. Ona može utonuti u san, ali meni će ova krv pomoći da je skupim u jednu tačku, jednu bakteriju... Oljuštiće se aura i svlak ću ostaviti. I opet će biti isto. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||